Moždani talasi koji se bilježe kada čovjek namjerava da izgovori određene riječi mogu se dekodirati i pretvoriti u tekst brzinom koja omogućava gotovo prirodan tok razgovora, pokazuju rezultati ove naučne studije.

U ovom trenutku, softver koji očitava moždane talase može da protumači samo određene rečenice koje su smještene u njegovu memoriju, ali naučnici vjeruju da je to dovoljno za početak rada na konstruisanju mnogo složenijeg i moćnijeg sistema koji će moći da prevodi riječi koje osoba pokušava da izgovori u realnom vremenu.

Ljekari sa kalifornijskog Univerziteta u San Francisku prihvatili su ovaj izazov u nadi da će stvoriti proizvod koji će paralizovanim ljudima omogućiti da tečnije komuniciraju u odnosu na postojeće uređaje koji se kontrolišu pomoću pokreta oka ili pokretanjem muskulature po virtuelnoj tastaturi.

„Do danas ne postoje protetski sistemi koji omogućavaju korisnicima interakciju brzinom normalnog ljudskog razgovora“, napominje Edvard Čang, neurohirurg i rukovodilac studije koja je objavljena u časopisu Nature.

Istraživanje koje je finansirao „Fejsbuk“, bilo je moguće zahvaljujući trojici pacijenata sa epilepsijom koji je trebalo da budu operisani. Prije nego što je obavljena operacija svoj trojici su na površinu mozga ugrađene elektrode kako bi se ustanovilo u kojoj regiji mozga nastaju epileptični napadi.

Tokom boravka u bolnici, ova tri pacijenta su pristala su da učestvuju u istraživanju doktora Čanga. Pomoću ovih elektroda snimane su moždane aktivnosti pacijenata dok su odgovarali na devet postavljenih pitanja i dok je od njih zahtjevano da pročitaju listu od 24 moguća odgovora.

Na osnovu ovih snimaka moždane aktivnosti, Čang i njegov tim je konstruisao algoritam koji je povezan sa uočenim obrascima. Softver je uspio da identifikuje gotovo trenutno, i to samo na osnovu moždanih talasa, koje pitanje je čuo i kakav je odgovor dao, sa preciznošću od 76 i 61 odsto.

Etičari su opet zabrinuti

Mada su ova istraživanja na samom početku, Vinston Čiong, neuroetičar sa Univerziteta u San Francisku, koji nije učestvovao u ovom projektu, naglašava da bi se moralo raspravljati i o etičkim problemima koje takva tehnološka otkrića sobom nose u budućnosti. Postavlja se pitanje da li će ta „govorna neuroproteza“ moći da čita naše privatne misli.

Međutim, profesor Čang ističe da je i samo dešifrovanje onoga što neko pokušava da izgovori dovoljno teško, a da je čitanje misli praktično nemoguće.

„Nemam namjeru da razvijam tehnologiju kako bih otkrio šta ljudi misle, čak i da je to moguće“, tvrdi profesor Čang.

„Ovo je prvi put da je korišćen ovakav pristup za prepoznavanje izgovorenih riječi i fraza. Važno je napomenuti da smo to postigli koristeći veoma ograničen fond riječi, ali u budućim studijama se nadamo da ćemo uspjeti da povećamo fleksibilnost i tačnost onoga što možemo da prevedemo“, ističe član istraživačkog tima, Dejvid Mozes.

Uprkos ovog značajnog proboja, pred naučnicima stoje još brojne prepreke. Jedan od najvećih izazova će biti usavršavanje softvera kako bi mogao da prenosi moždane signale sa što većim fondom riječi. To će pak, zahtijevati algoritme u kojima će biti unijeta mnogo veća količina podataka, kako moždanih signala, tako i riječi.

Naredni cilj će biti „čitanje zamišljenih reči“, odnosno rečenica izgovorenih u sebi, jer ovaj sistem čita moždane signale koji se šalju ka govornom aparatu - usnama, jeziku, vilici i grlu. Međutim, neki pacijenti sa povredama ili neurodegenerativnim promjenama neće moći da ih koriste, već će im trebati mnogo sofisticiraniji „čitači misli“.

Izvor: rts