Vračar je ovom prilikom istakao da ova knjiga nije literarno remek-djelo, niti priča o Kosovu ali i da nije ni knjiga o patrijarhu "iako o patrijarhu jeste". Pročitajte šta je sve još srpski književnik rekao ovom prilikom:

"O knjizi Patrijarh Pavle - svetac kojeg smo poznavali

Prihvatiti poziv Matične biblioteke da govorim o knjizi ’’Patrijarh Pavle – svetac kojeg smo poznavali’’ Đorđa Randelja, nije bilo ni jednostavno ni lako. U prvom redu što se susrećem sa štivom koji već svojim naslovom nagovještava priču o posebnom čovjeku, patrijarhu, a potom i što sam o njemu znao veoma malo ili gotovo ništa. U jednu ruku to je bio izazov a u drugu velika obaveza jer govoriti o patrijarhu nije i ne bi trebalo biti jednostavno.

’’Patrijarh Pavle – svetac kojeg smo poznavali’’ nije obimna knjiga, njenih 150 stranica čita se za jedno popodne. Nije ni literarno remek-djelo iako pisac odlično vlada jezikom a njegove rečenice su jasne, precizne i tečne. Nije ni o Kosovu iako se velikim dijelom dotiče Kosova i užasnog i teškog života malobrojnih Srba u toj južnoj srpskoj pokrajini. Nije ni o patrijarhu iako o patrijarhu jeste.

Ova knjiga je priča o nama.

Priča o Srbima koji su vjerovali i onima koji nisu. I o povratku vjeri. Jer, kako to piše u knjizi: U naše vrijeme ljudi ne vjeruju i ne vjeruju da neko vjeruje. Patrijarh Pavle je vjerovao i svi su mu vjerovali da vjeruje. A kada takav čovjek vjeruje i ljudi vjeruju da vjeruje, onda njegova vjera postaje temelj njihove vjere tako da počnu da vjeruju i u onog u koga on vjeruje.

I zaista, ko smo mi i gdje smo mi danas. Na kojem mjestu smo zastali, na kojem mjestu i u kom trenutku smo napustili, ili bar zaboravili, vjeru naših očeva, naših predaka i našeg naroda. Na kojoj smo to raskrsnici skrenuli sa pravoga puta pa, skoro bezbožni, lutamo ovom svetom srpskom zemljom. Svetom jer je svaki njen pedalj natopljen srpskom krvlju i srpskom, jer srpska jeste i srpska će i ostati.

Jesmo li se zavadili sa crkvom ili smo samo prestali da vjerujemo. A nismo.

Svi mi vjerujemo. Samo nam treba teret, neka nesreća ili neko zlo na vratima pa da se sjetimo Boga i onda svako od nas kaže: ne daj Bože – kad strahujemo, daj Bože – kad se nadamo, pomozi Bože – kad želimo. Boga se uvijek sjetimo kada nam treba i nikada kad nam je dobro.

Da li su zaista komunisti, u svojih pola vijeka vladavine, krivi što nam se vjera skoro ugasila. Ili su krivi naši sunarodnici koji su se Boga odrekli. I u takvom okruženju, i u takvom državnom sistemu crkva je bila i ostala. I opstala. I crkva i Srbi. I pod turskom je crkva ostala i opstala. I Srbi. Oni koji nisu bili jaki u vjeri ili su ih kakvi zli vjetrovi i ko zna kakva muka pritisnuli, promijenili su vjeru i danas su naši neprijatelji. Vidite, nisu se odrekli Boga, nego Boga našega i vjere pravoslavne a nastavili su da se mole i vjeruju nekom drugom Bogu.

Danas kada se Srbi masovno vraćaju svojoj vjeri, pitanje je čine li to dobro. Da li su nam sveštenici dobri jer, kažu, da narod ima popove kakve zaslužuje. Ako je to istina mi teško da zaslužujemo ikakve. A teško da možemo išta zamjeriti ovima koje imamo. Sebi bi mogli zamjeriti svašta no o tome ćutimo. Jer zidamo mi crkve ali u njih ne idemo osim kad nas muka natjera. Ili kada se oko crkve podignu šatori o kakvom svecu pa iz svakog dopire preglasna muzika a polugole pjevačice zabavljaju pijane goste.

Sveštenike smo pretvorili u matičare pa ih se sjetimo samo kada treba nekoga vjenčati, neko dijete krstiti i ono najteže, nekoga ispratiti na vječiti počinak. U ostalim slučajevima naše sveštenike, naše pastire, mjerimo svojim aršinima koji su sve samo nisu pravedni. A ima li nas na liturgijama. Dolazimo li da se pomolimo. Znamo li kako se ulazi i kako izlazi iz crkve. Kako se treba obući, ko gdje stoji, kada se krstimo a kada ne. Znamo li očenaš . Znamo li kako se treba ponašati i vladati i u crkvi i van nje. Znamo li išta bar u tolikoj mjeri koja bi nam dala za pravo da kritikujemo.

Zato ova knjiga nije literarno remek-djelo, nije priča o Kosovu i nije ni o patrijarhu iako o patrijarhu jeste.

Ova knjiga je najviše priča o nama. Nama ovakvima kakvi smo i o našoj vjeri a naša vjera, naše pravoslavlje, nije samo znanje Jevanđelja i nauke Hristove, govorio je patrijarh Pavle. Naša vjera je i život po toj nauci. Tako i kada ćutimo, svojim vladanjem i postupanjem mi ustvari propovijedamo Jevanđelje.

S toga, naša dužnost prema samima sebi, dug prema precima i obaveza prema potomcima je da se vratimo pravoslavlju, našoj vjeri i našoj crkvi da ne bismo, zaljubljeni u same sebe i gordi u svom neznanju, došli do toga da jednoga dana pitamo u koji dan pada Veliki Petak."

Frontal