Promijenila je živote hiljada žena oboljelih od raka dojke, a ipak je bila oštro kritikovana zbog toga.

Kanadskoj doktorici Veri Piters ljudi su bili na prvom mjestu u medicini, u vrijeme kada su doktori obraćali malo pažnje na strahove i tjeskobe vlastitih pacijenata.

„Neki doktori misle da su bogovi", opisala je svoje kolege 1979. godine, ali njeno uvjerenje bilo je da „pacijent ima više prava od ljekara".

Kad je pedesetih predložila da se rade manje invazivni zahvati na ženama oboljelim od raka dojke, bila je tek usamljeni glas u profesiji kojom su ubjedljivo dominirali muškarci.

Iako možda niste čuli za njeno ime, njen rad izvršio je ogroman uticaj na to kako se u svijetu liječe ljudi oboljeli od raka danas.

„Savršen hirurški zahvat"

Ali prvo moramo malo da se vratimo kroz vrijeme i pogledamo realnost liječenja raka prije nego što je došla doktorka Piters.

Najvećim dijelom 20. vijeka, standardno liječenje raka dojke, čak i za one u ranim stadijumima, bilo je izuzetno bolno odstranjivanje dojke - zahvat koji se zove radikalna mastektomija.

On je podrazumijevao ne samo vađenje samog tumora već i kože, bradavice, tkiva u pazuhu, pa čak i prsnih mišića.

Iako bi on izliječio od ove bolesti, ostavljao je žene unakažene, s otocima ispod ruku i drugim fizičkim problemima.

Tokom 20. vijeka radikalna mastektomija je bila procedura koja se često koristila kod oboljelih od raka.

Procjena psihičkih posljedica

Postupak je pogađao pacijentkinje i psihički, utičući na njihov tjelesni imidž, seksualnost i ženstvenost.

Radikalnu mastektomiju izumio je američki hirurg Vilijam Holsted u posljednjem kvartalu 19. vijeka, a 100 godina kasnije mnogi ljekari su je i dalje zvali „savršeni hirurški zahvat".

„Bio je to glavni izvor prihoda za hirurge. Bio je elegantan. Bio je lak. Imao je vrlo malo komplikacija, zato što su operisane bile sredovječne ili mlade žene", rekla je za BBC Dženifer Ingram, ćerka doktorke Piters i ljekarka iz Ontarija.

„Ali doktori nisu shvatali kakav to efekat ima na žene, njihove muževe, njihove odnose, njihov ego. Jednom kad je to obavljeno a one bile izlječene, vraćale su se negdje drugdje i ljekari više nisu morali da brinu o tome."

„Odlazile bi bez dojke"

U ono vrijeme, pacijenti, posebno žene, nisu odlučivali o pitanjima koja su se ticala njihovog zdravlja, niti su bili podsticani da to čine.

Štaviše, kaže doktorica Ingram, oni koji su pokazivali tjeskobu ili uznemirenost proglašavani su „ludima".

„Ukoliko ste imali grudvicu u dojci i otišli ste kod ljekara, koji vas je poslao kod hirurga, koji vam je rekao da bi to mogao da bude rak, onda bi vam prosto bilo rečeno šta će vam se desiti. I to je bilo to", rekla je ona.

„Žene bi došle ne znajući da li imaju rak, potpisale pristanak na biopsiju i odlazile bez dojke."

Doktorka Ingram kaže da su za ovaj lanac događaja bila vezana „sva problematična ponašanja u medicini."

„Obično je muški hirurg razgovarao sa ženskim klijentima u društvu kojim dominiraju muškarci, koji su na žene gledali kao na plitke, anksiozne osobe kojima treba da se govori šta da rade."

Ali te štetne posljedice nisu ostale neprimjećene kod Vere Piters, čiji je prvi susret sa rakom dojke bio u sopstvenom domu.

Porodični istorijat raka dojke

Piters je izgubila majku upravo od ove pošasti 1933. godine, poslije duge i teške bolesti, a to je ostavilo ozbiljnog traga na njoj.

Porodica je živjela na mliječnoj farmi blizu Toronta, a mlada, bistra Piters završila je srednju školu sa 16 godina.

