Od kraja Hladnog rata, na zapadu su postojale dvije procjene o budućnosti odnosa ove dvije, sada već, supersile.  Prva procjena je posmatrala odnos Moskve i Pekinga kao dosta nesiguran i ranjiv, tzv. „brak iz interesa“, koji nema prevelike šanse za uspjehom, nego baš suprotno – vrlo  moguće je da će se početi raspadati. Druga procjena postavlja strategijske i čak ideološke faktore kao osnovu rusko – kineskih veza i predviđa da će ove dvije zemlje – koje posmatraju Sjedinjene Države kao prepreku svojim ciljevima- formirati anti SAD, antizapadni savez.

Nijedna od ovih teorija ne sagledava cjelokupnu sliku i prirodu odnosa, jer ovi odnosi počivaju na stabilnom strategijskom partnerstvu i ni u kom slučaju se ne mogu nazvati brakom iz interesa, jer su duboko i kompleksno ukorijenjeni. Promjene u međunarodnim odnosima od kraja Hladnog rata su samo približile zemlje. Neki zvaničnici i analitičari sa zapada su spekulisali (i možda čak nadali) da će konflikti u Siriji i Ukrajini, u kojima je Rusija ozbiljno umiješana, voditi do određenih tenzija ili prekida odnosa između Pekinga i Moskve. To se nije desilo.

Kako god, Kina nije previše „zagrijana“ za formalizovanje savezništva sa Rusijom, niti kreiranje nekog antizapadnog bloka, bilo koje vrste. Peking se nada da će sa Moskvom održati odnos na način koji će omogućiti sigurnije okruženje i dostizanje razvojnih ciljeva, kroz međusobnu podršku, nudeći model kako velike zemlje mogu upravljati razlikama između njih i sarađivati na nivoima koji će ojačati međunarodni sistem.

Veze koje obavezuju

U periodu od kraja XIX vijeka do sredine XX vijeka, Kina je nekoliko puta ulazila u savez sa Ruskim carstvom i SSSR-om. Ali, dogovor bi se svaki put pokazao kao kratkotrajan, jer je odražavao ništa više nego cjelishodnost zemalja nejednake snage. U narednim decenijama, dvije komunističke zemlje su se vrgoljile, povremeno sarađivale, ali često pod uticajem rivalstva i nepovjerenja. 1989. konačno su stabilizovale i unormalile svoj odnos. Zemlje su zajednički izjavile da će razvijati bilateralne odnose bazirane na “obostranom poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta, neagresije, nemiješanju u unutrašnje poslove, jednakosti i obostrane koristi i  mirnoj koegzistenciji”. Dvije godine nakon toga, Sovjetski savez se raspao, ali su kinesko – ruski odnosi nastavili da se razvijaju po ovim principima.

Ubrzo nakon toga, novorođena Ruska Federacija prigrlila je tzv. Atlantistički program. Kako bi dobila povjerenje i pomoć Zapada, Rusija ne samo da je poštovala zapadne recepte ekonomske reforme, nego je takođe napravila ustupke na najvažnijim bezbjednosnim problemima, uključujući i redukovanje zaliha strateškog nuklearnog oružja. Kako god, sve ovo nije dalo onaj rezultat kome se Rusija nadala, pošto se državna ekonomija raspala, a regionalni uticaj dramatično oslabio. 1992. razočarana onim što je doživljavala kao neispunjena obećanja Amerike i Evrope, i isfrustrirana pričom o proširenju NATO-a na istok, Rusija je počela da mnogo više pažnje fokusira na Aziju. Te godine, Rusija i Kina su objavile da će jedna drugu posmatrati kao “prijateljske zemlje”, bez obzira na razlike u društvenom i ideološkom sistemu.

