Ne šaljem vam ga s mora, ni iz tople Hercegovine, ni iz zelene Istre. Pišem vam iz predgrađa Sarajeva gdje ljeto provodim seleći se u manji stan i bacajući nagomilane stvari koje svi skupljamo jer možda će nekad zatrebati (nikad ne zatrebaju!).

Selidba mi ide sporo, jer selim sama, uz povremenu nesebičnu pomoć prijatelja, ali načelno sama razvrstavam i bacam, jer to niko drugi umjesto mene ne može uraditi. Ide sporo i jer je selidba ne samo fizički, već i emotivni i mentalni napor. Iseljavam se iz stana u kojem sam provela jedanaest godina života: prvi dom mog starijeg djeteta, dom u koji sam donijela smotuljak od mlađeg djeteta iz bolnice – sve i da ništa nije bilo između toga, a bilo je na desetine večera s prijateljima, rođendana, ispisanih stranica i pročitanih knjiga – golemo je. Pronalazim prve crteže sina, sada pubertetlije, pronalazim garderobu i ploče bivšeg supruga, pronalazim ostatke bivše sebe. Vruće je, odlučna sam da pratim samo svoj ritam, nema veze, sama sam, djeca uživaju na moru s tatom, pas je u pansionu, sami smo stvari i ja, i možemo danas spakovati i prenijeti deset kutija, a sutra nijednu. Možemo, može nam se.

Vi ste, za to vrijeme, nadam se, na morima i plažama. Uživate, guštate, odmarate, čitate knjige za plaže. Ne želite misliti o septembru, jer niko ne voli misli o septembru. Ja prva. Septembar je kraj slobode, kraj doba nevinosti: opet rutina, opet škola, malena će u drugi razred. Hoće li je dočekati stara učiteljica – bila je zaposlena na određeno – ili će uslijediti nove prilagodbe? Stariji će u srednju školu, u sve novo: novi grad, nova država, novi stan, nova škola, nova ekipa. U septembru se i na glavu bacam u novi posao.

Niko ne voli misli o septembru, uznemirujuće su, a opet su, kako često rutina zna biti, i smirujuće. Život će opet dobiti neki okvir, neku konstrukciju, neku strukturu.

Škola će početi drugog. U ponedjeljak. Počet će tada i moj novi posao. Prvu ćemo sedmicu kćerkica i ja biti lude od emotivnog rollercoastera, znam to. Falit će nam sin i brat koji je sada otišao kod tate i tamo će ići u srednju školu. Bit će nam neobično u novom prostoru, dugo ćemo još pamtiti gdje nam sad šta stoji i tragati za omiljenim knjigama i igračkama. Jedva ćemo, znam, dočekati taj prvi septembarski vikend.

A onda, u tu nedjelju, tog osmog septembra, uslijedit će ringišpil nad ringišpilima: prva Bh. povorka ponosa.

Zato vam, dragi prijatelji i prijateljice, i pišem. Da vas pozovem da skupa sa mnom prošetate osmog septembra, kad život opet dobije strukturu, a pokušat ću vam dati nekoliko, meni važnih razloga, zašto.

Neću razloge nabrajati taksativno kao u lifestyle magazinima, neću reći evo vam “Osam razloga zašto šetati osmog septembra”, neću stavljati crtice, redne brojeve, podnaslove.

Neću vas moliti ni da to uradite zbog mojih prijatelja i prijateljica, mada ću vam ih ovdje ukratko predstaviti.

Recimo: Lejla.

S Lejlom se slažem oko koječega, dijelimo toliko toga. Ono što ne dijelimo, recimo, odnos je i ukus prema hrani. Lejla nije gurmanka. Jede, osim kada su palačinke u pitanju, jer mora. Kruta je i nimalo radoznala, potpuno nespremna za eksperimente i isprobavanje novog. Omiljena su joj jela grah, grašak, sarme, piletina, riža. Podozriva je prema mom omiljenom hljebu s aronijama – čuj hljeb, a s voćem, pa to je kolač! Nikad ne jede prstima – čak bi i omiljeni burger iz Majstora za pivo najradije jela nožem i viljuškom. Uvijek je u čudu poradi moje slatkohranosti, moje potrebe da u pauzama između bilo čega uvijek nešto ćopnem, gricnem, žvaknem. Ne pati na francuske siriće, ne fascinira je moja priča o začinima – u Lejlinom svijetu začina su dva i zovu se so i biber.

Zašto vam ovo pričam i otkud Lejla u ovom pismu? Sasvim je pozvana tu, jer u proteklih desetak dana kada su me, uz selidbu i preusmjeravanje puteva života, presreli i ozbiljni emotivni potresi, Lejla je bila tu da svaki dan, tri puta dnevno, upita: “Lamija, jesi li jela?”

