Baš tako, desili su mi se Ivan i Mahir. Dva kako bi struka rekla intrahospitalna prijatelja. Sudbinom spojeni, prolazeći kroz iste muke, izdržavali su grozne bolove i dijelili jutarnje buđenje uz zvukove bolničkih aparata i pokojeg pacijenta koji svoju bol ne uspijeva zadržati u sebi. Ivan je bio otac predivne kćerkice, a Mahir dva divna blizanca, jednojajčana, dok mignem zaboravim kako se koji zove. Nesrećom ili bolje rečeno kako je život htio, Mahir je svoje divne blizance prvi i nažalost zadnji put vidio vodeći svoju suprugu na zadnji pregled pred porođaj. Kako bi on rekao, već tada u njegovim mislima njegova dva buduća intelektualca, jedan doktor, a drugi arhitekta. 

Nakon godinu dana, Mahir silom privezan za krevet svoje blizance još uvijek uživo nije vidio. Genetika mu je donijela gubitak vida, ostao je bez onoga čovjeku neprocjenjivog, ali ni to nije bio razlog da Mahir nema osmijeh na licu. Budeći se svako jutro, pozdravljao je sve „kolege“ u sobi i upućivao dobro jutro. Kako su oni voljeli reći, bio je njihov alarm. Taj mangup sa osmijehom nije znao za tugu, samo osmijeh i pozitiva, i njegova dva intelektualca koji su bili razlog za sve. Ivan ga je poznavao kao rođenog brata, znali su i svoje matične brojeve, najdublje tajne. Njihova priča granice nije imala, a njih dvojica su bili poznata priča cijeloj klinici. 

I baš kada bi pomislili da je zatišje na odjelu, svi su zaspali, dođe vrijeme posjeta. A to znači dolazak Mahirovih blizanaca. Nisu bili isto obučeni, čak nisu isto ni pričali. Jedan pričljiv i razgovjetan na Mahira, a drugi haman na majku, tih i odmjeren. Ako se ne varam, svaki ugao sobe, a i odžaci okolnih kuća nije izostao mjerenju i analizi tog malca. Od samog početka je imao „šlifa“ za to, baš onako znalački, kao da dva fakulteta u svom dosijeu ima. Mahir ih je raspoznavao po kosi, razlika je bila u mehkoći, a očinski instikt je znao koji je malac. Prisustvujući tom prelijepom provedenom vremenu sa ocem i sinovima, otišao bih kući i zavukao se u svoj topli krevet razmišljajući kako bi se Mahir osjećao da ih vidi bar na tren. 

...

Prošlo je 25 godina, ja, već matori, odlučim naći istog tog Mahira i posjetiti ga. Danima sam pokušavao doći do adrese, broja, bilo čega što bi me njemu moglo odvesti. Nisam uspijevao, ali mi se na kraju kao poželji našao njegov karton. Konačno! Uspio sam! 

Stari karton, stojao je u arhivi i bio ispunjen Mahirovim dijagnozama. Brže-bolje sam se uputio ka njemu. Dolaskom pred kuću, vidio sam poseban dar umjetnosti u toj izgradnji, divan smisao za svaki dio.  Nije mi trebalo dugo da shvatim što se u toj kući desilo. Pozvonio sam... Vrata mi je otvorila Mahirova supruga, sva iznenađena i pomalo zabrinuta mojom posjetom. Ko bi rekao, prepoznala je ovog matorog jarca. Ugodnim ulaskom u kuću, zatekao sam istog onog Mahira sa osmijehom kako sjedi na udobnom krevetu i smije se sa svojim sinovima pričajući im kako se osjećao kada je saznao da će imati dva sina, blizanca. 

U tom trenutku, sjetio sam se njegovih priča iz bolnice, a onda se šokirao. Prijatni Mahir, a pored njega s jedne strane sin, onaj što je 2 minute mlađi, doktor, hirurg, a s druge tih i odmjeren dječak koji je ostvario očev san, diplomirani arhitekta, majstor svog zanata. 

Ostao sam „pafiran“, oduševljen i izgubljen u isto vrijeme. Zapanjen Mahirom i njegovim razmišljanjem. Koliko god mu je bilo teško, kakve god bolove i patnje trpio nije odustao od snova što želi da mu sinovi postanu. Nije ih vidio, ali im je pričao. Odgajao i pravio od njih ljude sa kojima svijet postaje siguran. Zajedno sa svojom suprugom podigao je dva stuba, dvije glave koje mnogo toga drže u svojim rukama. Njih četvero, tri para vidnog polja i jedan mračni, ali ipak veoma djelotvoran!

Postao je bogat, bez onog najvrijednijeg. Ponosan i sa osmijehom u čijem društvu danas sjedi.

I zapamtite, kada vam bude najteže, sjetite se ove priče. Neka vam bude motiv za stepenicu više. Kolike god se prepreke pred vama našle, uvijek su savladive, samo je pitanje koliko doista želite stići do cilja. 

A sada, zatvorite oči i sanjajte. Kada ih otvorite budite sretni i odlučni da ostvarite zacrtano!

Pozdrav, mangupi jedni!

Autor: Kenan Suljić

#FrontalBlogChallenge

Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH

Povezane vijesti:

Što je više rodne ravnopravnosti, manje je žena u STEM-u