Kolektiv koji je utemeljio Bojan Hadžihalilović potpisivao je dizajn vodećih njuz magazina u Hrvatskoj i Srbiji i bio vjerovatno najkreativniji i najrazigraniji grafički studio u ex-Yu

U petnaest mjeseci služenja vojnog roka u JNA - što je za mene predstavljalo nimalo suptilan spoj ludnice i zatvora - svijet se skroz promijenio, a simbol te promjene bio je Plavi orkestar, koji se, dok sam se ja zlopatio po Kninu i Lastovu prometnuo iz lokalnog nju primitivs, pop-punk banda poteklog iz Prve gimnazije u svejugoslavensku tinejdžersku megasenzaciju, koja nastupa po najvećim sportskim dvoranama i stadionima i koja je prije mog izlaska iz vojske već prodala preko dvjesto hiljada primjeraka svoga debitantskog albuma “Soldatski bal”. Na kraju će ih prodati više od pola miliona. Saša Lošić, moj školski drug, postao je zvijezda, a zajedno s njim otprve se u galaksiji uspješnih i nedodirljivih našao Design studio TRIO, koji su za prilike i običaje tog vremena vrlo odvažno formirali Lejla Mulabegović, Dalida Duraković i Bojan Hadžihalilović, studenti na sarajevskoj Likovnoj akademiji. Omot za “Soldatski bal” bio je prvi njihov rad.

Slijedeći poetiku radikalnog eklekticizma, svojstvenog za New primitivs, tačnije za kreativne pokretače scene Elvisa J. Kurtovića, Seju Sexona, Neleta Karajlića i Zlatka Arslanagića, TRIO je postavio važan element vlastite poetike: za omot Plavog orkestra iskoristili su matricu omota za “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, što je bila krajnje osviještena igra s instant slavom ne samo Plavog orkestra, nego i cijele jedne gimnazijske generacije rođenih između 1963. i 1967, te igra s ikoničnim artefaktima globalne pop-kulture. Bio je to početak postmodernizma u grafičkom oblikovanju u opštini Centar u Sarajevu, a onda i rađanje iluzije da je svaki grafički dizajn ustvari redizajn. Ono što su Lejla, Dada i Bojan započeli sa “Soldarskim balom” biće na neki način dovršeno nizom ratnih razglednica, koje će Dada i Bojan kroz ime i pojam ratnog Sarajeva dizajnirati na osnovu pop-kulturnih predložaka. Na neki način, te su razglednice predstavljale kraj New primitivsa, ali ih nitko nije na takav način pročitao.

Lejla Mulabegović u to je vrijeme već živjela u Švajcarskoj, a njih su dvoje ostali u Sarajevu, da baš tu stvaraju svoj globalni dizajn. Oni su otpočetka bili par - jedan od parova koji se nikad ne rastavlja - a Lejla je bila najbolja prijateljica. Dugo sam, sve do rata, a onda i u ratu, pa poslije rata, vjerovao da su oni na odlasku iz Sarajeva. Dok je još bilo Jugoslavije, činilo se da će u Ljubljanu, u Beograd, u Zagreb možda, ali je vjerovatnije da će produžiti dalje, do Londona i New Yorka. Takve su im bile ideje i ambicije, i što je još važnije: takvi su im bili lokalni interesi.

Bojan je od onih rijetko pametnih i darovitih umjetnika - kakvih jedva da se nađe među piscima, filmskim redateljima, likovnim umjetnicima, pa tako, valjda, i među dizajnerima - koji otpočetka znaju da je svaki doista vrijedan artefakt ustvari krajnje lokalan, da izvire iz duha mjesta, jednoga grada ili bolje, jedne ulice i zgrade u tom gradu, te da smo drugim ljudima i svijetu razumljivi samo ako se služimo lokalnim narativima i mitologemima. Govor globalnog nužno je govor lokalnog, inače je nerazumljiv.

I upravo zbog toga, mislio sam da će Design studio TRIO produžiti u svijet, gdje će, u tom svijetu, biti isto ono što su vrlo lako postali u sarajevskoj opštini Centar, u Sarajevu i u Jugoslaviji. Talentu je svejedno gdje ga posadiš, pogotovu što je jezik dizajna svuda isti. Ali Dada i Bojan nisu otišli. Možda upravo zato što je jezik dizajna univerzalan.

Prije petnaestak-dvadeset godina, u vrijeme kada su njuz magazini i u Hrvata, a ne samo u Srba, bili mjerilo javne pismenosti, redizajn dva tada najvažnija magazina, u Zagrebu Globusa, u Beogradu Vremena, radili su oni. Istina, to više nije bio TRIO, sad su se već zvali Fabrika, i zapošljavali su timove ljudi, pa su od trija narasli do povećeg revijskog orkestra, i nije se moglo znati tko je tu što nacrtao i dizajnirao.