Od tada su rusko – kineske veze postepeno napredovale i produbljivane. Tokom posljednjih 20 godina, bilateralna trgovina i investicije su se masovno povećale. 2011. Kina je postala najvažniji trgovinski partner Rusiji. Samo 2014. kineske investicije u Rusiji su porasle 80 odsto, a ovaj trend se nastavlja. Kako bi dobili predstavu o kakvim ekonomskim vezama je ovdje riječ, uzmite u obzir da je početkom devedesetih godišnja trgovinska razmjena između Rusije i Kine iznosila oko 5, a 2014. skoro 100 milijardi dolara. Iste godine je potpisan i sporazum o izgradnji gasovoda koji će od 2018. omogućiti protok od 38 milijardi kubnih metara ruskog gasa Kini.  Svake godine.  Dvije zemlje takođe planiraju značajne sporazume i dilove koji se tiču nuklearne energije, vazdušnog prostora, brzih željeznica i drugih infrastrukturnih projekata. Dalje, dvije zemlje sarađuju i na novim multinacionalnim finansijskim institucijama (Azijska infrastrukturna i investiciona banka i Razvojna banka BRIKS-a).

U međuvremenu, bezbjednosne veze su takođe ojačale. Kina je postala jedan od najvećih uvoznika ruskog oružja, a zemlje pregovaraju i o zajedničkim vojno - istraživačkim i razvojnim projektima. Intenzivna rusko – kineska saradnja na defanzivnom polju tiče se konsultacija između  visokopozicioniranih vojnih funkcionera i zajedničkih treninga i vježbi.

Pošto su ekonomske i vojne veze ojačale, i političke su. 2008. Kina i Rusija su mirno riješile teritorijalne razmirice koje su opterećavale odnose decenijama. Uspostavljeno je razgraničenje na 2 600 milja, koje je do tada bilo sporno. Tokom posljednjih godina, dvije zemlje su redovno održavale sastanke predsjednika država, premijera i ministara spoljnih poslova. Otkad je Si Đinping postao premijer Kine, pet puta je posjetio Rusiju, a Vladimir Putin tri puta Kinu u istom periodu. Sveukupno, njih dvojica su se sastali 12 puta, što znači da je Putin najčešći Đinpingov „sagovornik“ otkad je ovaj preuzeo poziciju predsjednika.

UPRAVLJANJE RAZLIKAMA

Pored pomenutog napretka, razlike između dvaju komšija i dalje postoje, te oni nemaju uvijek isti fokus u spoljnoj politici. Rusija je tradicionalno orijentisana ka Evropi, dok je Kina više posvećena Aziji. Diplomatski stil dvije zemlje je takođe drugačiji. Rusija ima više iskustva na globalnoj sceni, te ima tendenciju ka jakim, aktivnim i često iznenađujućim diplomatskim manevrima. Kineske diplomatija, s druge strane, je više reaktivnog karaktera i opreznija.

Kineski razvoj izazvao je neprijatnosti pojedinim strukturama u Rusiji, premda imaju probleme u smjeni relativne moći između Kine i Rusije. Još uvijek u Rusiji postoje priče o ''kineskoj prijetnji'', kao produženi utisak iz prošlih vremena. Istraživanje sprovedeno 2008. od strane ruske Fondacije Javnog Mnjenja (Public Opinion Foundation) pokazalo je da oko 60 procenata Rusa brine zbog kineskih migracija na granicama na dalekom istoku jer po njihovom mišljenju prestavlja prijetnju teritorijalnom integritetu Rusije; 41 procenat ispitanika imao je stav da će jačanje Kine naškoditi ruskim interesima.

I kako je kineska misija novih mogućnsti ulaganja i trgovine dovela do povećane kineske saradnje sa bivšim sovjetskim državama, Rusi su zabrinuti da se Kina takmiči oko uticaja u svom susjedstvu. Dijelom kao rezultat, Moskva je inicijalno oklijevala u podršci pekinške inicijative Ekonomskog Pojasa  Puta Svile prije nego što će ga ultimativno prigrliti 2014. godine. U međuvremenu, neki Kinezi su nastavili da njeguju istorijske žalbe u vezi Rusije. Uprkos rezoluciji o graničnom sporu, kineski komentatori ponekad se kritički osvrću na 600.000 kvadratnih milja kineske teritorije koju je carska Rusija aneksirala krajem XIX vijeka. Bilo kako bilo, ove razlike značajno utemeljuju spekulaciju na Zapadu da se Moskva i Peking razilaze. 

