S.B. Građane Bosne i Hercegovine sve više zanima da li EU i NATO savez imaju alternativu. Gdje tu stoji Evroazijska ekonomska zajednica i ODKB, i da li je možda za BiH bolje rješenje da pokuša da se integriše u ovakve saveze? 

Moj je stav tu rezolutan. Unazad deset godina vodi se vrlo jalova diskusija na tu temu, bez da je iko ponudio bilo kakvu jasnu alternativu, posebno Evropskoj uniji. Iako ne glorifikujem niti se predstavljam kao eurofanatik, ne mislim da postoji drugi scenario za BiH, kako za njenu unutrašnju integraciju, tako i za ekonomski prosperitet i za stabilizaciju međunacionalnih odnosa i rast životnog standarda. Po svemu ovome, EU nema alternativu. Sa druge strane, rijetko se desi ekonomski rast u državama koje su izložene nekoj sigurnosnoj prijetnji i unutrašnjoj političkoj destabilizaciji ili bilo čemu što bi ugrozilo bilo koji krupni kapital. Najbolja garancija da se sve pobrojano ne desi je NATO integracija. 

Drugi razlog što promovišem ovaj stav je što nije ponuđena bilo kakva ozbiljna alternativa. A biti nesvrstan u ovom  našem vremenu  i prostoru ne predstavlja profit za zemlju. Biti neopredjeljen kao što smo mi trenutno, donosi nam samo ranjivost i brojne uticaje, često nevidljive i često paraformalne i često na štetu i ljudi i države i nacije. Bez obzira kako je ko interpretirao. Dakle, da pojednostavim odgovor: Ne mislim da je unazad deset godina izrođena bilo kakva alternativa evropskom putu. Da je politički establišment imao bilo kakvu ideju gdje da nas vodi umjesto tamo, ta bi se ideja nekada izgovorila. S obzirom da se nije izgovorila, može se zaključiti i da iza svih otpora evroatlantskom putu stoji veoma partikularni interes ljudi okupljenih oko političkih stranaka koje vladaju i iznad toga ne vidim potrebu za daljim objašnjavanjem. 

S.B. S obzirom da se BiH nalazi u nezavidnom, kako ekonomskom – tako i političkom položaju, i da nam je životni standard sve manji, narodi u BiH još uvijek ne pokazuju nikakav vid otpora ili protesta. Jedina ozbiljnija eskalacija nezadovoljstva desila se u Federaciji BiH, ali je vrlo brzo i završila. Kakav je vaš komentar, zašto se ljudi ne bune? Da li im je u stvari dobro ili postoji neki drugi razlog?

Ima nekoliko razloga za to. Prvo, dobrom dijelu ljudi jeste dobro. Taj dobri dio nije ispod 20 odsto. 20 odsto ljudi uživa privilegije stabilnih, redovnih i relativno dobrih plata. Ti ljudi su uglavnom zaposleni u javnom sektoru, javnim kompanijama, javnoj administraciji, a dobar dio njih je politički establišment. Dakle, kada saberete broj parlamentaraca, ministara, njihovih savjetnika, pomoćnika, sekretara, vozača i svega ostalog, dobijete jednu vrlo ozbiljnu cifru, a onda jednu čitavu klijentelističku mrežu oko političkih stranaka i u javnom i u realnom sektoru. Ne zaboravimo da se na javne nabavke u ovoj zemlji troši između milijardu i dvije milijarde maraka godišnje, a dobar dio tog novca odlazi vrlo netransparentno u kompanije koje su nerjetko izvori finansiranja političkih partija i tu postoji sprega, međusobni kauzalni odnos između onih koji daju javni novac i onih koji taj novac uzimaju i onda dio tog javnog novca vraćaju onima koji su im tu dobit omogućili, a to je politički establišment. 

Dakle, ima mnogo klijentelizma, ima mnogo onih koji su budžetski korisnici, bez obzira da li su javna administracija, da li su penzioneri koji još uvijek primaju male, ali redovne penzije, i bez obzira da li su primaoci socijalne pomoći kojih ima nevjerovatno mnogo za ovako nejaku ekonomiju. A u stvari preko davanja minorne socijalne pomoći kupuje se socijalni mir. To je sigurno najmanje trećina glasačkog tijela koji su na ovaj ili onaj način budžetskih vezani. 

Ljudi su izgleda spremni na sve, osim da evociraju uspomene na rat, odnosno da im se rat ponovi. Dakle, u izboru između njasne budućnosti, protesta protiv trenutnog stanja, rušenja statusa quo i sadašnjeg statusa quo koji se ogleda u stabilnoj stagnaciji, ali naglašavam stabilnoj, većina ljudi će izabrati stabilnu stagnaciju. Rizično je mijenjati stvari, posebno kada vas vodi politički establišment bez vizije, kada ne možete povjeriti ljudima budućnost. 

S.B. A kada ćemo mi imati politički establišment sa vizijom?

Kada bude potražnje za njim. Dokle god izbore odlučuje trećina ljudi koji su klijentelistički vezani za javni novac, dotle će stanje biti ovakvo. Biće status quo. Kada se pobune oni kojima je najlošije, kada oni prevladaju na izborima, kada oni budu birali nešto drugačije, onda će se promijeniti ukupna politička kultura. To je zakon tržišta. Dokle god nema političke potražnje, neće se pojaviti niti politička ponuda. Dokle god nema potrebe za promjenom, dokle god ljudi ne traže značajno drugačije, neće se pojaviti navedeni establišment. 