Iako odavno već njihove poslove rade drugi ljudi, za ljude sa strane sve je to Bojanov dizajn, dok je za mene koji ih otpočetka znam ili sam svoje poslove započinjao kad i oni svoje, sve je to Bojanov i Dadin dizajn. Postoji trenutak za koji ne znam kada se zbio, možda je to bilo na razmeđu vijeka, u kojem je Bojan Hadžihalilović od dizajnera postao onaj koji garantuje kvalitet izvedbe. Pregovarač, brand, zaštitni znak…

U međuvremenu, od proljeća 1985, kada se pojavio “Soldatski bal”, premetnule su se čitave ere i epohe - baš kao da je i tad teklo mojih petnaest vojničkih mjeseci, od epohe hladnoga rata stiglo se do epohe Donalda Trumpa, olovni tisak, rođen još za Gutenbergova života, u tri je koraka smijenila digitalna era, a od dizajna gramofonskih ploča stiglo se do advertajzinga, koji se u ona vremena još svodio na ekonomsko propagandni program prije početka televizijskog dnevnika. Ali grafički je dizajn i dalje grafički dizajn.

TRIO je dizajnirao kraj jugoslavenskog socijalizma: posljednju, zaključnu fazu Bijelog dugmeta, zakićenu već savršeno bezopasnim, dekontaminiranim, razoružanim i odbačenim petokrakama; reklamu za Unisturs, s refrenom Plavog orkestra: “Neka ljubi se Istok i Zapad”, naslovnu stranicu omladinskog časopisa za kulturu i društvena pitanja Lica, s tortom u obliku Jugoslavije, krvavom od krupnih pitomih jagoda, koju je po narudžbi načinio kipar i slastičar Saša Bukvić… Ta krvava Jugoslavija od jagoda, s tijelom i granicama od biskvita i šlaga, bila je proročanstvo onoga što će se uskoro dogoditi. Kada bismo se kojim nemogućim slučajem ozbiljno bavili raspadom te zemlje, kojim su kao onom Buñuelovom britvom iz “Andaluzijskog psa” rasječeni i nadvoje podijeljeni naši životi, ta bi sarajevska torta predstavljala simbolički finale. Savršeni dizajn je proročanstvo. Savršeni dizajn svijet može učiniti nevidljivim.

Bojana Hadžihalilovića prvi sam put, izdignutog dvadesetak centimetara nad prosjekom, što je taman dovoljno da vidi kakav je oko njega svijet, vidio u jesen 1981, na pozornici Art kluba, u studentskom domu na Bjelavama. Kasnije te večeri svirala je grupa Paraf, a predgrupa im je bio Mali princ. Prilično grozna pop grupa, koje se uskoro niko više neće sjećati, u kojoj je Bojan nastupio kao pjevač. Imao je sedamnaest godina, što se iz moje perspektive činilo mnogo. Pogotovo za takav blam. Gledao sam ga iz sigurnosti mnoštva kako se uzalud trudi. Nije pomagalo, nije to bilo do njega. Godinama kasnije - iz današnje perspektive čini se: vrlo uskoro - sve će mu ići od ruke. Možda i previše lako. Ali takvu lakoću čovjek nečim u životu plati. Obično nekim prethodnim blamom.

TRIO je bio angažovani, pomalo i aktivistički dizajn studio. Koješta su radili na promjeni društva i svijeta. Pomalo, da ne naškode profesionalnoj reputaciji i da ne rastjeraju drukčije misleće mušterije. Nešto od tog aktivizma Bojan je do danas pokušavao zadržati. Bivalo mu je lakše u onoj mjeri u kojoj je Sarajevo vazda bilo grad čije su elite već i samu svoju sarajevskost doživljavale kao kvalitetu i kao moralnu kategoriju. Rat je samo naglasio tu mentalitetnu iluziju. A onda je i toga pomalo nestajalo.

Fabrika se danas uglavnom bavi advertajzingom, prisutna je širom bivše Jugoslavije. Odavno smo, i ja i oni, prevalili pedesetu, što je doba kada ljudi pomalo bivaju svjesni vlastitih granica. Nekad se činilo da je Lejli, Dadi i Bojanu samo nebo granica. Preostalim dvoma i njihovoj Fabrici, kao njihovoj kreativnoj maski, personi, heteronimu, granica se sve više i sve češće tiče malenoga, tijesnog i mrgodnog svijeta u kojem žive. Stoga su sve više i sve češće globalni, a sve manje lokalni. U tome ih tako dobro razumijem

Suprotno strogim nazorima scene i oholosti kasnih puberteta, TRIO je otpočetka radio i s onima s kojima mi nismo dijelili estetske nazore. Takva je suština dizajna. Prevesti svijet na svoju stranu, uz iluziju da je takav put k prosvjetljenju. Album grupe Merlin dizajnirali su 1986. Na licu omota slika je Marylin Monroe i natpis: “Teško meni sa tobom”, a na naličju Kozarčanka s titovkom i puškom, slavna fotografija Žorža Skrigina, i natpis: “A još teže bez tebe”. Obje se smiju, lijepe.

Kako je Skrigin pristao da se njegova slika upotrijebi za ovakvo što? I kako ovakav omot u onodobnom Sarajevu nije zabranjen? I što je u ove dvije slike subverzivno? Subverzivno je to što govore o istome, a jedna je ideološki suprotstavljena drugoj. TRIO je razbijao okvire takve suprotstavljenosti. Bilo je vrijeme, bili smo mladi.

Autor: Miljenko Jergović

Izvor: jutarnji.hr