U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Pejaković govori o samoj predstavi, stanju društva, politici i kulturi.

Kako napreduje turneja? Gdje putujete? Da li namjeravate turneju proširiti na države regiona?

Najvjerovatnije će se to dogoditi u devetom i desetom mjesecu. Bit će prvo Vojvodina: Novi Sad, Kikinda, Vrbas, Subotica i još nekoliko mjesta u kojima se mnogo gostovalo prije rata. Vjerovatno će beogradski nastup, koji se dogovora već dugo vremena, biti u Domu sindikata.

Zašto baš tragedy?

Ovo sve što se događalo na teritoriji ovog dijela Balkana nije za jeftino pričanje viceva o Sulji i Muji. Ponirem polako u prošlost, prvo 100 godina, pa onda 150. Poznajem neke situacije, stanja, likove, koji su ovom prostoru uvijek onemogućavali da dobiju one što je najvažnije u životu, a to je sloboda. Bosna to nikada nije imala. Kroz svoju burnu istoriju, uvijek je bila vazal ili žrtva neke veće cjeline, počev od turskog doba, preko Austrougarske. Kompleksi su nam nabijani u Titovo doba (Josip Broz Tito, op. a.) jer smo po svoje uspjehe morali ići u Beograd i Zagreb, a ne da budemo ono što jesmo na svom. Tada, ako nisi uspio u Beogradu, ne možeš biti veliki. To je nepošteno prema umjetnicima koji su stasali i ovdje rođeni i napravili rezultate svjetskog ranga. Što kaže Derviš Sušić: "Bosanac mora biti daleko najbolji, da bi mu priznali prosječnost". Sada je situacija još gora nego u Titovo doba.

Zbog čega?

Zato što su ljudi prepoznali svoje ljubavi i izvan granica ove zemlje. Mislim na teritorijalne ljubavi Srbije i Hrvatske. Vrlo je malo nas zanesenjaka koji smo ostali tu da volimo ono gdje smo ponikli, a ne ono za čim čeznemo. Uopšte ne čeznem, ni za Hrvatskom, ni za Srbijom. U BiH kažu: "Tražili ste, gledajte". Nemam potrebe da se nikome dodvoravam na bilo koji način, kao što nisam imao potrebe, ni u Jugoslaviji, da se dodvoravam bilo kome. Sve što sam postigao, postigao sam ovdje.

Šta znači Stand drb?

Ovi ovdje ne prepoznaju jesti, nego trpisati – krasti. Mi smo najbogatija zemlja na svijetu, krade se 25 godina i još se nije sve pokralo.

U ovoj predstavi govorite o svakodnevnici u Bosni i Hercegovini, ali i o aktualnoj društveno-političkoj situaciji u državi. To je još jedan Vaš angažovani komad. Smatrate li da to ljudi ovdje, ali i šire, shvataju na željeni način? Može li se satirom doprijeti do ljudi?

Da može, već davno bi ovi sletjeli sa vlasti, koliko ih lijepim punih 25 godina. Mogli su da me bar deset posto ljudi shvatilo kako treba. Već davno bi prestali biti i mi bi smo živjeli u nekim drugačijim okolnostima. Sebi uzimam za pravo, ako sam pogodio 1975. godine šta će nam događati 1992. godine, da nudim neka rješenja šta nam se može dogoditi recimo samo za deset godina, ako budemo disciplinovani da identifikujemo neka stanja iz istorije iz koje smo došli. To oni neće. Njima je lijepo, mislim na one koji nam vampirski piju krv već punih 25 godina.

U ovoj predstavi za, razliku od prethodnih, u kojima ste glumili razne likove, govorite po najviše o sebi. Da li je to potreba da ostane pisani trag iza Vas?

Nije, nego hoću da dokažem da je moj život sadržajniji, nego što je bio život Omer-paše Latasa. On je seljak iz ličkog sela, promijenio vjeru, otišao u vojsku. Taj militantni čovjek nikada nije toliko atraktivan za scenu. On je ušao u istoriju, zato što su o njemu pisali veliki pisci. O meni niko nije pisao. Otkako znam za sebe, činio sam neke stvari koje mogu biti vrlo atraktivne, ali ih poredim i sa junacima koje igram i koje sam igrao. Jednoga trenutka u toj predstavi kažem, kada su me pitali otkuda znam toliko podataka iz istorije, da sam rođen u Travniku. Tu ne treba dalje objašnjavati kako to znam. Samo idiot koji je rođen u Travniku, može da ne voli Bosnu. Potpuno razumijem tragiku čovjeka iz kamena, iz Hercegovine. Kada je došao na svijet, prvo što je vidio je poskok na pragu. Kako je može voljeti?! Odmah je otišao preko i zavolio Hrvatsku ili Srbiju, ili bilo šta drugo jer on nije imao šta zavoljeti. On pored nije imao gimnaziju iz 1882. godine u kojoj se igrao Molijer 1989. godine i Šekspir i niz objekata koji su prve A kategorije i pod zaštitom UNESCO-a. Hercegovac je imao kamenje, smokve, žegu i jedva čekao da ode negdje, u neke primjerenije dijelove. Problemi njihovi su što nisu rođeni u nekom gradu kakav je Travnik ili Sarajevo ili Banja Luka. Ne znam kako neko ne može da ne voli ovu ljepotu, nego se zaljubio u ništa. Voljeti više Srbiju ili Hrvatsku od Bosne, a živjeti u njoj, dobijati platu i bljuvati po njoj, ne vidim nikakvog razloga. Niko ih ne shvata ozbiljno, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji. Pitaju se: "Šta ti ljudi hoće? Koja im je krajnja opcija?". Razumijem da voliš, ali ima narodna: "Astal ti, astal mi". Sjedi za svoj sto, ja ću za svoj i možemo živjeti 1.000 godina. Ova zemlja je nesretno podijeljenima na Republiku Srpsku i Federaciju BiH. Ako su je već htjeli dijeliti, trebalo je podijeliti na Hercegovinu i Bosnu. Ovdje bi mir bio 1.000 godina.

