...po izuzetno niskoj kamatnoj stopi od recimo 1,5 posto.

I zaista, kada se uzme u obzir ova kamatna stopa i poredi s kamatama u komercijalnim bankama, veoma je teško naći zamjerku tom aranžmanu. Međutim, ono što većina ne zna jeste da je to samo jedna strana medalje, odnosno samo jedan dio priče o zaduživanju država, MMF-u i povoljnim kreditima. Drugi dio priče se rijetko pominje, iako je on itekako važan i baca sasvim drugačije svjetlo na cijelu stvar sa povoljnim kreditima i niskim kamatama. Probajmo sada osvijetliti i tu drugu stranu medalje.

Branko Dragaš, ekonomista iz Srbije, nedavno je u TV emisiji “Zabranjeni čas ekonomije” sjajno opisao kako danas u svijetu funkcioniše zaduživanje država. Njegov opis današnje finansijske realnosti mnogima će najvjerovatnije izgledati kao neka sumanuta teorija zavjere uprkos činjenici da se dobar dio stvari koje Dragaš tvrdi može veoma lako provjeriti. On kaže slijedeće. Uzmimo naprimjer neku državu i nazovimo je XY. Ona se zadužuje kod MMF-a i dobija na sedam godina povoljan kredit sa kamatnom stopom od 1,5 posto. Političari iz te države se javno hvale kako imaju dobru saradnju i dobar aranžman sa MMF-om, ali ne pominju, nažalost, da ta država da bi uopšte dobila kredit od MMF-a, mora držati svoje devizne rezerve u tačno određenim multinacionalnim komercijalnim bankama koje imaju takozvani AAA kreditni rejting. Kamatne stope koje te banke plaćaju toj državi na njene deponovane rezerve su sramotno niske, obično oko 0,1 ili 0,2 posto.

Dakle, ne dobija u ovom slučaju samo država XY povoljan kredit. I ona na izvjestan način kreditira unaprijed određene banke po daleko povoljnijim kamatnim stopama od kamate koju će otplaćivati. A upravo je to sine qua non današnjeg modela zaduživanja država u svijetu. Ako neka država želi kredit, ona mora svoje devizne rezerve držati u AAA bankama po veoma, veoma niskim kamatnim stopama. U takvim slučajevima iznosi kredita koje dobijaju države rijetko kada prelaze iznos njenih deviznih rezervi.

I Bosna i Hercegovina se zadužuje kod MMF-a na opisani način. Mora držati svoje devizne rezerve u AAA (ili AA, svejedno) bankama, koje joj odobravaju kamatu koja je jedno desetak puta niža od kamate po kojoj će građani BiH otplaćivati kredit. Da li je to povoljno? To je otprilike kao kada bi se neki pojedinac hvalio da je dobio recimo 20.000 KM kredita od neke banke na sedam godina otplate i sa kamatom od 1,5 posto, ali pri tome je zaboravio da kaže da je preduslov za taj aranžman bio da ima 60.000 KM deponovanih u nekoj od podružnica te banke za koji dobija kamatu 0,1 ili 0,2 posto.

Dragaš opisuje da se zaduživanje država odvija upravo na ovakav način. U ovom trenutku trebamo naglasiti da sve to skupa još nema nikakav prizvuk teorije zavjere. To su činjenice i veoma je lako sve to skupa provjeriti. Naprimjer, uzmete izvještaj Centralne banke BiH i poredite koje kamate ima na deponovane devizne rezerve i potom poredite te kamate sa kamatama za kredit MMF-a i ustanovićete veoma brzo da je Dragašev scenario tačan.

