Mnogobrojni su primjeri i oblici političke korupcije: od pronevjere novca i netransparentnosti novčanih tokova u politici do omogućavanja privatnom sektoru - a ponekad i organizovanom kriminalu – kupovinu političkog uticaja. Tu spada i korupcija u izbornom postupku, zatim uticaj na zakonodavnu vlast radi legalizacije povoljnijih tretmana za pojedine interesne grupe, i u konačnici ono najgore zbog čega danas pate pravosudni sistemi u zemljama bivše Jugoslavije – a to je snažan uticaj na pravni sistem države kako bi neučinkovito procesuirala kaznena djela korupcije.

U poslovnom sektoru podmićivanje se najčešće povezuje s korumpiranim javnim službenicima koji primaju novac, poklone ili ostvaruju druge nelegalne koristi prilikom pružanja javnih usluga. Međutim, ovdje se korupcija u značajnim oblicima često pojavljuje i unutar samog privatnog sektora - odnosno između predstavnika poslovnih subjekata. Definiciju korupcije u poslovnom sektoru tokom obavljanja ekonomskih, finansijskih ili komercijalnih djelatnosti - donosi Opšta skupština UN-a još 2003. godine u Konvenciji Ujedinjenih naroda protiv korupcije (UNCAC). U našem susjedstvu je Hrvatski sabor tu Konvenciju potvrdio dvije godine poslije, tačnije 2005., i to na dva načina:  

(a) Obećavanje, nuđenje ili davanje, direktno ili indirektno, osobi koja rukovodi pravnim subjektom privatnog sektora ili u njemu radi u bilo kojem svojstvu, ne-pripadajuće koristi, namijenjene toj ili drugoj osobi, kako bi, kršeći svoja ovlašćenja, djelovala ili se suzdržala od djelovanja;

(b) Traženje ili prihvaćanje, direktno ili indirektno, od strane osobe koja rukovodi pravnim subjektom privatnog sektora ili u njemu radi u bilo kojem svojstvu, ne-pripadajuće koristi namijenjene toj ili drugoj osobi, kako bi, kršeći svoja ovlašćenja djelovala ili se suzdržala od djelovanja.

Temeljno obilježje korupcije u poslovnom sektoru jest da se ona odvija između predstavnika poslovnih subjekata koji povrh podmirivanja redovnih troškova daju poklon, protuuslugu ili dodatni novac - a sve kako bi osigurali neku poslovnu transakciju. To je oblik korupcije koji ugrožava slobodno tržište i štetan je ne samo za kompanije već i za cijelo gospodarstvo, pa i društvo u cjelini. Takve nelegalne transakcije od onih legitimnih poslovnih transakcija (kao što su na primjer marketing ili odnosi s javnošću) razlikuje specifična namjera da se nelegalnim sredstvima naruši integritet primaoca mita, i to u zamjenu za mito. 

Različite su prilike u kojima se pojedinac u privatnom sektoru može uključiti u ilegalne aranžmane s drugim poslovnim subjektom. Na primjer, može prihvatiti prijedlog ugovora čiji su troškovi viši od tržišnih cijena u zamjenu za ličnu proviziju. Osim toga, zaposleni koji ima pristup povjerljivim informacijama može otkriti te informacije drugim poslovnim subjektima u zamjenu za ličnu korist, a sve te prilike variraju zavisno o ekonomskoj djelatnosti.

Pet su najčešćih oblika korupcije. Podmićivanje je obećanje, ponuda ili davanje bilo koje beneficije koja neprimjereno utiče na ishod odluka javnog službenika. Mito može biti dan javnom službeniku (direktno ili indirektno). Mito može podrazumijevati novac, povjerljivu informaciju, poklone i drugo. Pronevjera je krađa sredstava od strane osobe kojoj su povjerena ovlašćenja i kontrola nad tim sredstvima. Sukob interesa je situacija u kojoj su privatni interesi zvaničnika u suprotnosti s javnim interesom ili privatni interes utiče, ili može uticati, na nepristranost dužnosnika u obavljanju javne dužnosti. Pristranost je dodjeljivanje poslova ili beneficija određenim pojedincima bez obzira na sposobnosti. Ako je riječ o članovima porodice onda se naziva nepotizam. Iznuđivanje je nezakonito i namjerno dobivanje neke prednosti, materijalne ili nematerijalne, od druge osobe ili subjekta, tako da joj se nameće nezakonit pritisak u obliku prijetnji ili zastrašivanja da bi se prisililo da pruži određene beneficije. Takva prisila može sadržavati fizičku povredu, nasilje ili prepreku. Kao što je već rečeno, ali treba ponoviti, nepotizam je posebna vrsta sukoba interesa kojim se označava upotreba ovlašćenja i/ili položaja za ostvarenje prednosti za člana porodice ili kako bi se dala prednost pri zapošljavanju poznanika – a da pri tome kriterij stručnosti i sposobnosti ne igra odlučujuću, a često i nikakvu ulogu.