Ova teorija se povremeno pojavljivala u zapadnim komentarima u posljednje dvije godine, kako su se odnosi Rusije sa EU i SAD pogrošali zbog kriza u Siriji i Ukrajini. Uprkos nekim razlikama, Kina i Rusija dijele želju u čvrstom razvoju njihovih bilateralnih odnosa i shvataju da se moraju udružiti radi postizanja nacionalne bezbjednosti i razvoja. Njihova saradnja je pogodna za balans u međunarodnom sistemu i može olakšati rješavanju nekih međunarodnih problema. Ponekad se slažu; ponekad ne. Ali su sposobni da shvate i upravljaju međusobnim neslaganjima kontinuiranim širenjem područja konsenzusa. Kako je kineski ministar spoljnih poslova Wang Yi primijetio, kinesko-ruski odnosi nude novi pristup spoljnih odnosa i predstavljaju mogući model koji druge zemlje treba da prate.

Kinesko-ruski odnos je stabilno strateško partnerstvo: kompleksno, čvrsto i duboko ukorijenjeno

Krize u Siriji i Ukrajini osvjetljavaju načine na koji su Kina i Rusija efikasno vodili svoje partnerstvo. Mnogi u Sjedinjenim Državama vide kineski stav po pitanju konflikta u Ukrajini kao nejasan, ili sumnjaju da se Kina svrstala na stranu Rusije. U stvari, nakon ruske aneksije Krima 2014., portparol kineskog ministarstva spoljnih poslova izjavio je nedvosmisleno da ukrajinska nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet treba da budu poštovani. Kina je naglasila da sve strane uključene u ukrajinski konflikt trebaju da rješavaju neslaganja kroz dijalog, upostaviti mehanizme koordinacije, odstupiti od aktivnosti koje bi mogle pogoršati situaciju, te pomoći Ukrajini u održavanju njene ekonomske i finansijske stabilnosti. Kina nije zauzela nijednu stranu: fer i objektivan pristup kao vodeći principi Pekinga u međunarodnim odnosima.

Ali kineske diplomate i lideri su takođe svjesni šta je dovelo do krize, uključujući epizode ''obojenih revolucija'' u post-Sovjetskim državama podržanih od strane Zapada, kao i pritisak na Rusiju koji je rezultirao ekspanzijom NATO-a na istok. Takođe je vrijedno zapažanja da su odavno komplikovana istorijska, etnička, religijska i teritorijalna pitanja između Rusije i bivših sovjetskih republika. Ukrajinska kriza je rezultat svih ovih faktora. Kako je Xi rekao, krize ''ne dolaze niotkuda''.

Ruska vojna intervencija u Siriji se u Pekingu posmatra kao reagovanje na zahtjev sirijske vlade da dobije pomoć u borbi protiv terorističkih i ekstremističkih formacija. Iako je Vašington pozvao sirijskog predsjednika Bašara Al Asada da odstupi, takođe je saglasan sa ruskim ciljem obračunavanja sa ISIS-om. Tako s jedne strane SAD su kritikovale rusku intervenciju, a opet s druge, izrazile su volju da rade sa Rusijom na anti-terorizmu. Ruski potez nije bio baš ono što su SAD željele da vide, ali takođe nije bio ni potpuno loš za njihove interese. Iz kineske perspektive, Rusija i SAD dijele interese u suprotstavljanju brutalnim teroristima ISIS-a. Nada u Kini je da će razgovori između Rusije, SAD, Irana i drugih brojnih regionalnih sila rezultirati napretkom u razrješavanju konflikta.

Ali teško je predvidjeti koliko daleko će američko-ruska saradnja u Siriji ići bez zajedničkog razumijevanja toga šta će dovesti do reda i mira. I mnogi u Kini nalaze zbunjujuće to da su američke i ruske percepcije i dalje teško opterećene Hladnim Ratom. Američki političari i analitičari imaju tendenciju da o Rusiji i dalje govore kao o posrnulom rivalu iz Hladnog Rata. Istovremeno, ruski zvaničnici i posmatrači često kritikuju ponašanje Vašingtona kao arogantno i imperijalno. Neki analitičari na obje strane su istakli da zastoj između Moskve i Vašingtona oko Sirije i Ukrajine može dovesti novog Hladnog Rata. Ali iz kineske perspektive, trenutne konfrontacije izgledaju kao produženi završetak prvobitnog Hladnog Rata. Ostaje nejasno da li će Moskva ili Vašington iskoristiti ovu priliku da konačno okončaju ovo staro neprijateljstvo.

