Ipak tu sam se po prvi put susreo sa ulicom iz američkih filmova sa visokim zgradama, kontejnerima za smeće i požarnim stepenicama u kojoj obično uvijek neko nastrada ili bi nastradao da se ne pojavi neki super heroj da je/ ih spasi. 

Nekada je Pitsburg bio grad čeličana, potom grad stakla, a danas je on grad svega i svačega ali nisam uspio skontati koja grana privrede sada dominira. Ovaj grad je do sada uvijek uspjevao da se prekvalifikuje na vrijeme, preživi i nastavi da se razvija. Gledao sam neke slike Pitsburga iz 1900. godine i tada je bio i prljav i zagađen, dok je danas zelen i uredan. 

Kada šetate Pitsburgom stičete utisak da je sve u njemu izgradio  Karnegi „kralj čelika“ on mu dođe nešto kao Bil Gejts 19. vijeka. Naravno, da bi se neko obogatio morao je imati jeftinu radnu snagu, dobre veze sa političarima koje morate redovno „podmazivati“ pred izbore, što kod pristojnog čovjeka neminovno vodi ka problemima sa savješću i mirnim snom. Za razliku od današnjih i domaćih tajkuna Karnegi je umro siromašan tj. sve svoje bogatstvo je potrošio gradeći muzeje, biblioteke, koncertne dvorane i ostale bildinge širom Amerike. 

I da, posebno mi je bilo interesantno obilaženje grada autobusom i sa turističkim vodičem. Čovjek je dva sata pričao o istoriji grada starog par stotina godina. Vozeći se na zadnjem sjedištu autobusa saznao sam da je sa naše lijeve strane neka apoteka koja je bila prije sto godina poplavljena, a s desne strane restoran koji je prvi u Pitsburgu dozvolio da se u njega uvedu životinje. Tako vam je to sa Amerikom, državom koja ima i manjak istorije  uspjeva da naplati pričajući neke priče, a mi na Balkanu koji imamo i previše istorije, to ne umijemo da ispričamo a kamo li da zaradimo neke pare od toga.

Kada sam bio u Pitsburgu bila je neka bejzbol utakmica i tada grad postaje crno- žuti. I staro i mlado, i bijeo i crno, i muško i žensko po cijeli dan nose neki odjevni predmet s oznakom njihovog kluba. To malo iritira, pogotovo kada vidite navijače koji imaju 130 kilograma i koji na stadione odlaze samo da bi dobro jeli u društvu 20 ili 30 000 ljudi. Ragbi tim se zove Čelik, bejzbol Pirati, a hokejaši su Pingvini iz Pitsburga. 

U Pitsburgu smo napokon našli nešto što bi se moglo nazvati slastičarna tj. prodavnica kolača. To znači da ste tu mogli da kupite 20 vrsta mafina i vidio sam i neku papriku prelivenu čokoladom, ali se nisam usudio da je probam. Elem u toj slastičarni je radila opasno zgodna prodavačica. Kod nje smo naručili sladoled u kornetu. Kugla je koštala oko 3 dolara, ali dok je ona kašikom grabila ogromnu kuglu sladoleda, ja sam gledao njene bicepse jer bila je potrebna snaga da se tolika kugla sladoleda nakupi. 

U ovom gradu funkcionišu klubovi Srba i Hrvata koji međusobno sarađuju. Kažu da imaju zajednički tamburaški orkestar koji po potrebi svira i kola i bećarce, ali i makedonske pjesme i jednima i drugima. Iako ne razumiju pjesme koje pjevaju i sviraju, oni se odlično zabavljaju.  Objasnili su nam da nema tenzija jer su oni treća ili četvrta generacija Srba i Hrvata tj. oni su već toliko Amerikanci da su postali veoma pragmatični da se klone iracionalnosti nacionalizma. 

Da bi se kulturno uzdigli obišli smo Karnegi biblioteku i muzej Endija Vorhola. Biblioteka kao biblioteka puna knjiga, ali i studenata, građana i djece. Da, da, tamo možete dovesti dijete da se igra u biblioteci, a možda će zavoljeti i da čita. E sada kapitalizam i biblioteke ne čine baš logičnu vezu. Kapitalizam te tjera da stalno radiš, da se dokazuješ i boriš da bi imao pare i sigurnost, a biblioteke od vas traže da svoje vrijeme trošite na beskorisno čitanje. Teško je to pomiriti. 

Endija Vorhola posebno cijenim jer dijelimo istu ljubav prema supama tj. svemu što se jede kašikom, a to se u Americi još više cijeni imamo li u vidu njihovu kulturi jedenja s nogu i na brzinu. 

Pronašao sam i prodavnicu stripova koja je znatno lošije opremljena u odnosu na one u Portlandu i važno je reći da tu nema evropskih stripova, to sve sam Marvel i DC. Sve pršti od super ovoga i super onoga. Moj karakter je izdržao i nisam kupio stripove iako su koštali po 1 dolar. 

Na kraju ću vam ispričari i dogodovštinu iz prodavnice vojne opreme koja se nalazi u centru grada. Elem, ošacujem ja tu neki vojni ruksak, bezbeli NATO. Sve kontam to je masovna proizvodnja, moglo bi se pazariti jeftino. I u vrijeme ručka ja ti odem do te prodavnice. Uđem i pravo na ruksake kad ono 70 dolara, ne kupih ga i kajaću se zbog toga. Kad sam već tu, rekoh da vidim šta još ima i ugledam spitfajerku za 39 dolara made ih China, bermuda i vake i nake po 19 dolara, majica pamučne vake i nake po 10 dolara i dođoh do jakni. Zarovio se ja u jakne i počinjem da pjevam u sebi „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala.“ i dok razmišljam otkud mi ta pjesma pada na pamet, vidim poznatu šaru. Malo razgrnem kad ono srpska uniforma sa dvoglavim orlom na ramenu, iz poslednjeg rata. Cijena 50 dolara. Meni nešto toplo oko srca i obhrvan tako emocijama razmišljam kako nas cijene Ameri, skuplji smo od spitfajerki. Naravno da je nisam kupio, nju svaki Srbin zaduži kad postane punoljetan. 

Sutra idemo za Njujork, od kada sam otisao iz Banjaluke, nedostaje mi malo grad. 

Autor: Srđan Puhalo