U Bagdad sam krenuo na poziv Koledža za medije, univerziteta u Bagdadu, a u društvu Borke Rudić iz udruženja BH novinara i Gorana Šimića. Moje znanje o Iraku baziralo se na Sadama Huseina i ratu sa Amarikanacima, Vavilonu, rijekama Tigris i Eufrat, Kurdima koji se bora sami protiv svih,  rat protiv ISIL-a, što baš i nije neko zavidno znanje. 

Put do Bagdada je trajao dvadeset i četiri sata. Krenuli smo iz Sarajeva u četiri sata ujutro za Beograd, moramo dobiti vize, a onda letom iz Beograda, preko Istanbula nakon dugog, ali nikako dosadnog puta, slijećemo na aerodrom u Bagdadu. 

Na putu od aerodroma do hotela kroz prozor vidimo Bagdad koji se budi. U stvari dok putujemo ka hotelu vidimo veliki broj policijskih patrola sa dugim cijevima i punktova pored puta, koji kontrolišu ulazak u ovaj krmeljavi grad. Gomilu čudnih zastava na kućama i policijske džipove na svim većim gradskim raskrsnicama. Nije svejedno. 

Kada nije krmeljav, Bagdad je musav. Nije za to kriv Bagdad, ali jesu  njegovi stanovnici, a pogotovo vlast koja o njegovoj čistoći ne vodi mnogo računa. Očuvanje životne sredine im nija baš jača strana. 

Prvo što morate da naučite o Bagdadu, ali i cijelom Iraku, je da ne zaključujete o njemu na osnovu vanjskog izgleda. Mnogo je bolje da ga upoznate kroz ljude koji u njemu žive, a ljudi su fantastični, barem oni sa kojima sam kontaktirao i razgovarao na mom nemuštom engleskom. 

Oni se iskreno raduju gostima, zahvalni su vam što ste ih posjetili i žele na sve načine da vam ugode. Čini mi se, a znam da griješim, da smo mi jedini Evropljani u čitavom Bagdadu. Srdačno vas pozdravljaju  u institucijama, na ulici, radnjama i pitaju odakle smo. Znaju oni za Bosnu i Hercegovinu, ali je mnogo više onih koji se sjećaju Tita i Jugoslavije. 

U Bagdadu dominira pješčana zelena boja. Kuće, ulice, palme, rijeke Tigris i Eufrat, imaju neku žućkastu nijansu koja sve prekriva. Temperatura početkom oktobra je viša od 30 stepeni, ali je zrak suv pa se sve to lakše podnosi. 

Naravno sve pare potrošiše na rashlađivanje. 

Nakon 4 sata odomora idemo na Univerzitet. Na putu do bagdadskog Univerziteta na svakih sto metara nailazite na policijska ili vojna vozila koja čuvaju saobraćajnice, a policijski punktovi se nalaze i na samom ulazu u koledž. I pored svega toga ja se nijednog trenutka nisam brinuo za svoju bezbjednost. Univerzitet je veliki, prostran i nipočemu se ne razlikuje od nekog našeg univerziteta. Profesori su vrlo ljubazni prema nama, drže do protokola i formalnosti. Nigdje nisam vidio da toliko cijene i naglašavaju titulu doktora nauka, kao tamo. Naravno, žene su i te kako prisutne na univerzitetu, a pogotovo na Koledžu za medije i koliko sam uspio da vidim muškarci veoma poštuju i uvažavaju svoje kolegice i njihovo znanje. Studenata je mnogo. Koliko sam primijetio kod muškaraca su moderne uske pantalone, mokasine, patike i svi imaju iste frizure. Okolo ušiju i na potiljku izbrijano, a kosa sa tjemena uz mnogo gela ide ka nebu. Studentice mnogo više razlikuju po stilu oblačenja. Mnoge su pokrivene maramama,  i tu ima mnogo stilova vezivanja marame, a neke ne. Neke obučene u tamne boje, dok druge vrlo skladno kombinuju različite boje odjeće. Svi mi djeluju zadovoljnim i vrlo radoznalim. 

Saobraćaj se odvija nesmetano, mada za nas iz BiH sve to izgleda prilično haotično, ali ne zaboravite Bagdad ima 8 miliona stanovnika. Na kružnim tokovima i raskrsnicama su saobraćajci koji po njima znanoj logici upravljaju rijekama automobila. Za šest dana u Iraku vidio samo dva potpuno beskorisna saobraćajna znaka. Nema radara, nema ograničenja brzine, semafori se ignorišu, samoregulacija dominira. Za tih šest dana nisam vidio nijednu saobraćajnu nesreću, a vozači se nekako nerviraju u sebi.  Autoput je priča za sebe, dok smo išli ka jugu Iraka nisam znao da li ima dvije, tri ili četiri trake, nema osvjetljenja i najednom nestane, ali sa domaćim vozačima sve to postaje dio lokalnog folklora, nikako trauma. 

