Pisma, pjesme i priče nastale iz pera ovih malih pisaca tokom rata, svjedoče o njihovom bolu i strepnjama.

Jedan od tih malih pisaca, djevojčica Sofija, napisala je pismo svome ocu na frontu koje je objavljeno i u časopisu „Srpska vojska“, a mi ga prenosimo sa sajta srbiubih.com.

„Dragi moj tata,

Evo, došla je zima, a tebe nema. Sjećam se, bilo je proljeće kad smo se rastali. Tada sam prvi putvidjela suzuna tvomlicu. Plakala je i mama. Znala samda nešto nijedobro. Pitala sam se: zaštodjecaižene napuštaju naš grad. Zašto svi plaču, opraštajući se ovog proljeća? Onda mi je mama rekla da je počeo rat. Pitala sam je: ‘Šta je to rat?’ Rekla mi jeda sam još uvijek mala da bi to razumjela. Sada znam šta je to rat. Znaju to, ovdje, sva djeca iz Bosne. A ima nas ovdje mnogo.

Juče mije bio rođendan. Pisao si mi da ćeš sigurno doći i donijeti mi rođendanski poklon. Baka mi je kupila tortu i osam svijećica. Nisamdalada ih pale sve dok ti ne dođeš. Bila sam sigurna da ćeš doći. Čekala sam te, tata. Bilo je već palo veče. Mama je zapalila svijećice i rekla: ‘Tata neće doći.’ Zaplakala sam. Vidjela sam suze i na bakinomlicu. Mama je izašla iz sobe skrivajući rukama lice. Bilo mi je teško. Željela sam te, tata, više nego ikada. A ti si biodaleko, daleko.

Zbog nas ne treba da brineš, tata. Svi smo dobro. Slušam mamu i baku i dobro učim. Imam sve petice. Redovno idem s bakom u crkvu. Nedjeljom, s nama ide i mama. Molimo se Bogu za tebe, tvoje zdravlje i zdravlje svih nas.

Noću te sanjam, tata. Sanjam bakinu kuću staru. I trešnju našu što u cvatu osta. Čija li su djeca, ovog ljeta, brala plodove njene? Sanjam bakina polja, pšenicom zasijana. I ruže, što smo ih mami, nekada zajedno brali. Sanjam modru rijeku i topli pijesak kraj nje. I nas dvoje na njemu.

U školi smo učili o herojima prošlog rata. Učiteljica nam je pričala o podvizima hrabrih srpskih boraca. Za slobodu srpskog naroda, mnogi su dali živote svoje. Slobodu ponovo nemamo. Za nju se danas očevi naši bore.

Ja znam, tata, da si ti uvijek bio hrabar. Nisi se plašio ni mraka, ni baba-roge, ni strašnogdiva. Znam da se ne plašiš ni onih što nas iz naše kuće istjeraše. Onih, što bakina pšenična polja gaze. Ne daj im tata da svoje prljave, krvave ruke na našem bunaru miju! Ne daj da svijeću na dedinom grobu gase! Ne daj im tata…!

Nisam ljuta na tebe, tata. Vjerujem, da ćeš mi jednom doći. Vjerujem, da ćemo opet živjeti zajedno: ti, mama, baka i ja. Opet ćemo trčati bosi po pijesku zavičajne rijeke. Opet ćeš me maziti i ljuljati. Na onoj istoj ljuljaški štona starom orahu osta. Inedjeljom svijeću na dedinom grobu paliti. Opet ćemo hljeb sa naših pšeničnih polja jesti. I vodu iz našeg bunara piti. Doći će drugo proljeće i opet ćemo ruže za mamu i baku brati. Opet će osmijeh, umjesto suza, na licu biti. Opet ćemo živjeti u slobodi.

Vjerujem tata! Vjerujem! Vjeruj i ti, molim te.

Voli te tvoja Sofija.“

Izvor: Srpska vojska – List Vojske Republike Srpske, godina II, br. 5, 3. mart 1993.