Skoro u svim sferama društva, ova marginizovana skupina svakodnevno je izložena napadima, pritiscima, verbalnom, pa i fizičkom nasilju. Da smo kao društvo zastranili dokazujemo svakodnevno, podržavajući razvrat koji se prikazuje na malim ekranima u vidu trećerazrednih rijalitija i izlažući našu djecu tom sadržaju, dok istovremeno, tobože pod krinkom borbe za dječija prava, glasno zagovaramo da se osnovna ljudska i sva ona Ustavom zagarantovana prava koja i sami svakodnevno uživamo, ne priznaju jednoj od najosjetljivijih grupa u našem društvu.

Ovogodišnja (prva) BiH povorka ponosa održana je pod sloganom „Ima izać“, aludirajući upravo na sam čin obzanjivanja sopstvene seksualne orijentacije i identiteta, što je upravo prvi korak od kojeg većina strepi, pa ga čak i ne pravi. Oni najhrabriji se prvo povjere prijateljima, drugi braći ili sestrama, a kod pojedinaca i sami roditelji nešto naslućuju pa oni pokrenu razgovor o toj temi ili pak (kako je mnogo puta rečeno) znaju za to, ali se ponašaju kao da seksualna orijentacija vlastitog djeteta nije nešto o čemu bi trebalo razgovarati, a o eventualnoj podršci i razumijevanju nema ni riječi.

Težina skrivanja identiteta

Psiholog Vivijen Kes (Vivian Cass) je u svojoj teoriji „autovanje“  opisala kao veoma složen psihološki proces, koji osobe iz LGBTIQ spektra prolaze kroz više faza. Prema njenoj teoriji, prvo dolazi faza zbunjenosti, pa čak i poricanja, preko prihvatanja, do ponosa i sjedinjenja sa sopstvenom seksualnom orijentacijom. Mada, ove faze ne moraju nužno ići ovim redosljedom, te sam proces zavisi i od drugih faktora, na primjer društvenih ili kulturoloških.

Ipak, postoje oni koji se pitaju da li je LGBTIQ osobi zaista potrebno da se „autuje“ i javno prizna svoju orijentaciju i zašto nije dovoljno da su toga sami svjesni i da svoj identitet žive u vlastita četiri zida.

Istovremeno, heteroseksualne osobe koje na takav način razmišljaju - i povrh svega to javno artikulišu, očigledno se nikada nisu zapitale kako bi im svakodnevni život izgledao ako bi ga provodile skrivajući bitne aspekte svoje ličnosti, tako da ne mogu slobodno šetati sa svojim partnerom, odnosno partnerkom, te da nisu u mogućnosti o njemu/njoj pričati sa prijateljima ili porodicom.

Istraživanja su utvrdila da „biti u ormaru“ predstavlja ogroman psihološki pritisak na osobu, te da je ona izložena stalnom stresu, čak i sa suicidnim tendencijama. Osjećaj izolovanosti je sveprisutan, te koči razvoj ličnosti i formiranje pozitivne slike o sebi.

Međunarodni „coming out“ dan

Jedanaesti oktobar se u svijetu (pa tako i u Bosni i Hercegovini) obilježava kao Međunarodni „coming out“  dan (odnosno dan „izlaska iz ormara“). Osnovan davne 1988. godine od strane Roberta Ajhberga (Robert Eichberg) psihologa iz Novog Meksika i Žan Oliri (Jean O'Leary), aktivistkinje za ljudska prava iz Los Anđelesa. Datum (11. oktobar) je odabran jer je tada godišnjica nacionalnog marša na Vašington (Washington) za prava homoseksualaca.

Na prvom Danu „autovanja“održanog u SAD-u je učestvovalo svega osamnaest država, a bio je propraćen i u nacionalnim medijima. Nakon što su sjedište prebacili iz Kalifornije u Santa Fe, u Novom Meksiku ,odakle je počelo i drugo obilježavanje Dana „autovanja“, 21 savezna država se priključila u borbi za ljudska prava. Snažna medijska podrška 1990. godine dovela je do toga da je svih 50 saveznih država naposljetku učestvovalo na obilježavanju Međunarodnog „coming out“ dana te još drugih sedam zemalja. Danas se ovaj dan obilježava širom planete, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.

Zašto je važno izaći iz ormara i obzaniti svoju orijentaciju i svoj identitet, najbolje je sročio upravo jedan od pokretača Međunarodnog „coming out“ dana, Robert Ajhberg.