Priznat ću vam, nisam jela. Ništa, ni Lejline grahove i graškove, ni svoje aronije i siriće. I vjerovatno i ne bih, da Lejla nije, poput one iritantne mobilne aplikacije što te podsjeća da piješ vode, slala te dosadne poruke: “Jedi. Jedi. Moraš da jedeš.”

A kada bi zauzvrat dobila seen, onda bi upalila auto, ugurala me u njega kao iskusna otmičarka, i vodila me na onion rings, mada je prezirala luk i s gađenjem me gledala kako se davim u njemu.

To prijateljice rade, reći ćete, brinu jesmo li jele i žele nam dobro i kad si mi ne želimo. Da. No, ova prijateljica je slala te poruke tempirane precizno kao švicarski satić (zamalo ne rekoh sirić – apetit se, izgledno je, vraća) tako da se meni činilo da ništa drugo ni ne radi do li čeka da dođe vrijeme ručka, pa da meni sjedne na kosti. Naravno, nije bilo tako.

U pauzama između poruka meni, odrađivala je nevjerovatno mnogo posla oko organizacije povorke ponosa. Radila sa ljudima, pisala, pričala, pregovarala, slala mejlove, sastajala se sa zvaničnicima i nezvaničnicima, križala stavke iz rokovnika.

Radila je, kao i sve, srcem, nekad ga i previše upregnuvši, zanemarujući glavu, pa bi zapadala i u nepotrebno komplicirane situacije želeći uraditi sve i odmah. Nekada bi je ljudi oko nje podsjećali da uspori, ali Lejli se uvijek činilo da se do cilja ne može drugačije nego u šestoj brzini. Povremena iskliznuća u krivinama pri tolikoj brzini, bivala su tek danak iskustvu.

Zašto je Lejli toliko važno da organizuje mirnu šetnju, protest, zašto je htjela da osigura svima nama da prođemo mirno centrom grada? Ne zato da provoda novu curu kao trofej (Lejla nema curu, nek’ uđe u zapisnik – ponude prima na pp!), ne zato da se drži za ruke, ljubi na javnom mjestu, pokazuje svima vama i nama svoju intimu, kako se često tumači potreba za izlaskom u javnost lezbejki, gej muškaraca, trans- i bi- osoba. Lejla nam stvara uslove za šetnju da nam pokaže da je ovo slobodan grad i slobodna zemlja, gdje možemo organizovati javno okupljanje i poslati poruku ljubavi, da nam pokaže da to koga volimo nikad i nikako ne ugrožava živote drugih, niti porodicu kao osnovnu ćeliju društva, niti društvo kao takvo.

Jer, niti Lejla sama organizuje ovaj protest, niti će, daleko bilo, šetati sama. Šetat će sa njom i ljudi koji su strejt: parovi, vjenčani i li nevjenčani. Neki još nemaju djecu. Neki ih ne žele nikad ni imati. Neki su razvedeni. Neki su bili u brakovima sa suprotnim spolom, a sada su u istospolnim vezama. Neki su samohrani roditelji. Neki imaju troje, četvero djece.

Zašto ovoliko često spominjem djecu? Djecu koju bi i Lejla rado imala, Lejla koja se sa mojom kćerkom slaže toliko dobro, da sam nekad i ljubomorna na ta njihova patetična cmakanja, tepanja i umiljavanja prvih sat i po svakog susreta.

Zato što se u javnom prostoru danas, ne samo kada su teme povorka ponosa i prava manjina, djecom ponajradije trguje. Zato što su djeca savršena za potkusurivanje – svi smo, napokon, osjetljivi na djecu. Kako da ne budemo: ranjivi su, nezaštićeni, ovisni o nama, puni nade, krhki, možemo ih uništiti u par poteza ili u jednako toliko poteza učiniti da naprave čuda i postanu prekrasna bića. I kad ne želimo vlastitu, i kad nismo vreća trikova za klince, i kad ne razumijemo njihov jezik fantazije i simbolike, i tad smo na djecu osjetljivi.

Zato, drage prijateljice i dragi prijatelji, roditelji, tetke, komšinice, razumijem vašu brigu za ono famozno: kako objasniti djeci.

