To je bilo 24. marta 1999. godine, kada su počeli vazdušni napadi na Beograd.

Dok je njegov otac Srđan pomagao majci Dijani koja je privremeno izgubila svijest nakon što je nakon prve eksplozije udarila glavom o radijator, Đoković je tražio svoju braću po stanu, osmogodišnjeg Marka i četvorogodišnjeg Đorđa.

"Sa 11 godina sam bio veliki brat", napisao je vrhunski Srbin u "Serviraj za pobjedu", svojoj autobiografiji iz 2013. godine. "Bio sam odgovoran za njihovu sigurnost otkad su snage NATO-a počele bombardovati moj rodni grad Beograd."

Izuzetno putovanje

Dvije decenije je sada 32-godišnji Đoković favorit za osvajanje US Opena, koji počinje 26. avgusta u Njujorku. Takva je bila njegova dominacija u posljednjih godinu dana, osvojio je četiri od posljednjih pet grend slem turnira. Sada ima 16 trofeja, samo dva manje Rafaela Nadala iz Španije, te četiri od Rodžera Federera iz Švajcarske.

Uvod u svoju autobiografiju Đoković je objasnio kakvi su bili izgledi za uspjeh.

"Dječak poput mene, odrastao u Srbiji, postao teniski prvak? Bilo je malo vjerovatno i u najboljim okolnostima. A postajalo je sve malo vjerovatnije kada su bombe počele padati", napisao je.

Sklonište od bombi

U prvom poglavlju svoje autobiografije, pod naslovom "Bekhendi i skloništa", Đoković se podsjeća na noć koja mu je zauvijek promijenila život.

Nakon što je Dijana povratila svijest, porodica Đoković ušla je u neosvjetljene beogradske ulice i pokušala da se probije do obližnje stambene zgrade tetkine porodice koja je imala sklonište od bombi.

Dok su mu roditelji trčali ulicama, držeći mlađu braću, Novak se iznenada našao sam nakon što je pao ravno na lice.

"A onda se dogodilo", napisao je Đoković. "Dizao se s krova naše zgrade, čelični sivi trokut bombardera F-117."

"Ono što se dogodilo sljedeće, nikada me neće napustiti", rekao je. "I danas me glasni zvukovi ispunjavaju strahom."

Dvije laserski navođene rakete preletile su preko Novakove glave i pogodile zgradu bolnice nekoliko ulica dalje.

„Sjećam se pješčane, prašnjave, metalne školjke u vazduhu i kako izgleda da cijeli grad blista poput zrele mandarine“, rekao je Đoković u svojoj knjizi.

Đoković je u daljini uočio roditelje i braću i jurio za njima dok svi nisu sigurno stigli do betonskog zaklona.

U skloništu se skrivalo oko 20 porodica.

"Bila su djeca koja su plakala. Nisam prestao da se tresem ostatak noći", rekao je Đoković u svojoj knjizi.

U intervjuu za televiziju CNN iz 2015. godine, Đoković se prisjetio kampanje bombardovanja tokom koje bi on i njegova porodica svako veče provodili u skloništu od 20 sati, a svaki dan imali struju nekoliko sati.

"Ta vremena su sigurno nešto što ne želim da neko iskusi", rekao je. "Dva i po mjeseca, svakog dana i noći, bombe su padale na grad. Vidjeli smo avione kako lete iznad naših glava, i bukvalno rakete i bombe su padale na pola kilometra od nas."

'Čarobno djetinjstvo'

Sve do te mračne proljećne noći 1999. godine Đoković je uživao u onome što je u svojoj autobiografiji nazivao "čarobnim djetinjstvom".

Njegov otac Srđan bio je bivši profesionalni skijaš, a Đoković je prvo počeo da igra tenis sa četiri godine. Niko se u njegovoj porodici ranije nije bavio sportom.

Đoković, koji je veliki dio mladosti proveo u malom srpskom planinskom odmaralištu Kopaonik, gdje su mu roditelji vodili restoran, rekao je za televiziju CNN 2014. godine: "To je bila poput sudbine. Nešto što se pojavilo niotukud. Vidio sam teniski teren i tenis sam vidio na TV-u kad mi je bilo četiri godine. Otac mi je kupio mali reket za tenis i tada mislim da smo se svi zaljubili u sport."

U dobi od šest godina na Kopaoniku ga je primila pokojna srpska trenerica Jelena Genčić, koja je sarađivala sa bivšim svjetskim prvakom broj 1 i devetostrukom pobjednicom Monikom Seleš. Ubrzo nakon toga, Genčić je rekla roditeljima da je Đoković "najveći talenat koji je vidjela od Monike Seleš".

Zajedno su trenirali i radili pet godina, tokom kojih je Genčićeva svom učeniku predavala mnoge životne lekcije. Đoković je bio toliko potresen  kada je čuo za njenu smrt tokom Rolan Garosa 2013. godine da je otkazao konferenciju za novinare nakon meča.

Drugačija perspektiva

Iako su bombaški napadi lako mogli okončati njegovu tenisku karijeru, život ga je stavio u potpuno drugačiju perspektivu, rekao je Đoković za televiziju CNN 2015. godine.

"Dao mi je mnogo više zahvalnosti za sve vrijednosti koje imam u životu", rekao je. "Od tenisa do bilo čega. Znam kakav je osjećaj biti bez ičega više ili manje, a onda biti vrhunski u ovom vrlo globalnom i popularnom sportu u svijetu. Tako da mi taj kontrast daje pravu perspektivu u životu."

Iako je Đoković u svojoj autobiografiji rekao da je nemilosrdna kampanja bombardovanja, najveća vojna operacija u istoriji NATO-a, ostavila ga da oseća bespomoćnim, to ga nije sprečilo da igra tenis.

U stvari, Đoković je pojačao svoje treninge tokom bombardovanja. Vježbao je do pet sati dnevno na lokacijama širom Beograda koje je birala Genčićeva, na osnovu toga gdje su bombe pale, u nadi da NATO avioni neće ciljati isto mjesto dva puta.

Od paralizovanja i straha, nešto se promijenilo, rekao je Đoković u svojoj knjizi.

"Odlučili smo se prestati bojati", rekao je. "Nakon toliko smrti, toliko uništenja, jednostavno smo se prestali skrivati. Jednom kada shvatite da ste zaista nemoćni, preuzima vas određeni osjećaj slobode."

No. 1

10. juna 1999. vazdušni napadi su završili.

U septembru iste godine, sada 12-godišnji Đoković napustio je Srbiju krenuvši put Minhena, u Njemačkoj, da bi trenirao na teniskoj akademiji bivšeg jugoslovenskog profesora Nikole Pilića. 

1994. godine tadašnji sedmogodišnji Đoković pojavio se na srpskoj TV, samouvjereno poručivši svom anketaru: "Cilj mi je da postanem svjetski broj 1."