Njegova životna priča koja ga je iz ratnog okruženja dovela do dresa australijske reprezentacije, krije mnogo više od golova i pobjeda.

Dječko iz srpske porodice, rođen tokom rata u Hrvatskoj 1994. godine, morao je na traktoru da bježi u koloni izbjeglice poslije akcije “Oluja” – krije razloge za tako naglašenu zahvalnost.

Mladi fudbaler je svojevremeno u blogu na sajtu Players Voice otkrio kako je bježao iz Knina, kako je novi početak tražio u Aranđelovcu, kako je preživio bomradovanje 1999. godine, i na kraju kako je dospio do Australije.

“Priča o tome kako sam zavolio Australiju razlikuje se od većine durgih. Nisam rođen ovdje. Nisam govorio engleski kada sam stigao. Da budem iskren, isprva sam mislio da je cijela zemlja prilično čudna. Ali ova zemlja mi znači više nego što bi riječima mogao da opišem. Gdje god da odem, srce mi je u Australiji. I prilično sam siguran da govorim i u ime roditelja Dušana i Nade, kao i brata Đorđa. Australija je prihvatila moju porodicu i dala nam nadu poslije beznađa koje nosi rat. Pružila nam je šansu da radimo naporno, ali pružila nam je i dom, priliku da izgradimo nov život. Pokazala mi je da snove vrijedi sanjati…

Rođen sam 1994. godine tokom rata. Bio je to težak period za moju porodicu. Imao sam 18 mjeseci kada smo morali da napustimo Knin. Bio sam na traktoru sa majkom i ocem tokom devet dana dok smo bježali u Srbiju. Imali smo samo mlijeko i hljeb.

Sve smo ostavili. Kuću, zemlju, rođake, prijatelje. Teška je to tema za moju porodicu. Ne pričamo mnogo o tome. Moj otac od tada nije bio u Hrvatskoj. Evo već 24 godine.

Počeli smo iznova u Aranđelovcu, gradu 70 kilometara južno od Beograda. Miran, prelijep gradić blizu Bukulje i Venčaca. Ono što je bilo još ljepše je to što si mogao da govoriš sa svima, sve ljude si poznavao.

Ali 1999. godine, NATO je bombardovao tadašnju Jugoslaviju iz razloga koje nikada neću moći da razumijem.

Bilo mi je šest godina. Igrao bih se sa prijateljima u dvorištu ili na igralištu. Onda bih čuo sirene. To bi značilo da se sprema napad. Morao bih da odem u sklonište kakvih je zbog istorijskih konflikata bilo u većini starih zgrada u Srbiji. Nekad bismo dolje bili i po 48 sati. Nije bilo dnevnog svjetla. Živjeli smo kao psi, na konzerviranoj hrani. Ali najgora stvar je bila nesigurnost.

Ako bi i uspio da zaspiš, nisi znao da li ćeš sljedećeg jutra da se probudiš.

Ni da li ćeš opet vidjeti svoje roditelje. Osjećalo se kako se tlo trese svaki put kada padne bomba, i mogla je da se čuje buka. Bilo je bezbjednije u skloništu, ali samo ako se zgrada ne sruši.

Ružno je reći, ali viđao sam leševe, osjećao sam te bombe kako udaraju, iskusio sam njihovu silinu.

Nijedno dijete ne bi trebalo to da preživljava, a opet to se i dalje dešava širom svijeta.

Mrzim rat. Mnogo. Bilo je to odvratno iskustvo. Mnogi su bespotrebno umrli. Djeca, nevini ljudi. Ne znam zašto. Nisam političar. Znam samo da sam mrzio sve to. I sada kada neko priča o ratu, ja ćutim.

Znam šta je rat. Preživio sam to. Ali preživjele su i uspomene”.

Njegov otac Dušan bio je atletičar, trčao je na 800 metara. Poznavao je jednog čoveka koji je kasnije radio za Crveni krst. I tako su otišli za Australiju.

“Nije bilo razloga da ostajemo tu gdje smo. Otac je radio za minimalac. Majka je radila za minimalac. Fudbal je bio jedino što me je činilo srećnim i sklanjalo sa ulice. Jedva smo imali hranu na stolu. Ne sjećam se kada su otac i majka razgovarali sa Đorđem i sa mnom o Sidneju. Znali smo da idemo negdje, ali nismo imali pojma gdje i koliko ćemo ostati. Sve nam je izgledalo kao avantura. Tek kad smo sletjeli shvatili smo da smo u novoj zemlji.

Krenuli smo iz Kempsija, predgrađa na zapadu Sidneja. Sve je bilo drugačije. Nikoga nismo poznavali. Ni jezik nismo govorili. Sasvim drugačiji svijet. Prva godina je bila mnogo teška. Poslije je bilo lakše, jer sam stekao prijatelje porijeklom iz Srbije i Hrvatske. Pa još lakše kad sam krenuo u školu, a roditelji pronašli posao”.

Kupili su kuću u Liverpulu, naselju u Sidneju.

“Mislili smo da to nikad nećemo moći. Ali Australija nam je dala priliku da radimo i nešto zaradimo. Bila je to stara, baš stara kuća, ali je imala ogromno dvorište. Najbolja stvar koja mi se desila. Ustajao sam u šest ujutru da bih trenirao prije škole. A kad nisam, igrali smo tri na tri, četiri na četiri. Pretvorili smo dvorište u minijaturni fudbalski komplerk. Drugi detalj koji pamtim je kad sam prvi put ponio kapitensku traku reprezentacije za mlađe od 15 godina. Prijateljska utakmica protiv Japana u Kanberi. Nije bila značajna. Ali meni je značila sve. Otac je plakao”.

Izvor: nedeljnik