U državi u kojoj je zaposlenje u struci nakon završenog školovanja sve teže naći bez stranačkih veza, u kojoj aktivna radna snaga iz dana u dana napušta svoje domove u potrazi za boljim životom negdje na zapadu, u državi u kojoj žene dobijaju otkaz jer su trudne ili pak ako se žele zaposliti moraju proći niz diskriminatornih pitanja u vezi sa stupanjem u brak i sa zasnivanjem bračne zajednice, LGBTIQ osobe ostaju po strani i u većini slučajeva svoju seksualnu orijentaciju skrivaju od svog poslodavca kako bi dobili i zadržali zaposlenje.

Zakon o radu Federacije BiH u svom članu 8 jasno naglašava kako je svaki vid diskriminacije strogo zabranjen.

Zabranjena je diskriminacija radnika kao i lica koje traži zaposlenje, s obzirom na spol, spolno opredjeljenje, bračno stanje, porodične obaveze, starost, invalidnost, trudnoću, jezik, vjeru, političko i drugo mišljenje, nacionalnu pripadnost, socijalno porijeklo, imovno stanje, rođenje, rasu, boju kože, članstvo ili nečlanstvo u političkim strankama i sindikatima, zdravstveni status, ili neko drugo lično svojstvo.

Dok Zakon o radu FBiH eksplicitno kaže da osoba ne smije biti diskriminisana zbog „spolnog opredjeljenja“, ta stavka je izostavljena u članu 19 Zakona o radu Republike Srpske.

Radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj prilikom ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke ili nacionalne pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, fizičkog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.

Kao što je u Zakonu o radu FBiH navedeno da osobe ne smiju biti diskriminisane zbog polnog opredjeljenja, takva odredba se nalazi i u članu 4 Zakona o radu Brčko distrikta.

Prema licu koje traži zaposlenje, kao i prema licu koje je zaposleno, ne smije se vršiti diskriminacija na osnovu rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog opredjeljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, seksualnog opredjeljenja, rođenja ili neke druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, te tjelesnih ili duševnih oštećenja u pogledu angažiranja, obuke, unapređivanja, uslova zapošljavanja, prestanka ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa.

Da se diskriminacija i uznemiravanje LGBTIQ osoba dešavaju u zemljama članicama Savjeta Evrope, poznato je godinama.  Još 2011. godine Savjet  je izdao priručnik „Diskriminacija na osnovi seksualne orijentacije i rodnog identiteta“ u kojem ne samo da su navedeni problemi uočeni u zemljama članicama, nego su date jasne direktive i upute šta je potrebno poboljšati na polju zaštite LGBTIQ osoba.

LGBT osobe pogađa i diskriminacija u sektoru zapošljavanja. Iako većina zakona o nediskriminaciji sadrži i seksualnu orijentaciju kao jedan od osnova diskriminacije u sferi zapošljavanja, rodni identitet obično nije uključen, iako može dijelom biti pokriven osnovom roda ili spola. Transrodne osobe ne samo da se susreću s posebnim problemima pri pristupu tržištu rada, već se suočavaju s pitanjima vezanima uz privatnost i davanje osjetljivih osobnih podataka o njihovoj rodnoj prošlosti. Koncept razumnog udovoljavanja zahtjevima bi, u ovom kontekstu, trebalo dalje razvijati, kako bi se unaprijedio pristup transrodnih osoba tržištu rada. Neki sindikati i poslodavci uspostavili su politiku i praksu kojom se potiče različitost na radnom mjestu, čime se ohrabruje puno uključivanje LGBT zaposlenika. Države članice trebale bi podržati takve inicijative, stoji u priručniku Savjeta Evrope.

Da se poslodavci iz zemalja članica Evropske unije na bosanskohercegovačkom tržištu pri raspisivanju konkursa za upražnjena radna mjesta pridržavaju nediskriminatornog jezika, već nekoliko godina je evidentno. Prije opisa posla i potrebnih kompetencija, jasno se navodi da osoba koja se prijavljuje na upražnjenu poziciju može biti ženskog, muškog ili drugog pola, tj. da se ne mora izjašnjavati o svojoj rodnoj pripadnosti, što je najbolje uočljivo iz nedavnog konkursa fondacije Heinrich Böll u Bosni i Hercegovini. Ovom politikom se vode i druge firme i organizacije sa njemačkog govornog područja, kao i sve međunarodne organizacije koje djeluju na području Bosne i Hercegovine.