Ono što cijelu ovu priču možda vodi u domen teorije zavjera je tvrdnja Dragaša da cijelim tim procesom na globalnom nivou ne upravljaju vodeće ekonomske velesile nego privatni pojedinci. On, naime, kaže da današnjim globalnim finansijama upravlja samo 13 bankarskih porodica (ustvari, 12 porodica iz SAD-a i Velike Britanije te britanska kraljevska porodica) te da su upravo te porodice ujedno i vlasnici pomenutih AAA banaka. Te porodice su, dodaje on, takođe i vlasnici centralnih banaka SAD-a i Britanije (FED i Bank of England), dakle, centralnih monetarnih institucija koje imaju pravo emisije (štampanja) dolara i funti. Mnogi ne znaju da su te centralne banke u privatnom, a ne državnom vlasništvu te da izvršna i zakonodavna vlast u tim zemljama nema apsolutno nikakvog uticaja na te banke i njihovu monetarnu politiku. Te centralne banke posuđuju novac i svojim matičnim državama i vladama (trenutno je recimo javni dug SAD-a 19,4 triliona dolara, pri čemu napomenimo da trilion iznosi hiljadu milijardi, op. a.) iz čega crpe ogromnu političku moć i u tim državama, ali i u svijetu.

Na tom osnovu, tvrdi Dragaš, pomenute porodice kontrolišu i međunarodne finansijske institucije poput, recimo, MMF-a i Svjetske banke, jer je takođe činjenica da pomenute zemlje imaju najveći uticaj u tim institucijama. A ko kontroliše štampanje novca kontroliše i sve drugo, zar ne? Porodice ujedno određuju preko međunarodnih rejting agencija koje će banke dobiti kreditni rejting AAA i to su obično, kako tvrdi Dragaš, komercijalne banke u njihovom vlasništvu, što su takođe činjenice koje je lako provjeriti. Uostalom, to je razlog zašto ruski predsjednik Vladimir Putin insistira na stvaranju novih rejting-agencija. Veoma je teško - da ne kažemo nemoguće - da recimo neka brazilska, kineska, saudijska ili ruska banka dobije vrhunski kreditni rejting, bez obzira na to koliko ona velika ili solidna bila. I to je zapravo sve, to je cijela suština priče.

Države se zadužuju kod međunarodnih institucija po niskim kamatnim stopama, ali pri tome moraju držati svoje devizne rezerve u tačno određenim bankama po daleko nižim kamatnim stopama. Te banke posuđuju taj njihov novac drugima i zarađuju na tome i to baš onako kako je to opisao sjajni američki ekonomista Kenneth Galbraith, koji kaže da se povjerenje u bankarski sistem danas temelji na vjerovanju ljudi (ili država) da banke ne rade s njihovim novcem ono što zapravo rade - posuđuju ga drugima. Kada se sve pomenuto ima na umu, onda zapravo ispada da se danas države zadužuju tako što svoj novac drže u AAA bankama, od njega dobijaju kredite i pri tome bankama plaćaju kamate za to. Dakle, maliciozno rečeno, same sebe kreditiraju, a za tu “uslugu” finansijskim institucijama plaćaju kamatu.

I zaista, Dragašev opis današnje finansijske realnosti može se veoma lako proglasiti nekakvom suludom teorijom zavjere. Međutim, treba naglasiti i to da je većina stvari iz cijele ove priče zapravo tačna, da su to činjenice koje je lako provjeriti i dokazati - od recimo vlasnika AAA banaka, preko vlasnika velikih centralnih banaka pa sve do njihove uloge u međunarodnim finansijskim organizacijama. Na teoriju zavjere mogla bi se odnositi samo veza tih AAA banaka i međunarodnih institucija, što istini za volju, s obzirom na to kako je danas postavljena mehanika pravljenja novca (termin posuđen iz publikacije FED-a, op. a.) vodećih kapitalističkih zemalja, i nije toliko nerazumno. Naprotiv, veoma je realno.

Međutim, to za nas u BiH u ovom slučaju i nije toliko važno i zato ostavimo sada teorije zavjere po strani. Za nas je važno da shvatimo da kada se god neki ovdašnji političar hvali da je dobio povoljan kredit od MMF-a, to ujedno znači i da BiH drži devizne rezerve u tačno određenim bankama, pri čemu je kamata na deponovane rezerve najmanje desetak puta niža od kamate po kojoj će građani BiH otplaćivati kredit koji je taj političar dogovorio. A da li je to povoljno procijenite ipak sami, poštovani čitaoci.

Izvor: Oslobođenje