Helmut Šmit je poput stilske ikone. On je nametao mjerila. Njegovi govori u Bundestagu se pamte. Ostajali su u sjećanju i zbog karakteristične boje glasa. Bio je retorički majstor. On je napisanim rečenicama znao da udahne život. A sve to je pokrivala aura strogog, uvijek nadmoćnog i donekle blagog domaćina. On je bio tumač složenog svijeta za više generacija. Jedan njegov biograf ga je nazvao najmlađim starcem.

Njegov partijski drug i prethodnik na premijerskoj dužnosti Vili Brant je bio potpuno drugačiji, on je izazivao emocije i mobilisao ljude. Bio je čovjek za političke snove. Šmit je pokrivao potpuno drugačiji socijalni i ideološki spektar socijaldemokratije, njen građanski dio. Bio je skoro dosadno pragmatičan, apelovao je uvijek na razum. Njemu je bilo važno prevladavanje kriznih situacija. A za vrijeme njegovog mandata bio je suočen sa čitavim nizom kriza. Do kraja je ostao skeptičan prema političkim vizijama. Jednom je rekao da onaj ko ima vizije treba da ide kod ljekara.

Elitni prosječni građanin

Helmut Šmit je bio fenomen. Oni koji se sjećaju njegove aktivne političke karijere iz sedme i osme decenije prošlog vijeka sada su skoro penzioneri. Poslije aktivne karijere Šmit je bio pomalo namrgođen profesorski tip i rado je u pravu. On je sam sebi bio mjerilo, nije se obazirao na duh vremena. O tome svjedoči njegovo kršenja zabrane pušenja u svakoj prilici. Rijetko je upotrebljavao oslovljavanje sa „druže“, uobičajeno kod socijaldemokrata. Staromodno je do kraja života persirao čak i prijateljima.

Helmut Šmit je bio tip koji ne odgovara normama i standardnom imidžu. Za razliku od mnogih socijaldemokrata imao je poprilično razvijen sluh za tržišnu privredu i shvatao je kako ona funkcioniše.

Drug sa izvjesnom „urbanom arogancijom“

Kao obrazovan građanin sklon kulturi ne bi bio strano tijelo ni u konzervativnoj ili liberalnoj partiji. Vjerovatno su te atipične osobine za jednog socijalistu omogućile prijateljstvo sa francuskim liberalno-konzervativnim predsjednikom Žiskarom D`Estenom. Francuski predsjednik, koji je sebe vidio kao predstavnika velike francuske nacije sigurno se čudio posjećujući Helmuta Šmita u njegovoj skromnoj premijerskoj rezidenciji u tadašnjem glavnom gradu Zapadne Njemačke Bonu, ili u njegovom građanski opremljenom domu u Hamburgu. Šmitova samouvjerenost nije počivala na reprezentativnoj pompi. Njemačkog kancelara i francuskog predsjednika povezivala je intelektualna radoznalost i sklonost kulturi. Šmit je solidno svirao klavir, zanimala ga je likovna umjetnost, pisao je knjige i objavio na stotine novinskih članaka. Ne bez sujete, on je pokazivao da je građanin svijeta. Njegov konzervativni oponent Helmut Kol je jednom rekao da je Šmit pun „urbane arogancije“.

Kancelar ostvarivog, a ne poželjnog

Svako vrijeme ima svoje protagoniste. Šmitovo vrijeme je došlo nakon ere Vilija Branta, poslije 1974. Za njegovog mandata su se desile dvije naftne krize, a njegov prethodnik Brant je probudio želje i nade stanovništva i u socijalnom smislu. Međutim, Šmit nije postao državnik čvrste ruke zbog svojih ekonomskih uspjeha već zbog čvrstog držanja u godinama terorističke opasnosti ultraljevičara iz Frakcije Crvene armije (RAF). Helmut Šmit je odbio da popusti i na kraju opravdao svoje geslo: „I demokratijama je potrebno vodstvo“. "

Reakcija protiv duha vremena

Traka istočnog i zapadnog bloka u naoružanju je bila izazov početkom osamdesetih. Šmit je skrenuo pažnju Amerikancima na nove sovjetske atomske rakete kratkog dometa, koje su bile usmjerene prema zapadnoj Evropi, tražeći da Amerikanci postave svoje rakete u Njemačku. Dok je u Njemačkoj jačao mirovni pokret i formirala se partija Zelenih, Šmit je zastupao potpuno suprotne pozicije, suprotstavljajući se većini stanovništva, ali i većini u svojoj partiji. Njegov koncept – naoružavati se i pregovarati – naposljetku je ekonomski iscrpio Sovjetski savez. Tada je bio usamljen kao kancelar, ali mu je propast Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta naknadno dala za pravo. Šmit je zastupao politiku ravnoteže snaga, koja obezbjeđuje mir, slično kao i njegov davni prethodnik Bizmark. Tu politiku je uspješno sproveo. Helmut Šmit je kao peti demokratski kancelar Njemačke ispisao značajno poglavlje njemačke istorije, ali je i poslije odlaska sa dužnosti 1982. ostao Nijemac izuzetno cijenjen u inostranstvu, čovjek koji je razumio svijet i znao da ga objasni.

Izvor: DW