Koliko se prava nacionalnih manjina poštuju u modernom svijetu? Koliki je stepen primjene unutar EU, a koliki u našem regionu?

Sve ovo što se danas događa predstavlja svojevrsnu reakciju na izbjegličku krizu, na krizu EU. Vidimo da je Velika Britanija imala referendum na kojem su zagovornici izlaska iz Unije dobili većinu. Sve će to dugoročno imati vrlo ozbiljne posljedice na EU. Ona je nakon entuzijazma devedesetih godina koji se crpio iz unutrašnjeg dogovora i velikog proširenja koje se dogodilo u prethodnih 15-ak godina, danas došla u vrlo ozbiljnu krizu koja će predstavljati veliki izazov za institucije Evropske unije. Čini mi se da te institucije sve teže upravljaju procesima unutar zajednice. Pojedine zemlje članice sve više forsiraju nacionalnu politiku i traže sopstvene odgovore na određene izazove. To je najbolje vidljivo na primjeru izbjegličke krize kada su zemlje imale potpuno različite pristupe ovom problemu. Njemačka je imala humanitarni pristup, Mađarska, Slovenija, Austrija i dr. su to pitanje jednim dijelom sekuritizirale. Iako Evropa u mnogim pitanjima (pogotovo ekonomskim) ima zajedničke politike, nema konsenzus i zajedničke politike kada se radi o pravima nacionalnih manjina. Postavljanje zajedničkih kriterija u domenu prava nacionalnih manjina nekako naginje ka sve slabijoj primjeni istih. Mnoge zemlje EU su bile prisiljene da to pitanje regulišu u ustavu jer ih je to kvalifikovalo za ulazak u EU, za razliku od zapadnoevropskih zemalja koje nisu imale tu potrebu i koje su se ponašale na jedan destruktivan način prema svojim autohtonim nacionalnim manjinama koje, kako vidimo danas, sve više izražavaju nezadovoljstvo. Španija, Britanija, Belgija i da ne nabrajam dalje... Ovaj problem će se dodatno zakomplikovati jer će se useljeničke zajednice htjeti formirati kao nacionalne manjine.

Što se tiče zemalja Jugoistočne Evrope, sve one su u procesu demokratske tranzicije ovo pitanje uredile u svojim ustavima i zakonima, ali je ostalo otvoreno pitanje ostvarivanja prava. Ona se ostvaruju u onoj mjeri u kojoj se pronađe nekakav dogovor unutrašnjih i vanjskih uticaja. 

Kako ocjenjujete političke i ekonomske odnose između Bosne i Hercegovine i Hrvatske? 

Kada se govori o odnosima između ove dvije zemlje, treba reći da su ti odnosi danas dobri. Oni imaju sadržaj koji podrazumijeva ekonomsku saradnju, ali su u ogromnoj mjeri uslovljeni činjenicom da je Hrvatska danas članica EU, dok BiH nije. Što se tiče političkih odnosa, Hrvatska tradicionalno iskazuje svoje poštovanje prema Bosni i Hercegovini i spremna je na sve moguće načine pomoći da BiH dugoročno bude održiva zemlja, pogotovo zbog činjenice što u BiH žive i pripadnici hrvatskog naroda koji su konstitutivan narod u ovoj zemlji. Republika Hrvatska priznaje unutrašnje uređenje i teritorijalni integritet BiH i jako je motivisana da demokratski procesi u BiH što brže napreduju i da zemlja jednog dana postane članica Evropske unije. 

Ukoliko je to tačno, zašto se onda dugo vremena pravila prepreka oko izgradnje mosta i graničnog prelaza na Savi kod Gradiške? 

Ne bih ja rekao da su postojali neki naročiti problemi. Vidjeli smo da su postojali određeni problemi vezani i za luku Ploče i pelješki most, ali to su, ja bih rekao, tehnički problemi koji se rješavaju na način da će biti zadovoljeni interesi i jedne i druge strane. Što se tiče tog koridora koji ide iz BiH, ja mislim da je to i hrvatski interes. Hrvatska je unutar svojih granica pokazala da je saobraćajno povezivanje izuzetno bitno za građane jedne države, za njen ekonomski razvoj i u tom kontekstu treba posmatrati i tu dimenziju interesa obje strane. 

Objasnili ste odnose između Hrvatske i BiH. Kakvi su odnosi između Hrvatske i drugih zemalja u regionu, ovdje posebno mislim na Srbiju...

Hrvatska i Srbija su u nedavnoj prošlosti imale ozbiljne konflikte koji su se dogodili u procesu raspada Jugoslavije. Krajem devedesetih godina problemi su se počeli rješavati, počele su se sanirati posljedice tih sukoba i možemo reći da se danas te zemlje doživljavaju ne samo kao komšijske, nego i kao prijateljske zemlje. Hrvatska i Srbija imaju vrlo dobru ekonomsku saradnju. Politička saradnja oscilira, u jednom trenutku je bila na višem nivou dok se danas može reći da je u malom zastoju. To je zbog toga što su vrlo česti izbori u jednoj i drugoj zemlji, pa se ovaj odnos koristi za unutrašnje političke kampanje. Hrvatska će kao članica EU, bez obzira na to što postoji još nekoliko otvorenih pitanja, dati podršku Srbiji za članstvo u EU, a tu se vidi interes Hrvatske da se granice Unije ne završavaju njenim granicama. 

Kako onda objašnjavate komplikacije koje Hrvatska zadaje Srbiji prilikom otvaranja pregovaračkih poglavlja EU i Srbije?

Hrvatska ima određene zahtjeve prema Srbiji, vezane za neka pitanja koja su izuzetno važna. Radi se o suđenju za ratne zločine, opštoj jurisdikciji i zaštiti nacionalnih manjina. Vidimo da se ta pitanja rješavaju u procesu i da Srbija počinje pregovore. Politika dobrosusjedstva između dvije države će se nastaviti.  

Razgovarao: Stefan Blagić