Pisac i akademik Milovan Danojlić decenijama živi u Parizu. Povodom obilježavanja stote godišnjice od završetka Velikog rata za TV Prva govorio je o srpsko-francuskim odnosima, poručivši da "ne treba da se zanosimo iluzijama o savezništvu, jer su Francuzi veoma brzo izgubili interesovanje za nas". 

Kroz istoriju se prepričava dan kada su Francuzi 1916. u Poatjeu, univerzitetskom gradu jugozapadno od Pariza, primili srpske ratne izbjeglice i 40 srpskih studenata. Danojlić kaže da to nije bio neki poseban gest, kako se priča.

"To je normalno ponašanje, kao što recimo danas primaju izbjeglice iz Sirije. Francuzi nisu o nama bog zna šta znali, osim diplomata i političara. Onda su se pojavile prve pobjede u tom ratu, koje su bile naše pobjede. Obično se pročujemo kada stradamo i kada ginemo. Razumljivo je da su za jedan mali narod koji se bori na istoj strani pokazali zanimanje i simpatije. Recimo, Apoliner je pisao sa fronta svojoj ljubavnici i nadao se da ako Srbi tako nastave da će on doći ranije kući”, rekao je Danojlić. 

On je ispričao kako su tu akciju organizovali profesori u Parizu sa dobrim namjerama, iz poštovanja prema narodu koji strada.

Danojlić navodi da su to bili vidljivi znaci pažnje, ali da je nastavak priče manje veseo. 

"Nismo im više bili potrebni. Vremenom su se ta sjećanja gubila, na savezništvo i na te slavne godine. Došla je Jugoslavija i njene unutrašnje komplikacije. Francuska je katolička zemlja i pokazivala je zanimanje za neke druge narode, a ne samo za Srbe. 

Oružje koje su nam poslali u prvim godinama rata bilo je naplaćeno 1927. godine. Onaj veliki spomenik zahvalnosti na Kalemegdanu smo pravili mi namećući te uspomene na prijateljstvo, a na otvaranju tog spomenika je bio ministar pošta. Nisu našli nikog važnijeg da pošalju, nego ministra pošta", ističe Danojlić. 

U međuvremenu se pojavio rat u Alžiru. Kako kaže akademik, Srbi su slali oružje Alžircima u vrijeme kad je Francuska čuvala posljednje tragove kolonijalnog carstva. Kaže i da se brod koji je uhvaćen da nosi oružje Alžircima zvao "Srbija". 

"Oni nisu imali nikakvog posebnog razloga da na nas obraćaju pažnju za vrijeme Brozove Jugoslavije. Sa Jugoslavijom nije bilo dobre saradnje, došla je liberalistička elita okrenuta Americi, onda kad je devedsetih godina Amerika odlučila da smo mi fašisti odnosno izvođači etničkog čišćenja, Francuska je krenula za Amerikom, a ne za nama. Govorilo se da te ostatke prijateljstva treba uništiti."

Na obilježavanju iskrcavanja na Normandiji Francuska nije pozvala predstavnike ni komunističke, ni četničke gerile… Jedni i drugi nisu bili pozvani već su bili pozvani bosnaska vlada i Hrvati… Osim rijetkih izuzetaka, Francuzi su se ponijeli vrlo loše prema nama", navodi Danojlić.

Milovan Danojlić ističe da srpski narod nema prijatelje, da to nisu ni Francuzi, ni Amerikanci, pa ni Rusi.

Srbi, kako kaže on, takođe vjeruju u sopstvene laži. Jedna od laži je čuvena priča o zvonima na Notr Dam katedrali 1389. godine, podvlači on. 

"Prava priča je ono što se dešava danas. U katedrali visi zastava kosovske države sa odobrenjem današnje francuske države. Nije stvar u tome da bi Francuzi morali sada da budu zainteresovani za Kosovo kao mi, ali neka osnovna pristojnost je mogla da ih obaveže da jednu polupriznatu nepriznatu zemlju, koju oni priznaju, ne moraju da je slave sa svim drugim", ističe Milovan Danojlić. 

Razumljiva je potreba malog naroda da traži zaštitu od nekog važnog i velikog, kako kaže Danojlić. On dodaje da nije najgora sudbina biti pripadnik malog naroda - to treba znati nositi. 

"Nas su i Englezi prihvatili. Kad su i oni počeli da ginu sa nama na toj strani, i oni su govorili lijepo o nama. Jedini saveznik koji je to platio životom bio je ruski car. Hvala bogu da smo mu digli spomenik jer on mnogo više zaslužuje nego svi drugi saveznici", navodi akademik. 

Tokom Velikog rata, kaže on, postojale su simpatije prema Srbiji iz razumljivih razloga.

"Mi smo dobri samo kada ginemo ali na dobroj strani što se onda desilo. Postojalo je još nešto, postojalo je razumijevanje među vojnicima. Francuski vojnici su bili seljaci kao i naši i po toj klasnoj osnovi razumije se da su lakše uspostavljali vezu. Francuski oficiri su se divili našem ondašnjem vojniku jer nije tražio ništa osim parčeta hleba i slanine i ide na juriš. Ovaj njegov je tražio redovne obroke. Takvog vojnika oni nisu vidjeli nigdje", zaključio je Danojlić.

Izvor: nedeljnik