S obzirom na to da su odnosi između Kine, Rusije i SAD isprepleteni, analiza kinesko-ruskih veza ne bi bila kompletna ukoliko ne uzme obzir kako stoje stvari između Kine i SAD. U poređenju sa kinesko-ruskim odnosom, odnos Pekinga i Vašingtona je širi i komplikovaniji. Kombinovano, Kina i SAD broje trećinu globalnog BDP-a. U 2014. Američko-kineska razmjena dostigla je skoro 600 milijardi dolara, dok su akumulirana zajednička ulaganja premašila 120 milijardi dolara. Prije 37 godina, kada je uspostavljen diplomatski odnos Kine i SAD, niko nije mogao da očekuje razvoj tako snažnog partnerstva.

Ali nema poricanja oko strukturalnih poteškoća u ovom odnosu. Značajne razlike ostaju između kineskih i američkih političkih vrijednosti kao i između upravljačkih sistema u ovim zemljama. Mnogi Amerikanci doživljavaju kineski ekonomski rast i veći međunarodni uticaj kao potencijalnu prijetnju globalnom liderstvu Vašingtona. Kina je brzo narasla u drugu najveću svjetsku ekonomiju. 

Kad su američke trupe izvršile invaziju na Irak 2003., BDP kine iznosio je otprilike osminu američkog. Osam godina psolije, kineski BDP je narastao na ½ američkog. Prema mnogim predviđanjima, BDP Kine će se približiti BDP-u Amerike do 2020. Ove promjene su prouzrokovale strah u Vašingtonu da su Kina i SAD na putu ka koliziji odnosa. Sporovi oko kineskih građevinskih aktivnosti u Somaliji, na Južnom Kineskom Moru, su podgrijali debatu o tome kako bi SAD trebale reagovati na nešto što američki analitičari ocjenjuju kao ekspanzionizam. Istovremeno, Peking doživljava prisustvo američkih vojnih brodova blizu kineske teritorije u Južnom Kineskom Moru kao akt provokacije. Neki misle da politika SAD prema Kini može da se obrne od konstruktivne povezanosti do obuzdavanja.

Tri strane svake priče

Veze između Kine, Rusije i Sjedinjenih država podsjećaju na raznostrani trougao u kojem najveća razdaljina između dvije tačke leži između Moskve i Vašingtona (pogotovo nakon ozbiljnih ekonomskih sankcija od strane SAD-a). Isto tako, u ovom trouglu, kinesko – ruski odnosi su najstabilniji. Američko – kineski odnosi sastoje se od čestih uspona i padova

Sjedinjene države i njeni saveznici tješnje veze između Kine i Rusije mogu interpretirati kao dokaz savezništva koje je uspostavljeno protiv svjetskog poretka na čelu sa SAD-om. Međutim, iz kineske perspektive, tripartitni odnosi se ne moraju posmatrati kao igra u kojoj će se dva udružiti protiv jednog. Razvoj kinesko – ruskih odnosa nije usmjeren ka nanošenju štete Americi. Isto tako, saradnja Kine i SAD-a ne bi trebala uticati na Rusiju, niti na tenziji Moskve i Vašingtona.

Sadašnji svjetski poredak je temelj globalne stabilnosti – ali nije savršen. 2005. Kina i Rusija su objavile zajedničku izjavu o “svjetskom poretku u XXI vijeku”, u kojoj pozivaju međunarodni sistem da bude pravedniji i da se pridržava međunarodnog prava. U izjavi se vidi da su Peking i Moskva svjesni evolucije u svojim odnosima – od nepovjerenja i takmičenja do partnerstva I saradnje. Ovo se može postaviti kao dobar praktični primjer kako različite zemlje mogu upravljati svojim razlikama i razmiricama I redukovati šanse za izbijanjem nekog velikog konflikta odnosno rata. 

Izvor: foreignaffairs.com

Preveli i prilagodili: Stefan Blagić

                                 Aleksandar Popadić