Rođen je u Travniku 1888. godine u porodici uglednih učenjaka. Studirao na univerzitetima u Istanbulu i Sorboni. Ugledni intelektualac i antifašista. Objavljivao je tekstove o manjinama u Bosni i Hercegovini, Jevrejima i Albancima. O Korkutu i njegovim djelima je pisao čak i ugledni The New Yorker.

Korkut je ostao upamćen kao kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koji je nakon ulaska Nijemaca u Sarajevo 1941. rizikujući vlastiti život i slobodu spasio jednu od najvrijednijih jevrejskih knjiga koje su u to vrijeme bile u Sarajevu, Hagadu. 

Početkom 1942. godine u Zemaljski muzej je upao general Johan Fortner i od direktora, Joze Petrovića, poznatog arheologa, zahtijevao da mu se preda Sarajevska Hagada. Ta knjiga je trebala da bude značajan eksponat u praškom Jevrejskom kvartu, gde je zamišljeno da se skupi sve što je moglo da se opljačka u okupiranoj Evropi i da se napravi turistička atrakcija za arijevske posjetioce, pod naslovom Jevrejski grad, karikaturalni muzej jednog istrijebljenog naroda. 

Nacisti su skupili preko trideset hiljada eksponata za tu ideju, u kojoj je Sarajevska Hagada trebala biti značajan trofej.

Derviš Korkut je, uz saglasnost Joze Petrovića, direktora Zemaljskog muzeja, riješio spasiti Sarajevsku Hagadu. Sjećao se scene uništavanja svitaka Tore na sarajevskim ulicama, pa je htio da Hagada izbjegne sličnu sudbinu.

Postoje razne verzije kako je Hagada sačuvana od nacista. Jedna govori da je Hagada sakrivena u podrum među ostale knjige, dok druga govori kako je Korkut sakrio van Muzeja. Kako god bilo, Petrović i Korkut su lukavštinom i hrabrošću sačuvali nevjerovatno blago, kojim se Sarajevo i danas ponosi.

Kada je general Fortner tražio od direktora Petrovića da mu preda knjigu, Korkut je, prevodeći riječi svog pretpostavljenog, rekao da je knjigu već odnio jedan njemački oficir, a istu je navodno istovremeno skrivao ispod svoje odjeće. General nije došao u posjed Sarajevske Hagade, ali je za svoje postupke u toku rata osuđen i 1947. godine obješen.

Korkutova supruga Servet je kasnije tvrdila kako je Derviš Hagadu doniju skrivenu u prsima kući pa je poslije otišao do Visokog a nakon toga do nekog hodže na Treskavicu, koji je Hagadu sakrio među Kur'anima te je nakon rata vratio u posjed Zemaljskog muzeja.

Da nije bilo kraja Korkutovom dobročinstvu pokazuje situacija iz aprila 1942. kada je iz Muzeja ranije došao  kući dovodeći sa sobom djevojku, Jevrejku za koju je rekao ženi da se zove Mira (Donkica) Papo te da su joj roditelji odvedeni u logor i da je trebaju zaštiti. Servet ju je odmah prihvatila. Obukli su je kao muslimanku, nazvali Amira i rekli da je Albanka koju su poslali rođaci iz Kosovske Mitrovice da im pomaže u kući. Pošto je u Sarajevu postajalo sve opasnije, Miru su prebacili u Dalmaciju. Vremenom se pridružila partizanima.

Nakon rata se vratila u Sarajevo. Bila je vjerena za partizanskog oficira Božidara Bakovića. 1946. godine na ulici je srela ženu koja je molila da joj pomogne, jer njenom mužu sude kao saradniku okupatora. Mira tada nije prepoznala Derviševu suprugu Servet.

Derviš Korkut, kao što se nije učlanio u fašističke organizacije za vrijeme rata, nije htio da uđe ni u komunističku partiju. Bio je antifašista, ali to novom režimu nije bilo dovoljno pa je osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu koju je izdržavao u Zenici. Mira je uvjeravala Servet da će svjedočiti u korist Derviša, ali se nije pojavila u Sudu. Kasnije je tvrdila da ju je njen vjerenik, budući muž, odgovorio od toga, tvrdivši kako se ona, kao vojno lice, nikako ne smije pojaviti kao svjedok na političkom suđenju.

Mira Papo je odlučila napisati svoju životnu priču, u kojoj je navela i kako ju je kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu spasio za vrijeme rata i kako je ona propustila da svjedoči u njegovu korist nakon rata. Predala je svoju izjavu Jad vašemu pod naslovom Kako me je Derviš efendi Korkut spasio od sigurne smrti. Mira je umrla 1998. godine, godinu dana prije nego je Derviš Korkut proglašen Pravednikom među narodima.

Svjedočenje Mire Papo vjerovatno ne bi izmijenilo tok sudskog procesa jer je bilo onih koji su svjedočili u korist Derviša Korkuta, ali bez učinka. Derviš Korkut je osuđen na osam godina od kojih je u zatvoru proveo šest.

Servet je kao žena narodnog neprijatelja ostala bez posla i stana. Napustila je Sarajevo i otišla kod rodbine u Kosovsku Mitrovicu sa sinom Munibom i kćerkom Abidom. Abida je oboljela i ubrzo umrla. Munib se sjećao kako je sa majkom odlazio u Zenicu jednom sedmično da posjete Derviša. Put je trajao dva dana, a posjeta je bila dozvoljena samo pet minuta.

Derviš Korkut je pušten iz zatvora, ali građanska prava mu nikada nisu vraćena. 1955. godine Servet je rodila kćerku Lamiju koja pamti kako su ljudi o njenom ocu govorili uvijek s poštovanjem, pominjući kako je mnogima pomagao, savjetovao ih. Međutim, nikada svojoj djeci nije spominjao Miru Papo i njeno spašavanje, kao što ni Mira nije njega spominjala svojoj djeci.

Na samom početku posljednjeg rata, Lamija napušta Sarajevo i odlazi u Prištinu kod porodice svoga muža, a zatim u Makedoniju. Pokušavali su putem telefona od rođaka pribaviti dokumente. U jednom trenutku je Munib Korkut došao na ideju da se obrate Jevrejskoj zajednici u Skoplju. Lamija je imala fotokopiju certifikata Jad vašema o Dervišu Korkutu, pokazala ga u skopskoj Jevrejskoj zajednici koja je s radošću pomogla kćerci jednog Pravednika. Za četiri dana su stigli u Tel Aviv. Lamiju, kćerku Derviša Korkuta je na telavivskom aerodromu Ben Gurion dočekao sin Mire Papo, Davor Baković.

Frontal/Irma Antonia Plavčić