Na Univerzitetu u Torontu krenula je da studira matematiku i fiziku, da bi se prebacila na medicinu, „zato što su me zanimali ljudi", rekla je u intervjuu iz 1979. godine za Medicinsko udruženje Ontarija, koji se sada nalazi u njegovoj Kolekciji usmene istorije.

Piters je bila među jedinih 10 žena koje su diplomirale kao ljekari 1935. godine u klasi od njih 100.

Ubrzo je počela da radi sa radiologom koji je liječio njenu majku radijacijom, doktorom Gordonom I. Ričardsom, u Opštoj bolnici Toronta.

Dvije trećine pacijenata, koji su upućivani na bolnički Radioterapijski institut, bilo je podvrgavano ovom postupku, a Piters je primijetila koliko su zbunjeni mnogi pacijenti poslije tretmana.

„Srela sam mnogo uznemirenih, obeshrabrenih pacijenata. Vrlo rano sam otkrila da stav pacijenata ima mnogo veze sa njihovim preživljavanjem", rekla je ona u intervjuu.

„Najlakše je bilo predvidjeti kojim pacijentima je preostalo najmanje da žive: bili su to pacijenti koji su ljuti zbog mnogo stvari, naročito u vezi s operacijom. Bili su bijesni, očajni, usamljeni ljudi."

Izlječenje „neizlječivog"

Ali prvo dostignuće doktorke Piters nije bilo u oblasti raka dojke, već Hodžkinove bolesti, tipa raka krvi u limfocitnom sistemu.

U ono vrijeme, limfom se smatrala neizlječivim, ali iskustvo doktora Ričardsa govorilo je drugačije. I tako je on 1947. godine zamolio doktoricu Piters da pregleda njegove rezultate.

Doktorica Piters je 1950.godine objavila revolucionarnu studiju u kojoj je tvrdila da bolest može da se izliječi visokim dozama radijacije ukoliko se tretira na određen način.

Postala je slavna zbog toga, ali medicinski svijet će početi da vjeruje njenim zaključcima tek deceniju kasnije.

„Čim počnete da demonstrirate nešto što nije dio opšte prihvaćenog vjerovanja, nailazite na mnogo nevjerice", prisjetila se ona 1979. godine.

Doktor Ričards je umro od izloženosti radijaciji 1949. godine, a kolege doktorke Piters počele su da joj sugerišu da neće moći uspješno da radi sama.

Neki su tvrdili da je njeno dostignuće „čista sreća, nešto neponovljivo" i da bi joj bilo bolje da se bavi „ženskim poslovima", prema riječima doktorice Ingram.

Trebalo je da prođe 25 godina kako bi medicina prepoznala značaj zaključaka doktorice Peters

„Ljudi su dolazili odasvud"

Ona se 1958. godine preselila u Bolnicu princeza Margaret.

Sada već dobro poznatoj onkološkinji doktorki Piters stizali su pacijenti iz čitave pokrajine Ontario, koji, iz medicinskih razloga, nisu mogli da budu podvrgnuti radikalnoj mastektomiji i stoga su bili „smatrani osuđenicima na smrt", objašnjava doktorica Ingram.

Ona im je odstranjivala grudvicu iz dojki i tretirala ih radiološki najbolje što je umjela.

„I postepeno se raširila priča da ta žena koja poznaje radiološku onkologiju liječi druge žene sa rakom dojke i da prima i druge pacijente", kaže njena ćerka.

„Ljudi su počeli da traže da ih primi zbog mišljenja čak i ako je se slučaj nije nužno ticao. I postepeno je počela da liječi sve više i više žena neradikalnim mastektomijama ukoliko su zadovoljavale određene kriterijume."

Mišljenja su već bila podijeljena o koristi od radikalne mastektomije a neki ljekari iz Evrope su se zalagali za manje agresivne zahvate - kao što je lumpektomija, zahvat koji odstranjuje samo tumor i dio tkiva oko njega.

Ali ne i u Kanadi.

Doktorica Piters je počela da piše o ovoj temi na osnovu vlastitih rezultata još 1967. godine. Potom je 1975. godine objavila široku studiju koja je analizirala 8.000 pacijenata liječenih u Bolnici princeza Margaret između 1939. i 1969. godine.

