POGLED IZ BUDUĆNOSTI: Amadeu de Prada je bio doktor, pisac i borac protiv diktature višedecenijskog premijera Portugala, Antonia Salazara. Iako talentiran, De Prada je objavio samo jednu, obimom neveliku knjižicu na koju slučajno, spašavajući život suicidalnoj, mladoj ženi, nailazi profesor klasičnih jezika u švicarskom gradu Bernu, Raimund Gregorius. U knjizi su i karte za voz do Lisabona u kojeg, opčinjen njemu do tada nepoznatim tekstom, sjeda Gregorius i započinje razotkrivanje ljubavno-političke drame iz vremena borbe protiv konzervativnog režima.

Kratak je ovo sadržaj romana možda, a filma sigurno, „Noćni voz za Lisabon“, u čijoj jednoj sceni razgovaraju piščeva sestra i njegov novi obožavatelj. Nakon što gospođa De Prada krene objašnjavati kako su njen brat i otac, ugledni sudija u Lisabonu, imali, blago rečeno, specifičan odnos, Gregorius joj kaže da je to sa stanovištva vječnosti - kojoj kvalitetom pripada roman pokojnog doktora - apsolutno nevažno.

Antonio de Prada se, drugačije rečeno, u vječnost upisao svojom književnošću, a ne time što se nije slagao sa nadrkanim tatom koji je, mjereno vremenom profesora Gregoriusa, statista iz davne prošlosti.

NEKE ČUDNE NAVIKE: Da li je, kao što piše u novinama nakon njegovog hapšenja, Julian Assange običavao ne puštati vodu nakon upotrebe WC-a? Je li osnivač WikiLeaksa po hodnicima ekvadorske ambasade u Lonodnu napucavao loptu i vozao se na skejtu, obijajući štokove pri naglim skretanjima? Koliko je, za sedam godina provedenih u dvadesetak kvadrata improviziranog apartmančića sa krevetom, stolom, malom kuhinjom i zamračenim prozorima, intervjua dao odjeven u košulju ili majicu i gaće? Da li je insistirao na tome da mu osoblje ambasade poklanja pažnju i pomaže da ubije dosadne dane? Zašto je tražio da mu vodoinstalaterske radove obavlja majstor iz Španije, umjesto iz Londona? Je li, između ostalog, spavao sa Pamelom Anderson?

Zamislimo sada, evo neka bude radnika pošte u nekom australijskom gradu koji se, je li, zove Julian Assange i ne pušta vodu nakon upotrebe WC-a, napucava loptu po kući i voza se kroz hodnik na skejtu, obijajući štokove pri naglim skretanjima, za kvarove zove strance i ima seksualne fantazije u kojima je i Pamela Anderson. Ako, nekim čudom, takav i postoji, sve što radi, uključujući dočekivanje gostiju u gaćama i sa perajama na nogama, za vječnost je važno koliko i to što je odbrana Fudbalskog kluba „Brisbane Road“ šuplja poput goblena.

No, šta ako poštanski službenik čudnih manira napravi tabletu koja liječi rak za tri dana, nađe načina da ljudi na Mars dođu brže nego od Sarajeva do Bihaća ili osmisli automobil na vodu?

Sa stanovišta vječnosti, kako bi rekao Raimund Gregorius, sve će drugo biti nevažno, od voleja u ogledalo, pa do imena vodoinstalatera i boje peraja, baš kao što su s istog stanovišta nevažni i neambiciozni poštanski službenik i njegove navike.

PRIJE I POSLIJE: Kada je 2006. osnovao WikiLeaks, Julian Assange nije izgledao kao tridesetpetogodišnjak, već kao bezbrižni, skandinavski student završne godine nekog fakulteta, nakon koje će, prije nego ode na osigurani i dobro plaćeni posao, malo putovati po egzotičnim krajevima. Sa dužom, razbarušenom plavom kosom, svijetlom puti, osmijehom i pronicljivim pogledom, ličio je na sretne ljude u sretnom svijetu, one što im je najveća briga brzina trošenja baterije na laptopu.

Onaj Julian Assange kojeg su londonski policajci iznijeli iz Ambasade Ekvadora, u kojoj je proveo sedam godina, sijedi je, sredovječni muškarac čiji ten pokazuje posljedice neizlaganja dnevnom svjetlu, ima hroničnu upalu pluća i općenito zdravstveno stanje mu ja kao kod oronulog sedamdesetogodišnjaka.

Prije devet godina WikiLeaks je objavio svoju prvu, veliku priču, nazvanu „Kolateralno ubistvo“: snimak na kojem se vidi kako američki helikopter puca na grupu iračkih civila, među kojima su bila dva novinara Reutersa i dvoje dece. Nakon toga je, uz pomoć bivše pripadnice američke vojske Chelsea Manning, WikiLeaks došao do 400.000 povjerljivih dokumenata punih podataka o zločinima u Iraku, a Julian Assange postao je, i to bukvalno, državni neprijatelj broj jedan za službeni Washington i saveznike SAD. To je, uz ostalo, značilo njegovo proganjanje, bankrotiranje, skrivanje, bijeg od namještenih optužnica i sedam godina samice u sobi bez rešetaka.

