To ste pokazali svojim prikrivanjem i zataškavanjem, svojim podsmjehivanjem i govoreći sve protiv toga, to ste, dragi moji, nadležni pokazali onog trenutka kada ste glavu okrenuli od jednog mladog, nevinog života. Onda, kada ste mogli reći ko je, a samo ste pobjegli. Sve ste mogli, a ništa niste!

Muči li vas što u grudima, da li vam dah zastane kada vidite uplakano i od tuge uništeno lice? Sjetite li se svoje djece, njihovog osmijeha i pomisli da možda oni budu ti od kojih će se okrenuti glava istine?! Ponovo ne vjerujem da ste to učinili, jer da jeste, ovoga danas ne bi bilo. Ne bi bilo 280 dana traženja istine, neprospavanih i promrzlih noći u kojima se samo tražila istina i pravda!

Nekako ste mi nemoćni, žalosni. Koliko god tvrdili da imate sve, vi nemate ništa. Vi ste obične nule u odjeljku prljavog i licemjernog svijeta. Rekao bih vam da se stidite, ali vi stida nemate. Rekao bih vam da se zapitate, ali vi savjesti nemate. 

A mi? Imamo sve, a najviše tugu i bol. Imamo dva srca, jedno koje se nikada više neće vratiti, a drugo za čovjeka koji se bori za ono što je imao, za očeve i majke koje su imale sve, a sada nemaju ništa. Njihovi su se svjetovi srušili, njihove lađe više ne plove. Ostala je samo tuga i bol, i naša podrška. Topao zagrljaj i riječ koja vraća nadu, za bolje sutra, za bolji život naše buduće djece. Svi smo tu, samo njih nema.. 

281. dan, hladan i kišovit, ponovo svi tu, SAMO njih nema. Probudili ste se u toplom krevetu, ne razmišljajući da jedan čovjek, ostavljen da živi sa svojim ljudima svoju tugu i bol, spava i budi se pod otvorenim nebom, nadajući se istini. Onaj čovjek kojemu lađe ne plove i kojemu je svijet srušen. Sada je sam, bez ikoga, bez šanse da svome djetetu više kaže da ga voli i da se ne brine jer je on tu. Jer šta je on uopšte, kao što vi rekoste neki tamo "otac"...  

Istog tog oca ste otjerali, uhapsili i odveli kao okorjelog kriminalca. Ponašali ste se bahato i bez milosti. Zaboravili ste bol i gubitak, zaboravili ste Davida koji vas gleda sve to dok radite. Ponovo niste imali savjesti, kao ni prethodnih skoro 10 mjeseci.

Međurtim, sada je sve drukčije, stvari su se okrenule. Postao je tamo „neki“ otac bez svog djeteta, bez svoje ljubavi i sreće. Ali, tu smo mi, oni koji vraćamo nadu, čuvamo čvrstim i oni koji želimo bolju i sigurniju budućnost. 

Danas smo na trgu s njima, sada smo u mislima s njima, sutra ćemo biti u zagrljaju istine, sutra ćemo sretno živjeti. Otišli su oni koji nisu trebali, otišli su nevini i puni ljubavi. A sada, dolaze novi, oni koji neće da nehumano i prerano potonu sa lađama svojih roditelja. Sada plovimo mi, ranjeni i ojačani. S tugom i nadom, mi koji želimo pravdu i istinu. Mi koji želimo voljeti i biti sretni. Mi dolazimo, vi idete, nadamo se na put bez povratka. Dosta ste tuge donijeli!

PRAVDA ZA DAVIDA!

PRAVDA ZA DŽENANA!