Međutim, kada se radi o različitim marginalizovanim grupama, ova potreba uveliko dolazi do izražaja. Pripadnost većoj grupi kod pripadnika različitih manjinskih grupa u mnogim oblastima života ne postoji, veći dio života. 

Baš kao što nam često nedostaje tako malo da budemo srećni, često baš ono što nam nedostaje, postaje glavna preokupacija u svakodnevnici. Sredstva kojima se organizovane grupe služe da bi promovisale i postigle jednakost, često postanu sredstvo odvajanja od cilja, iako ni svojom namjerom, ni idejom sa kojom su pokrenuta, ne djeluju takvima.

Prvi i osnovni slučaj od kojeg mogu da krenem u poziciji osobe s invaliditetom, jesu posebne potrebe kojima se gađamo u svakodnevnim aktivnostima, pokušavajući da prilagođavamo. Ovdje, nažalost, prilagođavanje ide u pogrešnom smjeru - prilagođavamo nekog ko ne odgovara kalupu, kalupu koji želimo, pa se čini da neko ima neke posebne potrebe u odnosu na sve ostale, ukalupljene.

Ne bih rekla da bi bilo koja i bilo čija potreba, sama po sebi bila posebna. Briga, njega, školovanje, zapošljavanje, pripadanje, porodica, sigurnost - tiču se jednako svih.

Sljedeći stepenik u odvajanju pokušajima približavanja, zasigurno jeste i monopol invaliditeta u radu s invaliditetom. Osobe s invaliditetom znaju najbolje kako se osjećaju, znaju šta žele, ali ne mora da znači i da znaju najbolji način kako to ostvariti. Mnogo znanja, vještina, kvaliteta i kvalifikacija je potrebno da od startne pozicije stignemo do ostvarenja cilja. 

Priznaćemo, diskriminacija u odrastanju, druženju, obrazovanju, zapošljavanju - baš i nisu dobra polazna osnova za profilisanje profesionalaca u ovome.

I konačno, na kraju balade, krug zatvara posebnost posebnima. Kad već imamo posebne potrebe, kad već imamo one koji znaju najbolje jer se samo o njima radi, dobijamo sadržaje koji se kreiraju za nekoga i o nekome. Možda bi ovo bila dobra niša nekog marketinga, da temelj istraživanja nije pogrešan.

Ne postoji nijedan međunarodni dokument koji je promovisao ili bar propustio da osudi odvajanje, jer se sve jednako tiče svakog od nas, Svi jednako imamo pravo na nešto, svi jednako imamo obavezu da ne rušimo i  da gradimo. Svi imamo zajedničkog imenioca - čovječnost ili ljudskost, te niko ne smije iz istog biti izostavljen ili ostavljen iza.

Pa, zašto onda - posebnim putem rušimo pravo na (ne)posebnost? Postoji li pravo da iskakanjem iz okvira ugrozimo ili miniramo nešto što nas vodi od bazičnog nivoa potrebe do ostvarenja svega ono štog jesmo ili možemo postati?

Autor: Ana Kotur Erkić

#FrontalBlogChallenge

Povezane vijesti:

Kozaračka sudnica

Kako otići od roditelja prije nego dobijete prve sijede

Pomažući činimo štetu?

#FrontalBlogChallenge Tweets