Ako uništite jezik i kulturu jednog naroda, uništili ste i taj narod. 

Jednu svoju kolumnu u Glasu Srpske, prof. Milan Blagojević je nazvao „Egzemplar jedne autodestrukcije“. Inače, srpska riječ za „egzemplar“ je „primjer(ak)“, a srpska riječ za „autodestrukciju“ je samouništenje. Ko ne zna da čuva svoj jezik i kulturu, taj jezika i kulture nije vrijedan. Niti naroda, kad smo već kod toga. Sve bi to možda djelovalo beznačajno, da Blagojević nije ujedno i fakultetski profesor.

Pozivajući se na Povelju i pravne akte UN-a Blagojević pravi kardinalnu grešku tako što se sa njima služi u propagandne svrhe i instrumentalizuje ih kao recepte i uputstva za političku upotrebu. Pored toga, Blagojević pravi grešku tako što u potpunosti zanemaruje društveni i politički kontekst u BiH. S obzirom na to da pravne norme imaju jako malu moć u tumačenju političkih procesa, Blagojević ih očigledno, ili ne čita, ili ne zna da čita na pravi način.

Pozivajući se na Povelju UN-a, Blagojević zanemaruje sam tekst u kojem se nedvosmisleno navodi „načelo ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda“, dakle, ne govori se ni o kakvom „pravu na“ samoopredjeljenje ili secesiju. Takođe, sporan je i termin „narod“ jer nigdje u Povelji i aktima ne piše šta je to narod i šta čini narod. Blagojević bi trebalo da zna da se tumačenje pojma narod odnosi na cjelokupno stanovništvo države, a ne na nacije, etničke grupe, ili entitete, na koje se Blagojević poziva kada govori o samoopredjeljenju. Pravničko pozivanje na princip samoopredjeljenja u Povelji je anahrono i apstraktno jer je zanemaren politički kontekst u kojem je samoopredjeljenje služilo da bi se završila dekolonizacija svijeta kroz stvaranje država 60-ih godina. To se nije odnosilo na secesiju od već postojećih i suverenih država. Tek se u Međunarodnom paktu o političkim i građanskim pravima uvodi pravo naroda na samoopredjeljenje, koje je u našem slučaju riješeno nastankom dejtonske BiH, pa ostaje nejasno kako se to može odnositi na Republiku Srpsku. Čak i da zažmirim i apriorno prihvatim Blagojevićevu tezu o pravu na samoopredjeljenje RS izvedenu iz pravnih akata, ostaje nejasno ko je to narod u RS? Uz veliki stepen vjerovatnoće da Bošnjaci i Hrvati u RS nisu za njenu nezavisnost, otcjepljenjem bi se rizikovao nastanak rekurzivne secesije i otvaranja realne mogućnosti za rat.

Blagojević u svom jednostranom djelovanju ni malo ne postupa profesorski, tj. ne prilazi problemu sa svih strana. Takođe bi trebalo da zna da postoji, i o njoj informisati javnost, Deklaracija o prijateljskim odnosima UN-a (1970) koja je u pravničkom domenu najmjerodavnija kada je u pitanju tumačenje prava na samoopredjeljenje jer usklađuje pravo na samoopredjeljenje sa teritorijalnim integritetom države. U njoj između ostalog piše da „ništa u prethodnim paragrafima neće biti tumačeno kao davanje ovlašćenja ili podsticanje na bilo koju aktivnost koja bi rasparčala ili narušila u potpunosti ili djelimično, teritorijalni integritet ili političko jedinstvo suverenih i nezavisnih država, koje postupaju u skladu s načelom jednakih prava i samoopredjeljenjem naroda i stoga imaju vladu koja predstavlja čitav narod koji pripada datoj teritoriji, bez razlike po osnovu rase, vjere ili boje kože“. U skladu sa navedenim, Blagojević propušta da informiše javnost o veoma važnoj pravnoj normi koja brani nepovredivost teritorijalnog integriteta BiH (kako često premijer Srbije Aleksandar Vučić govori), dok se pravo na secesiju stavlja u drugi plan sa mogućnošću pokretanja u strogo ograničenim uslovima u kojima vlada ne predstavlja čitav narod i ukoliko su određenoj kulturnoj grupi uskraćena jednaka prava. Koliko mi je poznato, Srbi imaju svoju teritorijalnu autonomiju u vidu RS i dijeljenu vlast na državnom nivou čime njihova jednaka prava nisu uskraćena. Da je Blagojević u pravu, te da je pravo naroda na samoopredjeljenje jače od prava države na teritorijalni integritet i suverenitet, RS bi, kladim se, već sutra raspisala referendum o otcjepljenju. Ne sutra, nego prije 21 godinu. Kako smo u Dejtonu svjesno pristali na prvu opciju, jednostrana secesija danas sa sobom nosi, ili rat, ili međunarodno nepriznavanje poput Abhazije ili Južne Osetije, koji i pored podrške i blizine jedne on najsnažijih zemalja svijeta – Rusije, na kraju priznaju samo Venecuela, Nikaragva i nekoliko ostrva Pacifika (čak ni Bjelorusija koja je tradicionalni ruski saveznik nije to uradila).

