U tekstu pod naslovom "Primjer jednog samouništenja" gospodin Stefan Blagić je reagovao na moju kolumnu "Egzemplar jedne autodestrukcije". Povodom tog njegovog teksta osjećam potrebu da mu, veoma kratko, ukažem na nekoliko stvari i da time završim svaku dalju polemiku sa njim (ma šta on nakon ovoga bude opet pisao).

Gospodin Stefan u tom tekstu na samom početku kaže: "Ko ne zna da čuva svoj jezik i kulturu, taj jezika i kulture nije vrijedan. Niti naroda, kad smo već kod toga". Ovime me Stefan izopšti iz srpskog naroda, zbog toga što sam u naslovu moje kolumne upotrijebio riječi "egzemplar" i "autodestrukcija".  Nisam, Stefane, u tome problem ja, već to što, prema vašem umovanju, srpskog naroda onda ne bi bio vrijedan ni jedan Njegoš, jer je jednu od svojih poema nazvao Luča mikrokozma, a mikrokozma nije srpska riječ. Ili, Ivo Andrić svoju knjigu stihova nazva Ex ponto, pa ni on, dosljedno vašem umovanju, ne bi bio vrijedan srpskog naroda. Borislav Pekić je jednu svoju knjigu poezije nazvao Lament nad Beogradom, pa ni on, po vama, ako ste dosljedni, nije vrijedan srpskog jezika i kulture, a ni srpskog naroda. Mogao bih ja, Stefane, nastaviti redajući i druge brojne primjere vrijednih Srba, ali mislim da je i ovo dovoljno u vezi sa tim vašim ekskursom u jezik i kulturu našeg naroda.

Zatim pomenuti autor kaže u svom pisaniju da se u tekstu Povelje UN "...nedvosmisleno navodi načelo ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda..." i da se "...dakle, ne govori ni o kakvom pravu na samoopredjeljenje ili secesiju". Stefane, za vašu informaciju, kazaću vam nešto što se uči na prvoj godini osnovnog pravnog studija, a to je da su načela (pravna načela) pravni propisi. Da biste me bolje razumjeli, poslužiću se jednim jednostavnim primjerom. Dakle, u oblasti krivičnog procesnog prava jedno od osnovnih načela je načelo pretpostavke nevinosti okrivljenog (lat. presumptio boni viri), to jest da niko nije kriv za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravnosnažnom presudom. Pošto je svako načelo pravni propis, to onda znači da je navedenu pretpostavku kao propis dužan da poštuje svako do trenutka dok pravnosnažnom presudom ne bude utvrđeno drugačije. Kada se ovaj nauk, primjera radi, prenese na teren novinarstva, onda to znači da će novinar pravno odgovarati ako za nekoga iznosi tvrdnju da je učinio krivično djelo, iako za tako nešto ne postoji odgovarajuća presuda. E sad, kada ovaj primjer, a takvih je ogroman broj u unutrašnjem i međunarodnom pravu, prenesete na teren pravnog načela međunarodnog prava o ravnopravnosti i samoopredjeljenju naroda, onda to načelo jeste pravo, baš kao i presumptio boni viri kojom sam se ovdje poslužio.

Najzad, vi se Stefane pozivate u vašem reagovanju na onaj dio Deklaracija UN o prijateljskim odnosima (1970), iz koje dajete citat prema kojem: „ništa u prethodnim paragrafima neće biti tumačeno kao davanje ovlašćenja ili podsticanje na bilo koju aktivnost koja bi rasparčala ili narušila u potpunosti ili djelimično, teritorijalni integritet ili političko jedinstvo suverenih i nezavisnih država, koje postupaju u skladu s načelom jednakih prava i samoopredjeljenja naroda i stoga imaju vladu koja predstavlja čitav narod koji pripada datoj teritoriji, bez razlike po osnovu rase, vjere ili boje kože“. Međutim, vi u ovom citatu ne vidite ili nećete da vidite riječi koje su od kardinalne važnosti u vašoj kombataciji. Naime, lijepo vam u citiranom tekstu piše između ostalog obaveza svih država da "...postupaju u skladu s načelom jednakih prava i samoopredjeljenja naroda i stoga imaju vladu koja predstavlja čitav narod koji pripada datoj teritoriji...". Zašto ja vama kazujem ovo. Činim to zbog toga što sam u mojoj kolumni jasno (na njenom kraju) ukazao na opasnost koja se nadvila nad Republikom Srpskom, a  to je dugogodišnja razgranata i sistematska praksa Ustavnog suda BiH na osnovu koje se može osnovano očekivati da u dogledno vrijeme većina sudija tog suda kaže da Srpska ne može imati taj naziv, jer se u njemu navodno ne prepoznaju ostali narodi, što je ravno nestanku Srpske. To vam, Stefane, nije ništa drugo do nihilistički odnos prema Srpskoj, čime se, u suštini,  ponaša suprotno prethodno citiranoj obavezi svih država da "...postupaju u skladu s načelom jednakih prava i samoopredjeljenja naroda i stoga imaju vladu koja predstavlja čitav narod koji pripada datoj teritoriji...". Kazano još jednostavnijim riječima, to znači sljedeće. Kao što u životu svakog čovjeka postoji određeni prag ličnog dostojanstva koji nijedan čovjek koji drži do sebe neće dozvoliti nikome da pređe, tako vam je Stefane i sa državom ili federalnom jedinicom unutar složene kreacije kakva je BiH. 

Ako, dakle, poštujemo Republiku Srpsku i želimo da ona postoji (a Srpska nikome nije prijetnja), nećemo i ne smijemo dozvoliti nikome, pa makar to bio Ustavni sud BiH ili bilo ko drugi, da na bilo koji način ukine Srpsku. Zbog toga ovu polemiku završavam time što ću ponoviti da, ma ko se od moćnika drznuo da dovede u pitanje njeno postojanje, Republika Srpska i njen narod imaju pravo na samoopredjeljenje, čije konzumiranje u takvom slučaju nije ništa drugo do ultima ratio njene egzistencije.

Autor: Milan Blagojević