Sjećanje na pjesnika ljubavi, mladosti, čovjeka koji je od svega najviše umio da se poigrava riječima, stapajući ih u stihove od kojih je većina zauvijek ostala zabilježena u antologijskim pjesmama domaće rok i pop scene i dan-danas ne jenjava.

Duško Trifunović je rođen u Sijekovcu kod Bosanskog Broda 1933. godine. U Sarajevo je došao četvrt veka kasnije sa zanatom bravara. Napisao je više od 80 knjiga, uglavnom poezije, a na TV Sarajevo bio je zapažen kao autor kultne emisije „Šta djeca znaju o zavičaju“. Kad je izbio rat u BiH, prešao je u Novi Sad, gdje je od 1992. sarađivao s TV Novi Sad.

Preminuo je 28. januara 2006. godine u Novom Sadu, gdje je živio teškim izbjegličkim životom, i po sopstvenoj želji sahranjen je na Čeratskom groblju u Sremskim Karlovcima.

Pop i rok muzičari komponovali su muziku na osnovu niza Trifunovićevih pjesama. Smatra se da je snimljeno oko 300 njegovih pjesama. Antologijske su, u izvođenju Bijelog dugmeta pjesme “Šta bi dao da si na mom mjestu”, “Pristao sam, biću sve što hoće”, kao i Čolina “Glavo luda”. Niz takođe velikih pjesama napisao je za Indekse, Nedu Ukraden, Jadranku Stojaković, Arsena Dedića i Željka Joksimovića.

Mnogi vjeruju da jedna od najljepših Trifunovićevih pjesama “Tajna veza” nosi ljubavnu poruku, a zapravo nije tako. Napisana je kao tekst za muziku jednog filma o Tahiru, čuvaru zatvora. U jednoj sceni Tahira pitaju kako je, a on zlovoljno priča kako zatvorenici odrobijaju pet, deset ili 15 godina i odlaze, a on je osuđen da zbog posla provede nekoliko decenija u zatvoru. Tu njegovu vezu sa zatvorskim životom opjevao je upravo Duško.

Frontal