Ljudi su ozlojeđeni današnjim siromaštvom, oni su konzumenti mainstream medija koji im govore da je dobro ovako kako mi živimo, s obzirom na to kako se živi širom svijeta. Da je dobro sada, kako je bilo devedesetih. Sve je to manje – više tačno, ali je to u stvari logička zamka. Zašto se uvijek poredimo sa lošijim? Zašto se ne poredimo sa boljim od sebe? Sa Švajcarskom, EU i sl. Zato što mi ne živimo u tom političkom habitusu, mi baštinimo plemensku politiku, partikularnu, kolektivističku, koja nije utemeljena ni na kakvim evropskim modernim principima. Isti takav je i narod. Mi istorijski nismo imali šansu da sazrijemo u političkom smilu, za to je potrebno vrijeme, a to se vrijeme može ubrzati isključivo zahvaljujući pojedincima, prije svega liderima u politici i u akademiji. 

Nažalost, tu postoji deficit zato što je akademija u velikoj mjeri klijentelistička. Tamo gdje treba da se proizvedu ideje, da se proizvedu nove društvene vizije, da se proizvede liderstvo, tu nema dovoljno supstance, nema kapitala koji bi to trebao da proizvede, a i ako ga ima, on je plaćen da ćuti.

Generalno, mislim da se to stanje ne može dugo održati. Kada više nemate odakle da plaćate taj socijalni mir, primjetni, vi ćete prije ili poslije biti izloženi bijesu, a onaj koji sije nepravdu, na kraju žanje bijes. A mi to u stvari živimo posljednjih desetak godina. 

S.B. Da li smatrate da će BiH taj bijes doživjeti ukoliko ne bude finansijske podrške MMF-a u budućnosti?

Mislim da da. Samo što je sada važnije pitanje šta je veće zlo? Da dođe ili da ne dođe novac od MMF-a.  Da li je veće zlo da novac dođe i da nastavimo da živimo u žabokrečini još nekoliko godina, odnosno da nastavimo da održavamo nešto što je neodrživo ili da taj novac ne dođe i da rizikujemo taj socijalni bunt. Onog momenta kada se pobune penzioneri i drugi budžetski korisnici, onda više nema nikoga ko bi stao na drugu stranu. Na toj drugoj strani je bila država koja je plaćala i vojsku i policiju i administraciju službe da je štite od naroda. Kada ne bude para da se štiti sve ovo, ko će stati na stranu političkog establišmenta. Posebno je rizično jer ja ne znam šta je to politička alternativa. Evo sada da se dese protesti i izađe milion građana širom bh. gradova, recite mi ko je ta alternativa, ko bi to mogao zamijeniti ove sadašnje? Ja njih još uvijek ne vidim, ne vidim da iko ima hrabrosti i znanja da stane na čelo kolone nezadovoljnih. A nama se i dan danas dešavaju te kolone, kao npr. protesti radnika i drugih društvenih slojeva, ali nema lidera koji je spreman žrtvovati svoju karijeru zarad uspostavljanja reda i pravde u politici. 

S.B. Kako komentarišete nova hapšenja, posebno u Republici Srpskoj? Iz vladajuće koalicije na nivou RS čujemo kako su to politički motivisana hapšenja, iz opozicije da je to borba protiv kriminala i korupcije. Kome vjerovati? Zašto se na svako hapšenje odgovara sa tim da je to politički motivisano hapšenje? 

To je uvijek najčešći odgovor i to je ono što je osobina poluzavršenih država i demokratija u nastajanju, gdje je politički prostor beskonačan, kao i uticaj zvanične i nezvanične politike na rad institucija. Naravno da kada zakon pokuca na vrata onome ko je radio nezakonitosti, njegova prva reakcija će biti da je to politički motivisano. Gotovo je incident da od političara čujete da su oni na liniji zakona i da podržavaju sudove i tužilaštva u onome što rade. To je nenormalno. Nenormalno je da imate veliki broj visokopozicioniranih političara koji vrše neskriveni atak na tužilački sistem, koliko god da je on porozan i da griješi. Evropa skoro 300 godina baštini princip trodiobe vlasti u kojoj izvršna i sudska vlast nipošto ne smiju presudno uticati na djelovanje sudskog aparata. Posebno se ne smije tek pokrenuti postupak proglašavati politički motivisanim, jer je to politički pogubno. To je naslijeđe komunizma u kojem smo živjeli. Naslijeđeni mentalitet i duh totalitarizma, ne samo socijalističkog. 

Da bude jasno, ne branim ni sudski aparat. I sudije i tužioci su često politički postavljani. Ali nekad se mora staviti tačka na to i reći: Svako naredno hapšenje koje je usmjereno ka političkom establišmentu ukoliko ne skonča jasno formulisanom presudom odnosno završetkom tog postupka, neko za to mora da snosi odgovornost, pa i u sudskom sistemu. Mora se individualizovati odgovornost. 

Razgovarao: Stefan Blagić