„Mnogi ljudi misle kako ne poznaju nikoga ko je gej ili lezbejka, ali je činjenica da svako poznaje nekoga ko jeste. Nužno je da izađemo i da ljudima kažemo ko smo i da ih razriješimo njihovih strahova i stereotipa.“ Robert Eichberg

Koliko je zapravo teško LGBTIQ populaciji da otkrije svoj identitet najbolje pokazuje Frontalovo onlajn istraživanje sprovedeno nad 63 ispitanika. Upitani o tome ko sve zna za njihov identitet, zanimljivo, ali ne i iznenađujuće jeste to da su upravo prijatelji oni kojima se LGBTIQ osobe lakše (i prvo) otvaraju, pa tek onda braći i sestrama, tj. roditeljima. Istraživanje pokazuje i to da su upravo ispitanici oni koji sami otkrivajusvoj idenditet najbližima. 

Grafikon 1:  Frontalovo onlajn istraživanje sprovedeno Frontalovo onlajn istraživanje sprovedeno među pripadnicima LGBTIQ populacije, o njihovom autovanju

Ipak, mnogi još uvijek ne pronalaze hrabrost da obznane svojim najmilijima da su drugačije seksualne orijentacije od one u koju su gurani cijeli svoj život. Strah od odbijanja, vrijeđanja, nasilja ili pak progona iz porodice, što se događa mnogo češće nego što mislimo (samo u Americi, prema istraživanjima iz 2017. godine, 40% beskućnika mlađe populacije je LGBTIQ orijentacije te su ih zbog toga roditelji/staratelji izbacili na ulicu) jeste ono što ih koči da započnu da žive svoj život punim plućima i da budu ono što jesu. 

Dok heteroseksualne osobe ne mogu lako pojmiti s kakvim preprekama se svakodnevno susreću LGBTIQ osobe, one su upravo u Frontalovom istraživanju otkrile kako ne samo da smatraju da je taj dio njihovog života lična stvar već se u velikoj mjeri plaše disktriminacije, pa i mogućeg nasilja.

Grafikon 2: Frontalovo onlajn istraživanje sprovedeno među pripadnicima LGBTIQ populacije, o razlozima negovorenja da su LGBTIQ osobe

„Autovanje“ nerijetko povlači za sobom diskriminaciju i nasilje, pa čak i odbacivanje od vlastite porodice

U Rozom izvještaju 2019. o stanju ljudskih prava LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini, koji je objavio Sarajevski otvoreni centar, navodi se kako je „svaka treća LGBTI osoba u BiH doživjela diskriminaciju. Ipak, potrebno je imati na umu da se tek manji broj LGBTI osoba outuje širem krugu ljudi, pa se podatak da je 38% osoba potvrdilo kako je doživjelo diskriminaciju u nekoj mjeri može pripisati i tom faktoru, odnosno činjenici da LGBTI osobe uglavnom prikrivaju svoj identitet“.

Ono što je posebno zabrinjavajuće je da je prema SOC-ovom Rozom izvještaju povećan broj napada unutar porodice na LGBTIQ osobe, uz što se pak može vezati i strah od „autovanja“ prema porodici, pa oni koji se i odluče na „autovanja“  to čine prema prijateljima.

„Od 33 slučaja, dokumentirana od januara do decembra 2018. godine, devet je slučajeva nasilja u porodici, koji su varirali od prijetnji i ucjena, bespravnog oduzimanja slobode i zabrana kretanja, nasilja i nanošenja tjelesnih ozljeda, do prisilnog liječenja. Počinitelji će u svim ovim slučajevima većinom su bili roditelji ili braća i sestre, uz podršku šire porodice te susjedi“, navedeno je u Rozom izvještaju Sarajevskog otvorenog centra.

Jedna od najvećih zabluda koja se može napraviti jeste ta da su roditelji koji ne prihvataju svoje dijete drugačije seksualne orijentacije i identiteta zatucani i neprosvjećeni. Dapače, sve je više primjera kada visokoobrazovani roditelji kroz prijetnje, psovke, vrijeđanja, degradiranja ili čak silu žele dijete „upraviti na pravi put“.

Upravo o jednoj takvoj situaciji „autovanja“  i razgovora s porodicom za Frontal priča M.Č. iz Zenice, koja je na kraju bila prisiljena da napusti roditeljski dom.