No, kao neko ko radi s djecom deceniju i kusur, iz iskustva moram reći da sam raznoj djeci uspješno objašnjavala razne stvari. Godinama radeći s djecom bez adekvatnog roditeljskog staranja, objašnjavali smo si odsustva mama i tata, rušili i podizali mitove o biološkoj porodici, objašnjavali prave i krive sestre i braću. Objašnjavala sam raznoj djeci selidbe i odlaske iz zemlje, objašnjavala ratove, objašnjavala razvode, ljubavi koje budu i prođu. Objašnjavala svađe među najboljim prijateljicama, objašnjavala tugu zbog izgubljenog psa, objašnjavala vršnjake koji prose na cestama i očeve i majke koji rove po kontejnerima.

Na koncu konca, živimo u svijetu čuda, i zar je zaista od gdje završava svemir, zašto ubijaju delfine i kako se neke ptice selice uvijek vrate u stara gnijezda teže pitanje kako su se ove dvije cure zaljubile i zašto žele da žive skupa i dijele stan, kiriju, hranu i krevet s Dormeo madracom od memorijske pjene?

Jedino što, dragi prijatelji i drage prijateljice, nikad nisam uspjela objasniti djeci (a ni sebi), jesu bajke o jednakim šansama i jednakim mogućnostima.

Nemaju jednake šanse dijete koje pere šajbe na autima u vrandučkoj koloni i moje dijete koje s Lejlom gleda Kralja lavova i gricka kokice u kinu.

Kao što nemaju jednake šanse dvije djevojke koje se vole (svađaju, mire, ručaju po restoranima, dobijaju i daju otkaze, kupuju auta i plaćaju poreze), i djevojka i dečko koji se vole i rade sve gore navedeno.

Reći ćete da imaju, da sve im je osigurano, eto ih tamo, al nek’ ne iskazuju svoju intimu javno. I bit ćete, dijelom, upravu.

Da, dragi prijatelji, imaju sve što život udvoje nosi. Sve one ljepote radi kojih vrijedi živjeti, čak i ako na kraju završi tako da ne jedete sedam dana i ne spavate sedam noći.

Ali šta još imaju?

Imaju roditelje koji ih izbace iz kuće, pa onda, tek pušteni u svijet spavaju kod tetke, pa kod jedne drugarice, pa kod prijateljevog rođaka, dok im fale mama i tata, bez obzira što ih, odjednom neosjetljivi na krhkost djeteta, više ne žele.

Imaju kolege na poslu pred kojima šute o svojim godišnjim odmorima dok slušaju kako su se oni s muževima i ženama sunčali po tučepskim plažama.

Imaju svakog slučajnog prolaznika u tržnom centru, tramvaju, na šetalištu, spremnog da ih odgurne, pljune, ismije, napadne jer šetaju psa vodeći se za ruke.

I imaju, na koncu, sebe same, a sami smo sebi, o, tako često, najveći neprijatelji. Sa sobom prolaze svako prikupljanje hrabrosti da kažu mami, pa da kažu drugu iz razreda, pa da kažu na poslu, pa da kažu daidži na porodičnom ručku. Sa sobom prolaze svako nespavanje, sa sobom hendlaju to da njegovi znaju, a partnerovi ne znaju, sa sobom izmišljaju sve te laži: Ovo mi je prijateljica. To mi je rođak. Znamo se sto godina. Sad smo cimeri. Udat ću se kad naiđe pravi.  

Bacila sam sad, drage i dragi, pogled unazad i vidjela da ovo je pismo već predugo da bih u njega ubacila i druge prijatelje i prijateljice (Izvini, Amare, izvini, Alina, izvini Nermina!), koji će sa mnom šetati, jer su sa mnom i kad se ne šeta, kad se ne jede, kad su djeca bolesna, kad su nalazi papa testa zabrinjavajući, kad fali stoja za do prvog.

Nije važno jesu li strejt ili nisu, imaju li partnere ili ice, imaju li djecu, šetaju li pse.

Važno je da znaju, kao što znate i vi, ono što je nedavno izjavio Nerzuk Ćurak, i sam podržavajući našu i vašu šetnju: da je sloboda potreba duše i da ćemo biti emotivni, osjetljivi, vjerovatno ćemo istovremeno plakati, smijati se i pjevati, ali ćemo sve to, tog prvog vikenda u septembru, raditi radi slobode.

A onda će opet ponedjeljak, i mi ćemo biti roditelji, odgajatelji, programerke, konobari, pričat ćemo priče, voditi duge telefonske razgovore, upisati kurseve i sportove, jer život se vraća u normalu, odmor je gotov, sad je pravo vrijeme da zauzdamo strah i zajašemo na vjetru elana pred novim poslovima, stanovima, životima i novim ljubavima.

Hvala vam, drage i dragi, i želim vam mirno more i novu bakarnu boju kože!

 

Dobrinja, Sarajevo, augusta 2019.,

Lamija

Autor: Lamija Begagić

Izvor: lgbti.ba