Studija je pokazala da stopa preživljavanja pacijenata koji su podvrgnuti radikalnom hirurškom zahvatu nije viša od onih koji su bili izloženi manje agresivnom liječenju.

Uprkos rezultatima, dočekana je sa skepticizmom.

„Nisu mogli da vjeruju"

Doktorka Ingram kaže da je 1975. godine prisustvovala govoru koji je njena majka održala na Kraljevskom koledžu ljekara i hirurga Kanade u Vinipegu.

„Prostorija je bila puna muškaraca u odjelima, svi sa kravatama. Svi hirurzi. A na pročelju je stajala sićušna lijepo odjevena žena, koja nije bila hirurg. Svi u publici bili su u šoku. Stiglo im je naglo, sa za njih neočekivanog polja, nikad nisu ni stigli da pomisle da to nije najsavršenija operacija", kaže doktorka Ingram.

„Nisu mogli da vjeruju. Činjenica da se manji zahvat smatrao prihvatljivim sa sobom je nosila razne podtekste političkih, finansijskih i mnogih drugih pitanja. Hirurzi prosto nisu mogli da se nose s tim."

Doktorka Ingram kaže da su se „hirurzi udružili i satanizovali je na razne načine", što je značilo da svaki hirurg koji se udalji od opšteprihvaćenog načina liječenja rizikuje da ugrozi vlastitu karijeru.

Nedugo poslije toga, doktorka Piters je dala otkaz u Bolnici princeza Margaret, „ljuta i ogorčena", zato što je bolnica razmišljala da prihvati nove kliničke probe u kojima bi se ženama arbitrarno dodjeljivala mastektomija ili lumpektomija.

Ona je smatrala da te probe izazivaju „nepotrebnu patnju za žene".

Rezultati tih proba potvrdili su nalaze njenih vlastitih istraživanja. Ali oni nisu bili objavljeni sve do 2002. godine.

Poslije penzionisanja doktoricaa Peters je postala članica oficira Kanadskog reda.

„Starajte se o svojim pacijentima"

Danas, dijelom zahvaljujući radu doktoricee Vere Piters, radikalna mastektomija rijetko se izvodi na ženama.

Ali uprkos tome što je sve vrijeme bila u pravu, tek je posljednjih godina njenog života rad doktorice Vere Piters počeo da dobija potpuno priznanje.

Zbog njenog rada na Hodžkinovoj bolesti krajem sedamdesetih postala je Članica Kanadskog reda Reda, a potom je unaprijeđena u status Oficira Kanadskog reda - priznanja za životni vijek dostignuća u Kanadi od kojih koristi ima čovječanstvo u cjelosti.

Ona je 2010. godine posthumno uvršćena u Kanadsku medicinsku kuću slavnih. Dodjeljena su joj i dva počasna doktorata i razne medalje u Kanadi, SAD-u i Evropi.

Doktorka Piters je 1984. godine i sama dobila dijagnozu raka dojke i, u skladu sa njenim uvjerenjima, bila podvrgnuta lumpektomiji. Ali, devet godina kasnije, u 82. godini, umrla je od raka pluća, nakon što je tri mjeseca primala palijativnu njegu u bolnici u kojoj je provela najveći dio svoje karijere - u Princezi Margareti.

Doktoricaa Ingram kaže da njena majka nije nikad „bila žena koja je željela pažnju", a njen glavni pokretač bila je želja za ublažavanjem „nepravde" zbog načina na koji se ophodi prema pacijentima.

„Ako je ikada željela čestitke, one nisu dolazile ni sa jednog drugog mjesta sem od samih pacijenata. Pacijenti su je obožavali." Bilo je to zbog njenog pristupa kojim je željela da njih i njihove porodice uključi u proces donošenja odluka.

Ona je Medicinskom udruženju Ontarija 1979. godine rekla: „Da biste odlučili koja je najbolja alternativa, treba vam pomoć. A najbolju pomoć možete dobiti od samog pacijenta."

„Uvažite pacijentove strahove, uvažite pacijentove ambicije", rekla je ona, na kraju krajeva, niko ne poznaje pacijente bolje nego što oni poznaju sami sebe.

„Ljekar mora da sluša pacijenta; da prima signale od pacijenta. Na kraju krajeva, pacijent je mnogo važniji od ljekara."

Izvor: bbc.com