Kada bi Blagojević iz svijeta apstraktnog pravnog formalizma zakoračio u svijet političke realnosti uvidio bi da njegovi argumenti ostaju razoružani i demantovani aktuelnim političkim procesima u svijetu, a i kod nas. Secesija od nezavisnih i suverenih država je jedan od najstrožije ograničenih procesa u međunarodnom pravu i politici, jer da nije tako, svaka federalna jedinica, entitet ili region u Evropi i svijetu bi legalno i legitimno proglasio svoju nezavisnost pozivanjem na pravne akte UN-a. Na kraju, Blagojević bi trebalo da zna da je RS dio BiH kao konsocijacijskog političkog okvira, kakvih ima još mnogo u svijetu, a koji je uspostavljen kako bi spriječio teritorijalnu dezintegraciju, secesiju, i pojavu novih konflikata i rata. Umjesto doktrinarnog slijeđenja jednog maglovitog cilja, Blagojević bi trebalo, kao profesor, da konceptu samoopredjeljenja pristupa sa svih strana i da informiše javnost o svim alternativama i mogućim scenarijima vezanim za taj problem.

Što se tiče njegove interpretacije da je nemoguće da jedan narod traži otcjepljenje od istog naroda, Blagojevića ću podsjetiti da je italijanska pokrajina Veneto, u kojoj naravno žive Italijani, nedavno tražila pravo na referendum o otcjepljenju od Italije, koji joj naravno nije odobren upravo iz razloga koji su navedeni gore. To je uradila zbog velikog novca koji šalje u državnu kasu (najbogatija odnosno jedna od najbogatijih pokrajina u Italiji), a zauzvrat ne dobija ni izbliza dovoljno. Ovaj argument bi u dogledno vrijeme mogao pasti na pamet (a Nenadu Čanku već jeste, sa čuvenim pitanjem: „Čije su naše pare?) i Vojvodini, ali kao što sam rekao, Vojvodina nema pravnu osnovu za otcjepljenje od Srbije, kao ni Veneto od Italije.

Takođe, Blagojević je i na primjeru Vojvodine selektivno birao činjenice, što ne odgovara nijednom akademskom građaninu. Tako je iz istorije vadio informacije koje su se ticale Vojvodine, ali je "propustio" da objašnjavajući istorijski kontekst, naglasi da Vojvodina do kraja Prvog svjetskog rata nikada nije pripadala Srbiji.

Kao naravoučenije, izdvajam stav da je primjer jednog samouništenja rat, koji Srbima u ovom trenutku nikako ne treba. Pogotovo što rapidno odumiremo i odlazimo sa ovog područja...

Ovaj odgovor Milanu Blagojeviću, pokušao sam objaviti u Glasu Srpske. Iz Glasa su mi tražili da moj odgovor ne smije da prelazi 2 000 karaktera (otprilike pola stranice A4 formata). Tekst Milana Blagojevića je imao blizu 5 500 karaktera (bez razmaka).