Printscreen: Konkurs za upražnjeno radno mjesto objavljen na stranici posao.ba

Sarajevski otvoreni centar je u svom Rozom izvještaju 2019. naveo kako je svaka treća LGBTIQ osoba u Bosni i Hercegovini doživjela neki vid diskriminacije, što je u svakom slučaju zastrašujući i nadasve obeshrabrujući podatak za državu sa aspiracijama ka članstvu u Evropskoj uniji. Izvještaj SOC-a o dokumentovanim slučajevima diskriminacije u 2018. godini govori kako je Centar dokumentovao pet slučajeva diskriminacije, ali da taj mali broj ne smije da nas zavara, budući da mnogi ne samo da skrivaju svoju seksualnu orijentaciju i rodni identitet već nisu ni spremni ulaziti u parnične postupke protiv poslodavaca koji ih diskriminišu.

SOC je dokumentovao pet slučajeva diskriminacije u 2018. godini. Od pet zabilježenih slučajeva, tri su se odnosila na diskriminaciju na radnom mjestu, jedna na diskriminaciju u upravi (od strane javnih službenika), a jedna na pružanje usluga i pristup dobrima namijenjenim javnosti. Niti jedan slučaj nije prijavljen Instituciji ombudsmena niti su pokrenuti sudski postupci. U sva tri slučaja žrtve su strahovale da prijave počinioce, jedna žrtva je napustila državu, a jedan slučaj je na kraju riješen kroz međusobni dogovor s pružaocem usluga, stoji navedeno u Rozom izvještaju Sarajevskog otvorenog centra.

Ono što je poražavajuće, a da se primijetiti prema dokumentovanim slučajevima koje je Sarajevski otvoreni centar godinama pratio, a u posljednjem Rozom izvještaju i naveo,jeste to da je broj slučajeva diskriminacije LGBTIQ osoba u Bosni i Hercegovini na radnom mjestu vidno povećan. Dok 2016. godine nije zabilježen nijedan oblik diskriminacije na radnom mjestu,a  2017. je zabilježen jedan, u 2018. godini su zabilježena čak 3 slučaja diskriminacije LGBTIQ osoba na radnom mjestu.

U Eurobarometar istraživanju Evropske komisije objavljenom u septembru 2019. po pitanju prava LGBTIQ populacije u zemljama članicama Evropske unije jasno stoji da bi se 64% ispitanika u Sloveniji, a tek 52% u Hrvatskoj osjećalo ugodno na radnom mjestu ako bi za kolege imali gej muškarca, lezbejku ili biseksualnu osobu. Prema istom istraživanju, tek 16% Slovenaca, a 26% Hrvata bi se osjećalo neugodno na radnom mjestu sa kolegama iz LGBTIQ spektra.

Budući da Slovenija slovi za najprogresivniju zemlju našeg okruženja kada je riječ o pravima LGBTIQ populacije, ne čudi da je od 1998. godine u njoj zabranjena diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije na radnim mjestima. Međutim, antidiskriminacijski zakoni su nejasni i otvoreni za tumačenje i zato se veoma rijetko sprovode. U julu 2009. godine Ustavni sud je presudio da član 14, stav 1 Ustava Slovenije zabranjuje diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije.

Veoma je malo javno dostupnih dokumenata sa svježijim podacima koliko LGBTIQ osoba u Sloveniji je doživjelo neki vid diskriminacije na poslu ili pri samom procesu traženja zaposlenja. Situacija sa Hrvatskom je potpuno drugačija. U nedavno objavljenom istraživanju Zagreb Prajda (Zagreb Pride), čak 64% ispitanika je reklo da je doživjelo neki vid diskriminacije zbog svoje seksualne orijentacije. Šest  od deset ispitanika se osjećalo diskriminisano na radnom mjestu, a čak 40% je izjavilo da je mijenjalo svoje ponašanje na radnom mjestu iz straha od diskriminacije.

Nažalost, ovakva istraživanja potvrđuju da svakodnevni život LGBTIQ populacije i dalje prožima strah i nesigurnost u svim aspektima, kako u privatnom tako i u javnom životu.

Poređenja radi, 16% ispitanika u Frontalovom istraživanju je izjavilo da nije nikome reklo da pripada LGBTIQ populaciji iz straha od gubitka zaposlenja, dok ih čak 17% to nije uradilo smatrajući da će im,  ako se sazna koje su seksualne orijentacije, biti nemoguće pronaći adekvatno zaposlenje.

