Piše: Vuk Vučetić, doktor komunikoloških nauka

U tom smislu fokus je na zapaljivoj retorici koja podiže adrenalin kod publike, dok su argumentovane rasprave zasnovane na činjenicama po strani. Zanemarivanje i ignorisanje činjenica u tom smislu ne samo da ne nailazi na bilo kakvu sankciju, već se nagrađuje kao svojevrsna politička vrlina.

Post istina je 2016. godine proglašena za riječ godine po izboru Oksfodrskog rječnika. Suština koncepta post istine jeste da su emocije, stavovi i privatna uvjerenja važnija za donošenje političkih odluka od činjenica koje navodno mediji plasiraju. U tom smislu, iznenađujuća pobjeda Donalda Trampa (Donald Trump) za predsjednika SAD-a, kao i rezultati referenduma o Brexit-u se kod stručne, ali i šire javnosti prepoznaju kao ključni trenuci koji su najavili nove eru post istine. Od tada veliki broj tekstova, istraživanja, komentara, analiza je posvećeno ovom fenomenu. Sva diskusija o post istini se suštinski svodi na nekoliko bitnih segmenata.

Internet i društvene mreže kao arene post istine

Prije svega ekspanzija post istine se veže za sve veći uticaj interneta i društvenih mreža kao izvora političkih informacija. Naime, internet i društvene mreže su ugrozili snažnu poziciju tradicionalnih masovnih medija i obezbijedili razvoj velikog broja novih kanala i platformi za širenje različitih (medijskih) sadržaja. Problem je što u vremenu tzv. građanskog novinarstva ne postoji nikakva uređivačka politika zasnovana na profesionalnim i etičnim standardima koja bi mogla da spriječi ulazak kojekavih sadržaja u medijski prostor i zaustavi njihovo širenje. U tom smislu problemi koji se javljaju sa ekspanzijom interneta i društvenih mreža više nisu vezani za dostupnost i količinu sadržaja, već se odnose na slabo ili nikakvo pridržavanje novinarskih pravila pri njihovom objavljivanju. Prema tome, može se čak diskutovati i o promjeni karaktera novinarske profesije i uloge novinara.  Naime,  novinari i urednici više nisu gatekeeper-i, već se pretvaraju u gatewatcher-e onih sadržaja koji se već nalaze u medijskom prostoru. Drugim riječima, uloga novinara polako prestaje da bude selekcija sadržaja koji će se objavljivati, već verifikacija onih koji su već preko različitih platformi završili u online prostoru.

Globalna rasprava o lažnim vijestima počela je nakon što su momci iz Velesa (Makedonija) tokom predizborne kampanje za predsjedničke izbore u SAD-u (2016.godina) kreirali i objavljivali veliki broj izmišljenih lažnih sadržaja, kako bi zaradili novac za džeparac. Lažni sadržaji kao što su da je papa Franjo podržao Donalda Trampa na predsjedničkim izborima, ili da je FBI agent koji je bio umješan u aferu sa objavljivanjem mejlova Hilari Klinton pronađen mrtav u stanu, izazvali su veliku pažnju javnosti u SAD ali i šire, a smatra se da su donekle usmjerili i konačan ishod izbora.

U tom smislu, pogonsko gorivo za održavanje koncepta post istine su fake sadržaji koji ciljaju na izazivanje emocija (po pravilu negativnih) kod medijskih konzumenata i producenata (prosumers). Što je sadržaj provokativniji, i što izazove snažniju emotivnu reakciju, vjerovatnije je da će konzumenti reagovati na to, tako što će (bilo da se slažu ili ne slažu sa tim) podijeliti (share) takav sadržaj ili objaviti neki svoj. Ključno je to da takvi provokativni sadržaji ne moraju nužno odgovarati stvarnosti, već mogu biti potpuno izmišljeni ili recimo izvučeni iz konteksta. Smatra se da je kampanja za referendum za Brexit (2016) pod sloganom “Mi Evropi svake sedmice plaćamo 350 miliona funti, zašto ne bismo finansirali Nacionalni zdravstveni sistem”, igrala važnu ulogu u konačnom rezultatu. U konkretnom slučaju činjenica da je Velika Britanija izdvajala više od duplo manje novca iz svog budžeta (160 miliona funti) jednostavno nije imalo nikakav značaj, jer se ne “uklapa” u ranije formirani narativ da Velika Britanija ima više štete nego koristi od EU.

