Vidio sam Bojana Križaja uživo! Nisam mu smetao, dovoljno sam pristojan, iako sam imao milion pitanja. Ali, jesam ga malo špijunirao dok se spuštao istom onom stazom na kojoj je ‘87 on ispunio svoj san, osvojivši Kristalni globus i ostavljajući konačno iza sebe velikog Stenmarka. I, da, uživao sam - još uvijek je SAVRŠEN!

Gledam ga tako i počinjem se sjećati. Prvo, Lejk Plesid. Tada sam, valjda prvi put u životu, saznao da je i stotinka sekunde jedinica mjere vremena i da je to otrplike jedan treptaj oka. A njemu su falile dvije do bronzane olimpijske medalje. Ali, sjetio sam se onda i Šladminga, Pokala Vitranc i Kranjskih gora, oba Vengena, Kicbila, otvaranja naše olimpijade i čuvenog zamuckivanja. Sjetio sam se subotnjih jutara, radio prenosa prve trke i Nikole Bilića koji je tako opisivao prolazak kroz kapije da si imao osjećaj da stojiš u ciljnoj ravnini. Potom slijedi Boris Mutić i, nakon snimka prve, stisnuti palčevi uz živi TV prenos druge trke. Čini mi se da se sjećam skoro svakog njegovog velikog slaloma, a onaj posljednji u Zalbahu nikad neću zaboraviti. Stao je pred ciljem, stavio skije na rame i ušetao se u cilj. Baš onako gospodski, kao još jedan junak iz stripova mog djetinjstva, onaj čuveni stomatolog, revolveraš i kockar, došao je tiho i ušao u legendu...

Bilo je kasnije i uspješnijih i bržih od njega, ali bolji nije bio niko! Zbog Križaja sam počeo skijati. Prvih dana zimskog raspusta nategario bih na rame one iste plave skije ELAN RC Uniline, kao sa postera na zidu moje sobe i kretao put Ulice Franje Račkog odakle su polazili žuti Ikarus autobusi. Bezbroj puta, stojeći u krcatom autobusu na jednoj nozi, umirao bih od straha da se ne prevrnemo na jednoj od one dvije krivine pred sami dolazak na Jahorinu. Outfit je bio vrlo prost: plavi kombinezon i jakna marke YASSA (Jugoslovenski Asortiman Sportskih Artikala), Alpina pancerice okačene na drugom ramenu, vezane običnim starim opasačem, Rašica kapa i neke žute brile koje sam morao mazati sapunom da se ne bi zamaglile već nakon prvog pokušaja spuštanja. I jedan svjetloplavi ruksak sa legendarnim Vučkom i grbom ZOI 84. Kad isprazniš sadržaj, koji se najčešće sastojao od par rum pločica ili čokoladnih bananica, dva sendviča i dva Dvojni C soka, taj ruksak se mogao saviti, zatvoriti malim rajfešlusom i staviti u džep.

Križaj je tih godina objavio knjigu, udžbenik za smučare početnike, čijeg se naziva ne sjećam tačno, ali se dobro sjećam prve lekcije, one o tome kako prvo treba naučiti padati. “Ako je griješiti ljudski, padati je skijaški”, glasila je prva rečenica. Da, dragi Bojane, možda u Sloveniji. Kod nas nisi sebi smio dozvoliti da padneš ni za živu glavu, jer bi u istoj onoj stotinki sekunde iznad sebe začuo urlik:”imal’ jagoda?”, implicirajući valjda da si toliko zaorao u snijeg da si došao do trave. Veći blam nisi mogao doživjeti. Knjigu sam znao skoro napamet, jer sam bio štreber. U teoriji sam precizno peglom topio vosak i pripremao smučke za sve moguće uvjete, pravio zaokret u mjestu od 180 stepeni, vozio kosi smuk, pravilno prebacivao težinu na donju nogu, gurao koljena naprijed i perfektno sastavljenim skijama radio najljepše kristijanije. Praksa je, međutim, bila pravi horor. Odgovorno tvrdim da, kada jednom savladaš jahorinske hangove, čuveni štrajf u Kicbilu ti dođe kao omanji park. Ne znam da li sam više strepio od tih hangova, padova, udarca dvosjeda po nožnim listovima pri polasku ili trzanja tanjirače na Olimpiku. Vožnja tim posljednim krikom savremene tehnologije vertikalnog transporta bila je poput jahanja kakvog podivljalog konja. Ako se ne otkačiš negdje na sredini, obično na vrh izađeš držeći se za onu šipku kao davljenik za slamku. Ali, nisam odustajao. Plužio sam godinama, od hanga do hanga, brao jagode i vraćao se kući sa upaljenim bedrenim mišićima i modricama, samo sa jednim ciljem - da budem kao ON!

Godine su prolazile, vrijeme nosilo svoje. Danas vozimo karving, noge ne moraju biti tako sastavljene, a opet to sve izgleda vrlo elegantno. Hangova skoro da i nema, šestosjedi imaju tapacirana sjedišta, a bogme se skokne i do austrijskih i italijanskih glečera. Ali, čovjek je proklet, uvijek bi da dohvati nešto nedohvatno....

Zato imamo sjećanja. Sjećam se ja još mnogo čega. Davorovog prosutog čaja sa rumom. I neke maturske ekskurzije iz Dubrovnika u diskoteci Šator. I neprospavane noći nakon što su nas izbacili iz Hotela Košuta se sjećam. I još koječega...

Hvala ti Bojane, što si me podsjetio na uspomene. Današnji susret tebi naravno ne znači ništa. Ti nemaš pojma ko sam ja, ali zato ja znam ko si ti - simbol i ikona nekih bezbrižnih, ljepših i srećnijih vremena...

Srđan Mandić, Sarajevo, 02.03.2019.

Frontal