Svako Vaše djelo pokazuje Vašu nepokolebljivu ljubav prema Bosni i Hercegovini.

Ne, prema Bosni. Ovoga trenutka, ova Bosna i Hercegovina, predstavlja Frankeštajna. To može, samo neko ko je u totalnoj zabludi, da voli. Možeš je voljeti više nego i jedan prostor na svijetu, ne Srbiju ili Hrvatsku. To je moje pravo, tu sam rođen, nisam rođen u Bosni i Hercegovini.

Da li ste nekada bili kritikovani zbog svojih stavova ili izloženi nekom pritisku?

Stalno sam kritikovan zbog svojih stavova.

Zbog čega Vas ljudi kritikuju?

Zato što oni mene ne razumiju, ne razumiju posao kojih se bavim. Da bi se neko bavio ovim poslom, mora biti potpuno slobodan. Ne smije biti, ni jedne sankcije, ni jednoga trenutka ne slobode. Međutim, mi nikada nismo živjeli u slobodi. "Nemoj ovo, nemoj ono, znaš ti u kojoj zemlji živiš?!". To nije sloboda. Kada budemo priznali, ali svi u okviru Bosne i Hercegovine, da je Turska bila okupator, da je Austrougarska bila okupator, da su Nijemci bili okupatori, onda ćemo imati mir narednih 10.000 godina. Osporavamo ulogu Husein-kapetana Gradaščevića, koji je tri puta porazio Turke jer se protiv njih borio. Odvraćao ga je Miloš Obrenović, koji je bio turski vazal. To su činjenice. Istoričari se neće složiti s tim i naravno da će me kritikovati: "S kojim pravom ja knjaza nazivam vazalom?". Pa šta je bio? Čak mu je i prijetio. Čak je i zaratio u ime Turske protiv njega. Napao njegovog kapetana u Zvorniku 1832. godine. To je svijetla figura, koja se mogla izboriti za slobodu, u vrijeme turskog doba. Ko je bio jedini koji se suprotstavio Austro-Ugarskoj monarhiji? Devedeset posto kojekakvih mudrosera u Vladi danas kaže: "Bogdo da je Austro-Ugarska ostala još koju godinu." Da je Austro-Ugarska ostala još koju godinu, mi hljeba ne bismo imali. Ko se njima suprotstavio? Mlada Bosna. Ti isti, tu organizaciju, u kojoj su bili i jedni i drugi i treći i četvrti po nacionalnosti, smatraju teroristima, a Franji Ferdinandu i okupatorima dižu spomenike ovdje. Ko su bili Nijemci? Pekli su ljude, vješali, ne znam ša nisu radili, ali njihovi vazali i saradnici, koje smo nazivali narodnim izdajnicima, danas šire teoriju kako Hitler nije baš sve ispekao, neke je i iskuhao. Pa je to nešto lakše. Ako se ovako nastavi, Hitleru će podići spomenik za deset godina, a Tita će smatrati istorijskim teroristom. Živimo u takvo vrijeme. Ti koji to žive, su na vlasti u ovoj zemlji. Ne samo u ovoj zemlji, nego u okružnim zemljama. Kada se to bude riješilo, mi ćemo imati mir. Sve dotle, dok su oni na vlasti i dok su im dvije krunske zakletve "Spremte, se spremte" i "Za dom spremni", ovdje salameta nema.

Kako ocjenjujete položaj kulture u Bosni i Hercegovini?

Zar to postoji u BiH? Osim spektakularnih manifestacija, koje se jednom godišnje u sedam dana dešavaju, kao što je sjajni festival MESS i Jazz festival, sve ostalo je na margini pokušaja da se bavimo kulturom. Ljudi koji trebaju to da stimulišu, su nekulturni. Ovdje se ne poštuje nikakav kontinuitet, nego samo ono što se dešavalo od 1992. godine, a ne dešava se ništa. Uspjesi koji su evidentni u oblasti filma, danas se smatraju na nivou incidenta, a ne nečega što je kontinuitet.

Izvor: RSE