"Milostinja je hladna, siva stvar bez ljubavi. Ako bogat čovjek želi da pomogne siromašnima, on bi trebao svoje poreze rado da plati, a ne da dijeli novac po svojoj volji". Ovo je fraza koja se obično pripisuje Klementu Atliju (premijeru Ujedinjenog Kraljevstva od 1945. do 1951.), a zapravo je njen autor Atlijev biograf, Frensis Beket - ali ova fraza elegantno sumira argument za progresivno oporezivanje. 

Prema izveštaju švajcarske banke UBS, milijarderi su u 2017. godini zaradili više novca nego u bilo kojoj godini u istoriji ljudske civilizacije. Njihovo bogatstvo skočilo je za petinu - zapanjujućih 8,9 biliona dolara, a 179 novih milijardera pridružilo se ekskluzivnom klubu od 2,158 članova. Neki su pristupili "Zavjetu davanja", obavezujući se da će pola svog bogatstva dati u dobrotvorne svrhe. Dok je najbogatiji čovjek na svijetu, Džef Bezos - koji ima 146 milijardi dolara na svoje ime - nije pristupio "Zavjetu davanja" ali je dao 2 milijarde dolara za suzbijanje beskućnika i poboljšanje obrazovanja.

Možda ćete reći, ko može da zamjeri bogatima na velikodušnosti. Šta god mislili o koncentraciji bogatstva i moći u rukama male globalne elite, sigurno je da takva dobrota treba biti pozdravljena? Ali, filantropija je opasna zamjena za progresivno oporezivanje. Razmislite o Bonu, čovjeku koji je izgradio reputaciju na neprestanim kampanjama za najsiromašnije ljude na svijetu. Njegov bend, U2, 2006. je premjestio svoje poreske poslove iz Irske u Holandiju kako bi izbjegli porez. Sam Bono se pojavio u knjizi Paradise - veliki skup dokumenata koji su otkrili bogate investicije u inostranstvu - nakon što je investirao u kompaniju s sjedištem na Malti a koja je kupila jednu litvansku firmu. Ovo ponašanje je pravno, odnosno legalno: sam Bono je rekao o U2-ovim poslovima da je to "samo neki pametni ljudi koje imamo ... pokušavajući da budemo osetljivi na način na koji smo oporezovani".

On je u pravu: bogati ljudi i velike korporacije imaju način da legalno izbjegnu porez. Procjenjuje se da globalni gubici multinacionalnih korporacija koji mijenjaju profit iznose oko 500 milijardi dolara godišnje, dok novac koji je sklonjen u poreske rajeve vrijedi oko 10% svjetske ekonomije. Najsiromašniji na svijetu trpe posljedice. Filantropija je, dakle, sredstvo kako bi se bogati prikazali velikodušnim, dok štede mnogo više novca kroz eksploataciju rupa u zakonu i korišćenja poreskih rajeva.

Postoji još jedno pitanje. Odluka o trošenju filantropskog novca vrši se na ličnim interesima bogatih, a ne onoga što je najbolje. U Sjedinjenim Državama, na primjer, samo 12% filantropskog novca je potrošeno na usluge za ljude: najčešće je potrošeno na umjetnost i visoko obrazovanje. Oni koji biraju gdje ide novac često su veoma nepopustljivi za šire stanovništvo, i stoga je vjerovatnije da nisu u skladu sa njihovim potrebama. U SAD, 85% članova dobrovoljnih fondacija su bijelci, a samo 7% su Afroaemrikanci. S druge strane, novac koji je prikupljen progresivnim oporezivanjem troše demokratski odgovorne vlade koje moraju opravdati svoje prioritete.

Ono što je zapanjujuće je to da dok se bogati sve više bogate, sve manje troše u dobrotvorne svrhe, a siromašni daju veći procenat svojih prihoda u javne svrhe. Da osam najbogatijih ljudi na svijetu imaju isto bogatstvo kao i najsiromašnija polovina čovječanstva, predstavlja očiglednu optužnicu našeg cijelog društvenog poretka. Rješenje nije u filantropiji koja služi samoj sebi, dok bogata elita koja svoje ogromno bogatstvo drži van domašaja zakona glumi dobričine. Potrebna nam je globalna poreska pravda, a ne skupljanje humanitarnih mrvica bačenih sa stola elite.

Izvor: TheGuardian
Priredila: Danka Savić