Karadžić je ovo rekao objašnjavajući vezu između događaja u BiH i stanja u svijetu, te o oblicima imeprijalizma i dodao da se ne osvaja samo zbog teritorije i sirovina, već i zbog tržišta.

"Ipak, 19. vijek i stvaranje nacija premješta težište imperijalizma sa feudalnog na nacionalni teren, tj. u ruke šire zajednice - nacije, ili grupe nacija. Marks je rekao da je "imperijalizam najviši stadij kapitalizma" i da pojava hiperprodukcije neizbežno dovodi do imperijalnih osvajanja. Znači, osvaja se ne samo zbog teritorija i sirovina, već i zbog tržišta - recipijenta hiperprodukcije, kao i za utvrđivanja uticaja i pozicija za buduće događaje. Jedno je sigurno: ne-pravo ratuje protiv prava, oko nečega na šta nema pravo, mada bi to moglo da se dobije i pregovorima, u meri u kojoj se drži prava i podnošljivo je drugim zainteresovanim stranama. Ova naša kriza je rezultat ovog drugog oblika imperijalizma - postizanja boljih pozicija za buduće događaje", objašnjava Karadžić i dodaje: "Nisu Srbi sami po sebi cilj novog imperijalizma, već prije svega "usputna žrtva", zbog geopolitičkog položaja, i djelimično zbog pravoslavlja".

On smatra da će svjetski poreci zastarjeti za 30 do 50 godina, a onda će nastupiti promjena odnosa snaga.

"Posljednji razuman pohod Zapada na istok izveo je Fridrih Barbarosa, koji je zatražio da ga Stefan Nemanja propusti do Jerusalima u Trećem krstaškom ratu. Nemanja ga je prijateljski dočekao, snabdijeo njegovu vojsku, i učvrstio prijateljstvo. Od tada zapadne sile pokušavaju da "poseduju" Srbiju i njenu moravsko-vardarsku dolinu, da ne bi morali da pitaju za dozvolu. Dodatni razlog je pravoslavlje, koje je dugo na udaru, te naša bliskost sa Rusijom, Kinom i mnogim drugim zemljama. "Svjetski poreci" zastarevaju za 30 do 50 godina, i onda nastupa promjena odnosa snaga. To međunarodne ugovore čini besmislenim, jer su zaključeni u jednim, a kršeni u drugim uslovima, bez posljedica za prekršioca.

Sila koja napušta vodeću poziciju u svijetu obavezno teži "novom svetskom poretku" i izaziva krizu i rat, u kome obično gubi i ono što je mogla sačuvati. Onda se, nakon pokolja, organizuju "kongresi" (1815. Bečki, 1878. Berlinski, 1918. Sen-Žermen, Versaj, 1945. Ujedinjene nacije). Nikako da se sjete da kongres organizuju prije, tj. umjesto rata, i ne izgleda da će ovoga puta biti kongresa umjesto rata. Ako bude globalni, strateški nuklearni rat, neće biti nikoga da drži "kongres". U najboljem slučaju, u posljednji čas može prevladati razum, ali se čovječanstvu svejedno ne piše dobro: svijet će završiti sa "ukrupnjavanjem" regiona i svega sedam do deset vlada, a nije isključena najgora kombinacija, sa jednom jedinom vladom na planeti", kazao je Karadžić.

Prvi predsjednik Republike Srpske kazao je za "Novosti" kako su najveći dio naših problema ostaci imperijalne vlasti nad ovim prostorima, te kako anglosakosnski vijest neizbježno silazi sa trona svijeta.

"Naša kriza je obnovila naše lokalne antagonizme, ali ne sasvim u korist onih na čiju stranu je Zapad stao. Kako inače objasniti podršku Zapada teokratskoj i fundamentalističkoj SDA, umjesto drugim, sekularnim muslimanskim strankama, koje su za muslimane mogle postići mnogo više? U Srbiji jedna sekularna, pretežno muslimanska stranka čini mnogo za svoju populaciju, kao i stranka Mađara u Srbiji, koja više nije radikalna, i obezbjeđuje sreću svome stanovništvu, postižući sve što je moguće i pravedno. I kakvoj se opasnosti izlažu Kosovo kao NATO baza, i male eksjugoslovenske državice kao uzdanice NATO na Balkanu? Misliti po analogijama, da će budući svijet i sukobi da se odvijaju kao oni prethodni - kratkovido je, a napadi na Srbe samo upozoravaju druge moćne zemlje, koje pripremaju protivigru. Anglosaksonski svijet neizbježno silazi sa trona ovoga svijeta, i upotrebljava stare imperijalne alate iz 19. vijeka, koji više ne vrijede, a pritom gubeći prethodno beskrajno prijateljstvo i odanost Srba.

Niti je moguće krivicu za rat prebaciti na male, napadnute narode, osim kao u mom novom rukopisu "Kaže on meni - svađe sa Nečastivim", kad Nečastivi kaže da su za sve patnje i sve ratove krivi mali narodi, zato što hoće da se brane. U našoj arhetipskoj svijesti postoje dva arhetipa ženskih osoba: majka i maćeha, dobra vila ili tetka, i zla veštica, itd. Odmah nakon Drugog svjetskog rata Ameriku smo doživljavali kao dobru vilu. Danas mali narodi strahuju od Amerike, a kao dobru tetku doživljavaju Rusiju i Kinu. Amerika je čak pokazivala volju da se očuva Jugoslavija, a Vens je nekoliko puta javno rekao da je ovo Genšerov rat, i tako amnestirao Ameriku. A Njemačka to nije osporila. Njemačka je htela što više malih državica na Balkanu, pa će pod maskom borbe protiv "velike Srbije" biti stvorena "velika Njemačka", od 500 do 700 miliona stanovnika, beznadežnih i bespomoćnih bez njemačke podrške i vođenja.

Svako normalan bi se radovao popravljanju odnosa sa Njemačkom, pa se i ja radujem, ali nije lijepo što se Njemačka umješala u rasturanje Jugoslavije na ovakav, krvav način. A cijela ova imperijalna računica sa ocrnjivanjem i žrtvovanjem Srba biće promašaj, jer zapadne sile, prije svega anglosaksonske, neće imati sukob sa Rusijom, pa ni sa Kinom, već sa nekim drugim subjektima. Vlade će prije svega ratovati sa svojim stanovništvom, koje rapidno siromaši. "Egzemplarno" bombardovanje Srba više se neće nigdje ponoviti, jer se svijet osvijestio, i stvaraju se nova savezništva. Naši angloamerički saveznici su uludo prosuli vječno prijateljstvo i odanost Srba. Čak i ako je oprošteno, nikad neće biti zaboravljeno. Srbi rado praštaju i kad se grešnik, što je obavezno, ne kaje i ne traži oprost.

Ali, ne samo "budući", već i prošli imperijalizam je naš usud. Najveći dio naših problema su ostaci imperijalne vlasti nad ovim prostorom. Kosovo je nasilno i nelegalno promijenilo etničku sliku tokom okupacija (Turska, Austrougarska, sile osovine, Italija) i komunističke diktature, što se ne mora prihvatiti, kao ni bilo koji zločin iz tih okolnosti. Jugoslovenske republike su od komunista dobile "pravo" na imperijalne granice, pa su ih "uknjižile" kao svoje etničke i nacionalne, iako je to daleko od stvarnog stanja. "O, prošlost dugo traje", rekao bi pjesnik Dušan Matić, Ali, treba napomenuti da su moje strepnje - strepnje jednog pisca, a ne političara, ili društvenog teoretičara. Daj bože da su pogrešne", zaključio je Karadžić.

Izvor: novosti.rs