Grafikon 1: Frontalovo istraživanja o razlozima skrivanja seksualne orijentacije 

Koje su sve poteškoće s kojima se LGBTIQ osobe u Bosni i Hercegovini susreću za Frontal je govorila Vladana Vasić iz Sarajevskog otvorenog centra.

U BiH jedna od 3 LGBTI osobe doživjela je diskriminaciju, međutim, preko 90% slučajeva diskriminacije ostaje neprijavljeno. Razlog ovom neprijavljivanju vrlo je sličan i kod LGBTI građana/ki, kao kod njihovih sugrađana/ki, naime – vrlo malo ljudi u BiH zna prepoznati diskriminaciju, nadalje, teško je pronaći advokata/icu koji su iskusni u postupanju u ovoj vrsti slučajeva, a i sami postupci traju duže nego što je to zakonom predviđeno i veliki broj sudaca/tkinja također nema iskustva niti je edukovano za procesuiranje diskriminacije. U najvećem broju slučajeva, prema istraživanjima potreba LGBTI zajednice, koja je radio Sarajevski otvoreni centar, diskriminacija se dešava na radnom mjestu/prilikom zapošljavanja i u obrazovnim institucijama. Najviše izložene diskriminaciji svakako su trans* osobe, naročito one koje prolaze medicinsku prilagodbu spola, te im se oznaka spola na ličnim dokumentima razlikuje od fizičkog izgleda. S obzirom na to da BiH ne omogućava trans* osobama da promijene oznaku spola na osnovu ličnog izbora, te zahtijeva potpunu medicinsku prilagodbu, a da u BiH ne postoji ni tim medicinskih stručnjaka koji bi provodio i pratio ovu prilagodbu, trans osobe su primorane snositi troškove ovih procedura u inostranstvu i pri tome gotovo onemogućene da pronađu posao u svojoj državi, kaže nam Vladana. 

Vladana na kraju razgovora apostrofira da poštivanje i unapređivanje prava LGBTIQ populacije u Bosni i Hercegovini isključivo zavisi od dobre volje političara, te da su institucije vrlo malo poduzimale na sistematskom suzbijanju diskriminacije LGBTIQ osoba.

Osim izmjene samog Zakona o zabrani diskriminacije BiH, 2016. godine, vrlo je malo poduzimano na sistematskom suzbijanju diskriminacije LGBTI osoba, najviše je svakako radio nevladin sektor kroz edukaciju predstavnika/ca pravosuđa, pravnika/ica i državnih službenika/ica. Inicijativa da se donese Akcioni plan za jednakost LGBTI osoba, nažalost, još uvijek zavisi od političke volje entiteta i državnog nivoa, te se čeka na ponovno okupljanje radne grupe i reviziju ovog dokumenta, da bi u narednom periodu mogao ponovo biti razmatran i, nadamo se, usvojen na Vijeću ministara uz saglasnost vlada entiteta.

I dok pojedini poslodavci diskriminišu svoje radnike na različite načine, neki striktno odbijaju mogućnost svjesnog zapošljavanja LGBTIQ osobe tvrdeći da „nemaju ništa protiv tih ljudi, ali ne žele probleme u kolektivu“, pravim sretnicima se mogu smatrati oni koji su zaposlenje našli u jednoj od brojnih međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, budući da se one strogo pridržavaju zakonskih odredbi i ne deskriminišu svoje zaposlene zbog seksualne orijentacije i rodnog identiteta.

M.K. iz Tuzle nam priča kako su njegovi poslodavci u međunarodnoj organizaciji u kojoj je zaposlen od samog početka znali da je gej i da to nije predstavljalo nikakav problem.

Svjestan sam problema s kojima se susreću LGBT osobe ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u zemljama regiona. Ja se zato mogu smatrati sretnim što radim za međunarodnu instituciju koja ne diskriminiše svoje zaposlene. Na prethodnom poslu nije bio takav slučaj. Dešavalo se da čujem svakakve priče iza mojih leđa, pošto nije bila tajna da sam gej, ali se nikada niko nije usudio reći nešto direktno. Vremenom postane mučno raditi u takvoj atmosferi, pa sam promijenio posao. Neko bi rekao da je to zbog više novca, ali novcem se ne može kupiti duševni mir i ona rasterećenost kada idete na posao i znate da činjenica što volite isti spol ne umanjuje vaše radne sposobnosti u očima nadređenih.

 I.P./S.P./M.K./Frontal