Drašković je privlačio kako liberalne, tako i ultranacionalne pristalice u Srbiji. Kada sam izlazio iz njegove kancelarije, jedan od Draškovićevih mlađih pomoćnika stavio je u moju ruku komadić savijenog papira. Papir je bio skoro u potpunosti prazan. Na njemu je jedino pisao datum: 1453 – godina kada je pravoslavni Konstantinopolj pao u ruke Otomanske imperije.

Moji prijatelji koji su radili u bivšoj Jugoslaviji tokom ratova u Hrvatskoj i BiH, doživjeli su slične stvari u  Zagrebu i Sarajevu. Datumi su bili jedina razlika. Činilo se da je „bol istorije“, kako je to irski pisac Hubert Batler jednom nazvao, ostala nezaliječena nakon više od pola milenijuma.

I pored toga, činjenica da postoji mogućnost da se istorija zloupotrijebi, kao što je to neupitno bio slučaj na Balkanu 1990-ih, najčasniji ljudi i dalje odobravaju proslavljenu Santajaninu izreku: „ Ko ne poznaje svoju istoriju, osuđen je da je ponavlja." Posljedica ovoga jeste da je pamćenje kao vrsta morala postalo jedno od dogmi pobožnosti.

Danas većina društava poštuje imperativ pamćenja. Učeni smo da vjerujemo kako je sjećanje na prošlost i njene posljedice, tj. kolektivno istorijsko pamćenje, postalo  jedno od najvećih moralnih obligacija savremenog ljudskog roda.

Ali, šta ako je ovo pogrešno, ako ne potpuno, onda makar djelimično? Šta ako je kolektivno istorijsko pamćenje previše često vodilo do rata, prije nego do mira, do mržnje i prezira prije nego do pomirenja, i do odlučne osvete za rane, bilo stvarne ili imaginarne, prije nego do posvećenosti teškom trudu na oprostu i zaboravu.

Upravo ovo se desilo američkom jugu poslije 1865. Nakon što su oružja građanskog rata utihnula, druga forma bitke je isplivala, i to oko toga čija će verzija konflikta – pobjedničkih unionista ili poraženih konfederalista – prevladati. Kako je nedavna debata (u Sjedinjenim Državama ) oko konfederalne zastave pokazala, bitka oko pamćenja, iako umanjena, još uvijek postoji. I kako je kolektivno istorijsko pamćenje razorilo bivšu Jugoslaviju 90-ih, danas se ista stvar dešava u Izraelu i Palestini, u Iraku i Siriji, kao i među džihadistima i islamistima kako u muslimanskom svijetu, tako i u muslimanskoj dijaspori u Zapadnoj Evropi, Sjevernoj Americi i Australiji.  

Kompletan tekst možete pročitati ovdje. 

Izvor: theguardian.com

Preveo i prilagodio: Stefan Blagić