Narativi: naočale za posmatranje stvarnosti

Imajući u vidu ovakav primjer, čini se da je pretjerana euforija i prašina koja se podigla oko eventualnih opasnosti post istine. Naime, ljudi su uglavnom skloni da se ponašaju u skladu sa dominirajućim vrijednostima koje im se nameću tokom čitavog života i u čije formiranje i održavanje su uključene razne društvene institucije (porodica, škola, religija, društvo, država, mediji). U tom smislu ranije formirane „slike u našim glavama“ (Lippmann, 1995.) zapravo predstavljaju filtere za selekciju, ali i interpretaciju novih sadržaja, pri čemu će sadržaji koji se uklapaju u narativ (bez obzira da li bili tačni ili ne) biti prihvaćeni, dok će disonantni tonovi (bez obzira na njihovu tačnost) biti uglavnom zanemareni.

Dakle, poplava različitih fake vijesti će zapravo samo dodatno učvrstiti vrijednosne narative koji postoje. Jedan od razloga je taj što su ljudi uglavnom iracionalna bića, te da donošenje (političkih) odluka nije isključivo racionalno, već naprotiv. Naime čitava ljudska civilizacija zapravo počiva na kreiranju lažnih fikcija i mitova i vjerovanju u iste, pa je upitno u kojoj mjeri je fenomen post istine nešto što je novo. Još od kamenog doba, mitovi i legende koje su ljudi izmišljali su služili ujedinjenju zajednice. I danas je tako, religijska, ali i politička uvjerenja se zasnivaju na ideološkim vrijednostima koje se izrazito selektivno odnose prema stvarnosti. U tom smislu ljudi su skloni da prate samo one sadržaje koji potvrđuju njihove vrijednosti i uvjerenja, odnosno one koji se uklapaju u određeni narativ.

“Eho silosi” u borbi protiv demokratije

Zarobljenost pojedinaca unutar vrijednosnih narativa je dodatno pojačana pojavom tzv. eho silosa (filter bubble) koji se vežu za povećani tehnološki razvoj. Suština eho silosa se ogleda u tome da internet uz pomoć raznih algoritama selektuje i servira korisnicima one sadržaje koji su u skladu sa istorijom njihovih pretraživanja i preferencijama, odnosno sa njihovim uvjerenjima i stavovima. Posljedica se ogleda u tome što u glavama konzumenata svakodnevno odjekuje samo “eho” istih onih uvjerenja i vrijednosti koje i sami baštine što na neki način ima “narkotičko pasivizirajuće” (Merton, Lazarsfeld, 1950) dejstvo i čine nespremnim posjedince da prihvate mogućnost alternative i zdrave diskusije sa neistomišljenicima. Može se reći da se pojedinac praktično svakodnevno u svom “online silosu” susreće sa potvrdom u ispravnost svojih uvjerenja, što svakako pozitivno utiče na njegov ego, ali i dodatno ga onesposobljuje za argumentovanu raspravu.

Konačno, problem eho silosa je u tome što zapravo polarizuje publiku u online sferi čime se u potpunosti urušava (o)davno najavljivani potencijal interneta kao globalne agore za argumentovanu i odgovornu raspravu o različitim društvenim temama.  Sa druge strane čini se da je ova “ružičasta stvarnost” koja nastaje i kao posljedica eho silosa zapravo u kontradiktornosti sa osnovnim demokratskim vrijednostima. Život u “zlatnom kavezu” onemogućuje ljudima da komuniciraju i diskutuju, da argumentovano raspravljaju i konačno na bazi toga donose odluke. Sloboda razmišljanja i donošenja odluka predstavljaju osnovna prava u demokratskim sistemima. Ono što se nudi u eri post istine i informacijskih balona su filtrirani unaprijed servirani sadržaji koji ograničavaju mogućnost kritičkog promišljanja i pružaju samo privid slobode, dok se suštinski povećava kontrola protoka informacija, a samim tim i društva.