Korupcija za posljedicu ima političku, privrednu i socijalnu štetu. Politička šteta uništava povjerenje između političara i građana, narušava kredibilitet i legitimitet demokratskih institucija, umanjuje javno povjerenje u tijela državne vlasti, te dovodi u pitanje vjerodostojnost vlasti i javnih institucija. Privredna šteta umanjuje privredni rast, onemogućava sigurno investiranje, umanjuje strane investicije, unosi nesigurnost u ekonomske transakcije i narušava djelovanja tržišta, uzrokuje slabiju javnu infrastrukturu i njezino loše održavanje, i u konačnici - sputava privredni razvoj jer preusmjerava resurse iz potrebnih i prioritetnih područja u ona koja zadovoljavaju privatne interese elita. I socijalna šteta koja produbljuje društvenu nejednakost i siromašne čini siromašnijima, a bogate bogatijima, povećava siromaštvo, jer najviše pogađa najslabije i nezaštićene, te pridonosi opštem osjećaju nesigurnosti i nezadovoljstva u društvu.

Procjenjuje se da su negativni privredni učinci korupcije toliki da je ona jedna od najvećih prepreka održivom privrednom, političkom i društvenom rastu i razvoju. I to za sve privrede, nezavisno o stepenu razvoja. Korupcija umanjuje efikasnost i povećava društvenu nejednakost i procjenjuje se da ukupni globalni godišnji troškovi korupcije premašuju 2.600 milijardi USD ili više od 5 posto svjetskog BDP-a (prema podacima World Economic Forum), s godišnjim plaćanjima mita u iznosu većem od 1.000 milijardi USD (prema podacima Svjetske banke)! Na globalnom nivou udio korupcije iznosi 10% sveukupnih poslovnih troškova, a u zemljama u razvoju trošak ugovora o javnoj nabavci doseže i 25%. Pokazalo se da poslovanje na korumpiranim tržištima povećava troškove u iznosu koji je jednak 20-postotnom porezu! Ovi podaci snažno pokazuju da korupcija više nije samo etičko pitanje, već da svijet jednostavno više ne može podnijeti toliko rasipanje novca i dobara!

Još od 1995. Transparency International svake  godine objavljuje tzv. Indeks percepcije korupcije (Perception Corruption Indeks – PCI). To je zapravo pokazatelj koji mjeri nivo korupcije u 168 zemalja svijeta i odražava percepciju rasprostranjenosti korupcije javnog sektora prema ispitivanju mišljenja poslovnih ljudi i analitičara. Ocjene se kreću u rasponu od 0 do 100, a više vrijednosti indeksa označavaju manju percipirani nivo korupcije javnog sektora. Rezultati prema mjerenju iz 2017. pokazuju da Hrvatska dijeli 50. mjesto s Mađarskom i Slovačkom s 51 bodom. Slovenija je na 31. mjestu, Srbija na 71., a BiH na 76 mjestu!

Analize samo za EU i zapadnu Evropu pokazuje da 13 posto zemalja ima score manji od 50!

Najznačajniji podaci iz izvještaja OECD-a (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj) o korupciji u inostranstvu iz decembra 2014. pokazuju da u čak 53% od ukupno 400 analiziranih slučajeva korupcije od 1999. do 2013. godine bio je uključen najviši menadžment ili glavni izvršni direktor. Dalje, jedan od tri slučaja istraživala su se na temelju vlastitih izvještaja kompanija. 57% slučajeva odnosi se na korumpiranost s ciljem pobjede na javnim tenderima za javnu nabavu. Isti izvještaj OECD-a o korupciji u inostranstvu iz decembra 2014. pokazuje kretanje broja pojedinaca i kompanija sankcionisanih u analiziranih 400 korupcijskih slučajeva po godinama. Rekord drži 2011. sa 78 sankcionisanih osoba i kompanija, nakon čega taj broj pada. Korupcija kao prosječni postotak svake transakcije po privrednom sektoru za analiziranih 400 slučajeva korupcije ima najveći udio (od prosječnih 21 %) u posmatranim poslovnim transkacijama u ekstraktivnoj industriji (rudarstvu), 19 posto u veletrgovini i maloprodaji, 17 posto u administrativnim uslugama, 16 posto u transportu i skladištenju, kao i u industrijskoj proizvodnji. Prosječan broj godina koji protiče između otkrivanja kriminalnog čina do sankcije po godinama u kojima su korupcijski slučajevi okončani što upućuje na zaključakda sve više raste broj godina potrebnih za sankcionisanje takvih slučajeva, sa 2 godine u 1999. na 7,3 godina u 2013.

Prvi dio Frontal feljtona možete pročitati OVDJE

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

Ksenija R./Frontal
Fotografija: akos.ba