Što si dalje od centra Bagdada putevi su sve lošiji, a sporedni putevi se pretvaraju u makadam. Džamije u Bagdadu nisu velike niti imaju mnogo visoke minarete, ali su ljepše, od ovih naših novokomponovanih u Bosni i Hercegovini, ali ko im je kriv kada nemaju SDA. Ipak, posjetili sam dvije velike džamije u Bagdadu mene posebno impresionirala ona koju je napravio Abu Hanifa koja plijeni svojom raskošću i ljepotom.  

Za goste konferencije organizovan je dvodnevni izlet do grada Nasirije, sa posjetama starim gradovima Vavilon i Ur. Trebali bi znati da su prve civilizacije na svjetu nastale u dolinama rijeka Tigris i Eufrat i toga su Iračani i te kako svjesni, ali nema te gordosti, ni oholosti kada vam o tome govore. Šta bi Srbi, Hrvati i Bošnjaci dali da imaju neki dokaz da su začetnici civilizacije na ovoj planeti? Čak mi se čini da su tužni što ne mogu i više da vam pokažu jer su im arheološki nalazi odavno u muzejima Njemačke, Engleske, SAD ili Francuske.  

Iznad Vavilona se nalazi palata Sadama Huseina, čisto da se zna ko je gazda. 

Nisam siguran da mogu reći da postoji jedan Bagdada, prije mi se čini da postoji nekoliko Bagdada. Kao što sam ranije kazao postoji Bagdad nekako siv, prašnjav, oronulih fasada, sa mnogo malih prodavnica, siromašan kako mogu biti siromašni ljudi u gradovima, ali u kojem život vri. Postoji i boljestojeći Bagdad, sa vilama koje plijene arhitekturom, stilizovanim ogradama iza kojih se kriju zeleni vrtovi i japanski džipovi, a koji oživi kada njegovi stanovnici se vrate sa posla kasno popodne. Postoji i Bagdada koji mnogo želi da liči na zapad, ali mu to teško uspijeva. I dok vi šetate između Zare i Prade, prođete pored kafića sa nargilama i malim radnjama na ulici u kojima se prodaju kebabi i falafel.  

Prošetali smo ulicom inteletualaca u starom dijelu Bagdada. To je jedna ulica u kojoj se nalaze knjižare, tezge sa knjigama, Kulurni centar, kafići u kojima se skupljaju intelektualci, gdje se raspravlja o svim važnim društevnim temam, a boga mi i pokreću demonstracije. U parku se srednjovječni i stariji ljudi okupljaju da bi razgovarali o različitim stvarima, mahom stanju u društvu, nešto kao javni parlament, što vjerujem da niste očekivali. 

U drugom dijelu grada sjedio sam u kafiću koji je otvoren 1960. godine i čiji gazda ima ideju i viziju da ga pretvori u prostor za kulturu, po cijenu gubitka profita. Jeo sam jagnjetinu i grilovano povrće uz humus u jednom od najboljih bagdadskih restorana, koji vode Kurdi. Pričao sa mladima u biznis inkubaotru koji na ulazu ima statuu transformersa, a pozadi u dvorištu bazen. 

Što se tiče hrane, ona je veoma ukusna i obilna. Mnogo toga se jede prstima, a bogme i dodaje,  i to mi nije predstavljalo problem, naprotiv uživao sam u tome. Dominira riža, riba i jagnjetina, sa mnogo hljeba, a sve to prate različiti prilozi pikantni i ukusni sami za sebe. Da nismo daleko jedni od drugih govore mi zajedničke riječi za somun, čaj, turšija. I tu nema kalkulisanja uvijek ide sve redom, pa nije ni čudo što su Iračani i Iračanke, malo deblji i od nas. Ono što me bacalo u očaj sve vrijeme je što nakon ručka i večere Iračani piju čaj, a slatkiša nigdje na vidiku. Tri dana smo poštovali tradiciju, a onda smo „udarili“ po baklavama i čokoladiranim datulama. 

Ima se još mnogo toga ispričati o Bagdadu, ali možda neki drugi put. Legenda kaže da kada staviš prst u Tigris ponovo ćeš se vratiti njemu, pa do skorog viđenja musavi i prašnjavi Bagdadu. 

Autor: Srđan Puhalo