Post istina i fake news na balkanski način

Ako bismo analizirali naš region, čini se da sve zemlje Ex-Yu već godinama žive u eri post istine. Mediji usko sarađuju sa političkim elitama i godinama plasiraju dezinformacije, uokviravaju vijesti i određuju kontekst, prilagođavaju stvarnost potrebama političara i finansijera, a ne potrebama javnosti. Sa druge strane, političari (najčešće oni koji su na vlasti) svjesno selektuju i promovišu samo dijelove činjenica koje im idu u prilog, nastoje definisati stvarnost i uklopiti je u vladajući narativ. Osim toga, svi, koji na bilo koji način razmišljaju suprotno od “državne religije” (termin: Noam Chomsky) se proglašavaju za neprijatelje i/ili izdajnike. Ovako se zapravo kreiraju naočale za posmatranje stvarnosti, pri čemu ljudi često više vjeruju svojim političkim liderima, a zanemaruju surovu stvarnost u kojoj se nalaze. Drugim riječima, preciznije bi bilo reći da se politička scena Balkana nalazi u eri post - fact politike. Fenomen post fact politike se odnosi na stanje u kojem je izazivanje emocija kod birača važnije za kredibilitet nekog političara nego ideje, činjenice, konstruktivne strategije i sl. U tom smislu fokus je na zapaljivoj retorici koja podiže adrenalin kod publike, dok su argumentovane rasprave zasnovane na činjenicama po strani. Zanemarivanje i ignorisanje činjenica u tom smislu ne samo da ne nailazi na bilo kakvu sankciju, već se nagrađuje kao svojevrsna politička vrlina.

Problem je dodatno veći kada se ima u vidu poplava različitih “divljih portala” (portaloida). Ovi “portaloidi” objavljuju veliki broj različitih sadržaja, među kojima dominiraju clickbait, fake news, poluinformacije, dezinformacije, jeftina zabava i sl. Ovakve online platforme uglavnom ne sadrže osnovne podatke o uredničkoj ili vlasničkoj strukturi, što je svakako krajnje neodgovorno i predstavlja otežavajuću okolnost za državne regulatore da se bolje uhvate u koštac sa problemima plasiranja lažnih sadržaja. S tim u vezi borba protiv sve većeg talasa lažnih portala i vijesti prepuštena je uglavnom nevladinim organizacijama i različitim internet platformama koje predstavljaju svojevrsnu alternativu fenomenu lažnih vijesti.

Naime, portali kao što su “raskrinkavanje.ba” (BiH), “faktograf.hr”(Hrvatska), “fakenews tragač” i “raskrikavanje.rs” (Srbija), “raskrinkavanje.me” (Crna Gora)  “factcheking.mk” (Makedonija) su neki od pozitivnih primjera borbe protiv lažnih vijesti. Ovi portali tragaju za lažnim vijestima i drugim sadržajima koji imaju elemente dezinformacije, manipulacije i sl. U tom smislu ove platforme imaju vrlo izraženu pozitivnu društveno odgovornu ulogu, jer osuđuju sve one koji na bilo koji način ugrožavaju profesionalne novinarske standarde i obmanjuju javnost. Ipak sa druge strane zbog pojave relativno velikog broja portala koji ciljaju na otkrivanje “lažnih vijesti” nameće se pitanje “ko kontroliše kontrolore?”, tj. u kojoj mjeri obični konzument medijskih sadržaja može biti siguran da je rad ovih portala u potpunosti objektivan i profesionalan.

Odgovor na ovo pitanje zapravo leži u konceptu medijske pismenosti. Naime, medijska pismenost se zasniva na dugoročnom razvoju kritičkog propitivanja medijskih sadržaja sa ciljem boljeg razumijevanja medijski posredovane stvarnosti. Medijski pismena publika je sposobna da samostalno dekonstruiše medijske sadržaje, prepozna njihove namjere, ciljeve i funkciju. Takođe, vrlo važno je da publika poznaje osnove funkcionisanja medija, ali i savremenih medijskih tehnologija, da ima vještine traganja i pronalaska kvalitetnih informacija, kao i da ima osnovna znanja koja se tiču provjeravanja vjerodostojnosti sadržaja koje konzumiraju. Iako postoji veliki broj online alata koji služe za provjeru tačnosti vijesti, ipak čini se da su zdrav kritički razum kao i određeno konzumentstko iskustvo zapravo ključni u borbi protiv fake vijesti. Konačno medijski pismena publika mora biti svjesna da sa slobodom dolazi i odgovornost, te da je s tim u vezi, u stanju da kreira i objavljuje kvalitetne medijske sadržaje. Prema tome, koncept medijske pismenosti prepoznaje se kao svojevrsni otpor nadirućem talasu fake stvarnosti, alternativnih činjenica, clickbait-a, dezinformacija i raznih drugih izazova u savremenom medijatizovanom društvu.

Izvor: respublica.edu.mk