Stavovi premijera Plenkovića su bazirani na sljedećem:  Hrvatska se politički orijentiše na pomoć BiH pri ulazku u EU, „pomoć“ Hrvatima u dijaspori i briga ”o položaju” pripadnika hrvatskog naroda u BiH. U tim planovima se uključuju i razamtranje ideja oko stvaranja „trećeg entiteta“ u BiH. Već tu se nailazi na kontradikciju. Provbitno gledano, BiH sa sadašnjom konstitucijom, to jest Dejtonskim modelom vladavine, ne može da postane članica EU. 

Unija naime zahtjeva tri glavna principa, takozvane Kopenhagenške kriterije, za članstvo. Jedan je ekonomski, gdje se zahtjeva princip tržišne ekonomije. Trenutno za BiH taj se princip može smatrati manjom preprekom. Druga dva principa su ključna za budućnost BiH. Liberalno demokratski model uređenja države zahtjeva građansku i pravosudnu državu koja se zasniva na pojednicu, stanovniku i građaninu. Treći princip je prihvatanje zakona Unije koji zahtjeva funkcionalnu centralnu vladu. 

Vezanost za kriterije unije bi trebala značiti da bi Hrvatska svojom „podrškom“ BiH u stvari trebala da vodi sasvim drugačiju politku, naime da se zalaže za promjenu Dejtonskog modela. U praksi bi to značilo da BiH prestaje da bude država Srba, Hrvata, Bošnjaka i ostalih u formalnom smislu. Takođe, to bi značilo reformu administracije države u smislu da bi se i Republika Srpska i Federacija BiH ukinule kao entiteti. Umjesto toga bi BiH mogla da bude reorganizovana na druge načine. Na primjer na četiri regije kao Zapadna, Istočna, Sjeverna Bosna, Hercegovina i sa Brčkom i Sarajevom kao distriktima. 

Kod nove hrvatske vlade se takođe može primjetiti slična politika kao i  kod mađarske vlade koja se zalaže za „brigu“ o dijapsori. Međutim, apsolutna većina Hrvata u BiH nisu dijaspora. Radi se o stanovništvu koje generacijama živi na teritoriji današnje BiH. Dijaspora kao pojam sama po sebi je povezana sa emigracijom. Ovakva politika u praksi još više otežava proces priključivanja BiH u EU. Istovremeno se pripadnicima hrvatskog naroda i BiH obećava evropska budućnost koja je neostvariva sa sadašnjom politikom.  

Dodatna stvar je da države trebaju da poštuju teritorijalni inegritet i vladavinu između sebe. Na primjer Švedska ne vodi „brigu“ o Šveđanima u Finskoj. Politika mađarske vlade je dovela do problema sa Slovačkom i Rumunijom. Radi se o pogledu na identitet kao osjetljivom politčkom aspektu. Na sličan način i politka Hrvatske dovodi BiH u problem. Da bi BiH bila efikasnija kao država, vezano za odnose između njenih građana i državnih institucija, ni Hrvatske ni Srbija ne bi trebale da vode sadašnje „brižne“ politike. 

Nažalost, u BiH se još uvijek dešavaju slučaji diskriminacije i mržnje u svakodenvnom životu. Zbog toga je lako uticati na mišljenje i često stvarati mitove o „ugroženosti“ naroda. U građanskom društvu postoji konkurencija među pojednicima, kao na primjer oko radnih i obrazovnih mjesta, na osnovu ličnog znanja i vještina. U BiH je problem što sami Dejton stvara direktne ili indirekte signale i shvatanja među ljudima da postoji konkurencija između naroda što upravo dovodi do straha i mržnje. 

Ako hrvatska vlada, kao i srbijanska, stvarno imaju ambicije da BiH postane članica EU u budućnosti onda je potrebna radikalna promjena sadašnjih politčkih stavova. Sa sadašnjom politikom iz Zagreba, ali i iz Beograda, ne samo da su građani BiH pod negativnim uticajem. Radi se o ljudima i društvima regionu koji se u očima evropskih institucija više od 20 godina nakon rata i dalje smatra problematičnim i napetim. 

Naravno da će BiH uglavnom zavisiti od aktivnosti svoga stanovništva oko članstva u Uniji. Sama presuda Sejdić-Finci je dovoljan znak da BiH nema budućnost u EU sa političkim idejama sličnom onima koji su doveli do krvi, suza i paćenja. Zbog toga bi promjena politke iz Zagreba i Beograda imala ključno i jasno značenje za vitalne i značajne promjene trenutnog konstitutivnog poretka BiH koji su također vitalni i za mirniju i razvijeniju budućnost regiona u okviru EU. 

Autor: Vladan Laušević