Odmah nakon prebrojavanja glasova, u Istanbulu se moglo videti šta je problem u političkoj kulturi Turske. Pristalice AKP-a vozili su se automobilima oko sedišta opozicione televizije, mahali zastavama i galamili trijumfujući. Blokirali su saobraćaj i u oduševljenju vozili toliko blizu ivice kolovoza, da su gotovo mogli da pregaze prolaznike koji su stajali i posmatrali. U njihovim očima to izgleda ovako: oni slave pobjedu, ali i ne štede gubitnike. U jednom trenutku počeli su da skandiraju: „Kurvini sinovi, napustite zemlju!“ malo je falilo čak i da upadnu u zgradu.

Bilo je to sramotno i, nažalost, to nije bio jedini događaj te vrste protekle noći. Pojedine pristalice AKP-a u sve to doživljavaju kao pobjedu nad neprijateljem. Ono što ti ljudi nikada neće razumjeti, jeste da pobjednik izbora u pluralističkoj demokratiji, odnosno pluralističkom društvu, nikada ne smije da na takav način, pun nepoštovanja prema gubitniku, proslavlja svoju pobjedu, ili da pak gubitnik izbora mora da strahuje za svoj život.

Podjela turskog društva

Istina je da je takvih tendencija u Turskoj bilo i ranije, i prije Erdogana i njegove AKP. Takođe je istina i to da pojedine opozicione stranke, neke manje, neke više, imaju sklonost ka jakim vođama i polarizaciji mišljenja. Ipak, Erdogan i njegova AKP takav sistem donijeli su u sam vrh turskog društva. Oni su na taj način toliko povećali podjele u društvu, da vas mržnja jedne političke opcije prema drugoj ostavlja jednostavno zgroženim.

Građanima te zemlje, koja je inače toliko srdačna prema gostima, trebalo bi reći: da li je vama uopšte jasno kako se odnosite jedni prema drugima? U toj smiješnoj igri „mi protiv vas“, otišlo se toliko daleko da se tokom minute ćutanja za žrtve terorističkog napada u Ankari čuju zvižduci na stadionu. Zvižduci protiv ubijenih sugrađana! Koliko je moralo da bude posijano mržnje odozgo, da bi se dogodilo i to da se jedna devojka na Tviteru javno žali zbog tuge za mrtvom izbjegličkom bebom i piše: „Pa to je samo kurdska beba!“

Nada je u moćnoj riječi

Ipak, upravo u tom turskom poštovanju autoriteta leži tračak nade. U zemlji u kojoj jedna patrijarhalna moćna reč tolike ljude može da natjera da mrze, ista ta moćna riječ može i da ih natjera da se slože. Nakon ovih izbora ostaje nam da se, uprkos svoj tragediji, nadamo da će predsjednik Erdogan, politički vođa zemlje, sa sigurnih pozicija pobjednika Turskoj donijeti mir i konačno prestati sa političkim podjelama zemlje. To bi trebalo da znači da se prestane sa sebičlukom i mnogo više krene u dijalog sa političkim protivnicima – a za dobrobit zemlje. Ali jedno bi palikućama u Turskoj trebalo da bude jasno: ko mržnju sije, mržnju će i žnjeti.

Izvor: DW