„Da sam lezbejka dugo sam sumnjala. Na početku nisam htjela priznati sebi jer sam odrasla u patrijarhalnoj porodici, gdje je babo glava kuće, a majka, iako i sama radi i zarađuje, ipak se vodi onim što on kaže. I mama i babo rade u državnim firmama, a ja sam sa sestrom i bratom bila zadužena da donosimo dobre ocjene iz škole i nakon studija da nađemo dobro plaćen posao i zasnujemo porodice sa osobama suprotnog pola. Nakon što sam shvatila da su mi draže djevojke od mladića, nisam se usuđivala to reći roditeljima. Na drugoj godini fakulteta, nakon što sam postala svjesna da moja veza sa kolegicom sa iste godine postaje ozbiljna, odlučila sam sa roditeljima o svemu popričati. Vjerovatno ne treba da vam govorim da je bilo uvreda, da su mi prijetili. Plašila sam se da će me babo udariti svaki put kad je kretao prema meni, derući se kako sam izrod, da nije od svojih usta odvajao kako bi nastrano dijete hranio i da me se odriče. Majka je samo ćutala i plakala. Mislim da me je to najviše pogodilo. Očekivala sam da će ona stati u moju zaštitu jer sam joj ja ipak kćerka. Osjećala sam se izdanom. Tu noć su mi dali do znanja da za mene više nema mjesta pod njihovim krovom i da sam 'mrtva za njih'. Trebalo mi je dugo vremena da se oporavim, mada ne vjerujem da ću to ikada potpuno moći. Koliko god da sam ja slobodna i mogu biti sa svojom djevojkom, neizmjerno boli činjenica da su me se roditelji odrekli samo zato što volim osobu istog pola.“

Da roditelji posežu za svim metodama kako bi dijete vratili na „pravi put“ i „dozvali“ (kako nam to ona priča), S.H. iz Sarajeva, koja je sada na studiju u Njemačkoj, prisjeća se za Frontal razgovora sa svojim ukućanima.

„Pravu slobodu sam osjetila tek preseljenjem u Njemačku i početkom studija u Berlinu. Koliko sam samo bila sputavana odrastajući u maloj sredini, a koliko god mi to ne vidjeli tako, Sarajevo jeste mala sredina, toliko sam raširila krila u gradu u kojem me niko ne poznaje. Imala sam simpatije dok sam još bila u kući, čak i jednu, hajmo reći, ozbiljniju vezu. Dolazim iz dobro situirane porodice, gdje svi rade. Uvijek smo, hvala bogu, imali sve što želimo i nije bilo želje koju mi moji nisu ispunjavali. Nakon skoro 3 godine studija u Berlinu i skoro isto toliko u vezi sa jednom Njemicom, odlučim da prekinem stalna zapitkivanja o tome imam li momka, šta čekam i što sam toliko izbirljiva. Iako sam planirala s djevojkom doći u posjetu svojima za vrijeme zimskih praznika, u posljednji tren sam se predomislila i ipak otišla sama. Kao da sam znala da će se nešto dogoditi. Od ugodnog razgovora smo u samo par minuta došli do toga da se dreka iz kuće čula niz ulicu u kojoj smo stanovali. Da sam im rekla da sam ubila čovjeka, mislim da bi bolje reagovali. Više se i ne sjećam kada, ali majka je uspjela u toj galami nazvati prijateljicu psihologa i zakazati termin odmah za sutradan jer, prema njenim riječima, taj zapad me je zaludio, ja ne znam šta pričam i sigurno će mi razgovor sa stručnom osobom pomoći. Istovremeno je otac hodao tamo-amo po sobi ponavljajući 'čime sam ja ovo zaslužio'. Pitala sam ga šta je to 'ovo', na šta mi je rekao da nikad nije mislio da će mu rođeno dijete tako okrenuti leđa i iznevjeriti ga. Pokušala sam im objasniti cijelu situaciju, da nisam bolesna nego sam ja i dalje ja, ona mala koja ih je veselila vragolijama, na šta su rekli da me ne žele slušati, nego da sutra moram poći do psihologa i s njom porazgovarati, a ako i nakon toga ostanem pri svome - salit će mi stravu. Umjesto psihologu, ja sam ujutro sjela na prvi autobus. Trebalo je više od pola godine da napravimo prvi korak i javimo se jedni drugima. Nismo ni blizu onog prijašnjeg odnosa, ali danas barem komuniciramo.“

 I.P./S.P./M.K./Frontal

Povezane vijesti:

Zašto su istospolni brakovi trn u oku tradicionalista?

50 godina LGBTIQ istorije: od Amerike do BiH

Istorija je napisana – prva Bh. povorka ponosa u Sarajevu uspješno održana

Ljudska prava između politike i tradicionalnih vrijednosti – Koliko je važna prva Bh. povorka ponosa

LGBTIQ - marginalizirana zajednica bh. društva

Zašto su istospolni brakovi trn u oku tradicionalista? 

Projekat se realizuje zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost portala Frontal i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.

This project is made posible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of news portal Frontal  and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.