„Ne budimo naivni - ne radi se o tome da ljudi nisu znali. Ali mislim da oni na vlasti time manipulišu ovako: znamo da se svakakve stvari tamo rade, ali o tome vas informišu na način da vi to možete da ignorišete. Dozvolite mi da napravim jedno možda rodno uvredljivo, ali ne prostačko poređenje. To je kao kad muž – izvinjavam se zbog šovinističke note – možda apstraktno zna da ga žena vara. To se može prihvatiti: 'Dobro, ja sam moderan, tolerantan muž.' Ali ako dobijete sliku svoje žene na djelu, to je sasvim druga stvar. Slična stvar se dogodila u Srbiji. Znate, ljudi su racionalno prihvatili ono: 'Radili smo užasne stvari u Srebrenici', i tako dalje. Ali to je bilo samo apstraktno znanje. Zatim su slučajno naišli na snimak koji prikazuje grupu Srba koja izvodi na poljanu i strijelja nekoliko bošnjačkih zatočenika. Rezultat je bio potpuni nacionalni šok. Iako, ponavljam, strogo gledano, niko nije saznao ništa novo... Vi radite nešto mnogo radikalnije. Zato je to izazvalo takvu eksploziju prezira. Da to formulišem na stari marksistički način, današnja buržoaska štampa ima svoje načine transgresije. Njihova ideologija ne samo što kontroliše šta može da se kaže već i načine kršenja pravila o tome šta je dozvoljeno da se kaže. Vi ne samo da kršite pravila, vi mijenjate sama pravila o tome kako nam je dozvoljeno da kršimo pravila. Možda je to najvažnija stvar koju radite“, rekao je Assangeu slovenski filozof Slavoj Žižek.

E to - mijenjanje pravila o tome kako nam je dozvoljeno da kršimo pravila - je djelo za vječnost.

SAMO JE JEDNO VAŽNO: Sva ona silna pitanja o ponašanju australskog hakera i aktiviste u ekvadorskoj ambasadi ne pomažu njegovom demistificiranju, već služe isključivo skretanju pažnje s onog jedino bitnog - onog koje glasi: zašto je, zaboga, Juliane Assange uopće morao biti sedam godina u sobici koja mu je sada zamijenjena pravom zatvorskom ćelijom?

Formalno-pravno, Assangea je policija pokupila zbog hakiranja koje je, kako piše Bruce Shapiro u The Nationu, „dio šireg udruživanja WikiLeaksa za 'javno prenošenje informacija na svom web-siteu'“.

„Aktivnim hakiranjem lozinke Assange je možda počinio krivično djelo. Ali 'udruživanje' radi širenja procurjelih informacija je nešto što novinari rade svaki dan. Depoziti na cloud serverima za povjerljiva dokumenta i druge bezbjednosne mjere koje se opisuju u optužnici, danas su sastavni dio istraživačkog novinarstva, o njima se diskutuje na konferencijama, reklamiraju se na trač-sajtovima. Što je još značajnije, navođenje, ohrabrivanje, navlačenje i podsticanje izvora koji imaju pristup tajnim podacima je u osnovi nezavisnog novinarstva“, piše Shapiro.

U slobodnom prevodu, Julian Assange je objavio istinite, beskrajno važne podatke o mnogo čemu, do kojih je došao na način na koji, inače, obavještajne službe nadziru i ljude poput njega. Drugačije rečeno, tehnologiju kao najmoćnije oružje je okrenuo protiv onih koji ga svakoga dana koriste, samo što su njegove namjere, za razliku od njihovih, za vječnost umjesto za zatvor.

No, rasplet je, vidimo, obrnut.

ČUDNI PODSTANAR: Julian Assange nije zbir vrlina, kao što nije ni mana. Također, niti njegovo shvatanje novinarstva nije da ne zaslužuje barem dužu raspravu. O tome se, međutim, kao i o njemu, može razgovarati samo ukoliko su on i laptop u redakciji WikiLeaksa u Londonu, Helsinkiju, Šangaju, Maglaju, Koraju, bivšem Bombaju, gdje god i odatle se bave onim što Assange naziva neinterpretativnim novinarstvom: objavljivanjem dokumenata i snimaka od javnog značaja, bez tumačenja, skraćivanja, komentiranja i vođenja računa o posljedicama o kojima bi svašta imala za reći Hillary Clinton zbog čijih je tajni Donald Trump jedno vrijeme govorio kako obožava WikiLeaks.

Ko god je imao prilike ući u Ambasadu Ekvadora u Londonu za vrijeme Assangeovog dugogodišnjeg boravka, iz nje je izašao opčinjen. Osnivač WikiLeaksa je, naime, karizmatičan koliko i hrabar, a to nije malo. Kao što, sasvim sigurno, njegov narcizam nije neprimjetan.

Sve je to, međutim, za vječnost bitno tačno koliko i odnos Amadea de Prade i njegovog babe. Niti malo.

Izvor: startbih.ba