Bilo je sedam sati naveče, neopisivo vruće i sparno (zato se ovdje neću zaustavljati na opisu koliko mi se majica lijepila uz tijelo), a otpravnik vozova je upravo rekao da će voz kasniti 40 minuta. Jer, kako ću upravo naučiti, taj voz Beograd – Solun je zapravo samo dio šire linije Budimpešta – Solun, a mi ćemo da sačekamo tih par vagona iz Budimpešte, koji će da stignu, navodno, za 40 minuta. Prvi Makedonac je izgledao kao Navaho Indijanac. Drugi Makedonac je izgledao pola kao Ignjasio iz Kasandre, pola kao švercer deviza iz Gospodske. Lik koji je išao na festival u Grčku je izgledao baš kao neko ko ide na festival u Grčku, velike minđuše, stilizovana brada, majica sa tragovima boje (nije moler već slobodni umjetnik, kasnije ćemo saznati), a kako smo žena i ja izgledali njima to vjerovatno nikada nećemo saznati.

Nakon što je prošlo 40 minuta otpravnik vozova je opet došao i rekao da će voz da kasni još 40 minuta i ta vijest nas je dodatno dotukla jer voz Beograd – Solun, prema redu vožnje na sajtu Železnica Srbije, putuje 14 sati. Mi smo, dakle, već u startu dobili dva dodatna sata jer smo čekali čak i duže od onih najavljenih 2 x 40 minuta. Konačno, oko devet naveče, voz je krenuo i stanje u kupeu je postalo izdržljivije jer je nešto ipak počelo da se provjetrava.

Oko beogradske željezničke i autobuske stanice tih dana (a ovih dana postaje sve gore i gore) čovjek je mogao da vidi svu bijedu aktuelnog političkog stanja. Talasi izbjeglica sa Bliskog istoka i iz Afrike su jače nego ikada počeli da naviru ka Zapadnoj Evropi, žureći da stignu prije nego što Mađarska digne taj famozni zid. Izbjeglice kampuju u parku i čekaju – vijesti od rođaka, poziv od krijumčara ili prosto buđenje iz noćne more u kojoj se nalaze. Strašno je kad ih čovjek pogleda i vidi čitavu njihovu istoriju – do juče. Vidi ljude obučene po zapadnoj modi, u firmiranoj garderobi, bez ikakve primjese Istoka. Vidi ljude koji nisu morali da spajaju kraj s krajem, koji su tamo gdje su već bili mogli da dobiju i malo više od života. Ali to je sve bilo do juče. Sada su tu, u Beogradu, traže rupu u zidinama evropske tvrđave, a sav prethodni život im je stao u dvije kese. To je ono što je poražavajuće, što vidiš kontekst iz kojeg su istrgnuti. Onda vidiš i one druge, ljude koji su čitav život jedva spajali kraj s krajem, koji su rasprodali cjelokupan svoj imetak da bi skupili 1.500 evra koliko je minimalno potrebno da se plate krijumčari koji će ih prebaciti na taj mitski Zapad, gdje će svi da ih gledaju kao na otimače poslova, prikrivene teroriste i uljeze. I svi su oni ujedinjeni u tom izbjeglištvu, s manje ili više srećnom prošlosti, tegobnom sadašnjosti i bog zna kakvom budućnosti. Svi su oni krenuli na Zapad preko Grčke i Srbije, a mi smo krenuli u suprotnom smjeru.

Uzeli smo Balkan fleksipas karte, koje vrijede u svim vozovima na Balkanu određen broj dana u toku jednog mjeseca, čime bi trebalo da uštedimo nešto malo od krvavo zarađenih para. Plan je doći do Soluna, od Soluna uzeti voz za Katerini, a od Katerinija već nekako se prebaciti do mjesta Olimpiaki Akti (ili Olimpik Bič, kako ga zovu ponekad), na obali Egejskog mora. Zanimljiva je činjenica da vozovi po Srbiji danas saobraćaju sporije nego što su prije sto godina. Zašto je to tako, duga je priča, ali kad se nađeš u jednom takvom vozu koji treba da pređe tri države, shvatiš da imaš i više nego dovoljno vremena da promišljaš o tim razlozima.

Nakon cijele noći truckanja, besmislenih pauza usred ničega, galame usred noći jer je neko nekome pokušao da ukrade kofer, i krmeljavog jutra na srpsko-makedonskoj granici, počinješ već da se prilagođavaš svemu tome pa na neki mazohistički način i da uživaš. Jer, zašto i ne bi? Godišnji ti je odmor, sve svoje sa sobom nosiš, imaš dvije sedmice, a i jutro je prokleto predivno.

U Skoplju dva Makedonca spomenuta na početku ovog teksta izlaze, a mi ih pitamo koliko još ima do Soluna. „Još dva sata preko Makedonije i još sat vremena do Soluna“, rekoše obojica, skoro u glas, a to mi je još više podiglo raspoloženje jer bi to trebalo da znači da smo već tu. U 11 sati sam dogovorio kafu na Aristotelovom trgu u Solunu sa mojim drugom Draganom Ostićem, a to me još više raduje. Znači, to je to, ponovo u Grčkoj nakon tačno 10 godina.

Utom u kupe uđe porodica Cigana. Mama, čije ime nismo saznali, ćerka Dženifer, sinovi Leonardo i Mateo („ali pravo ime mu je Ričard“) i predivno kuče imena Snupi. Mama se žali na čistoću željezničke stanice, kaže da je gore od svinjca i odmah kreće da pere malog Ričarda. Pričaju na ciganskom međusobno, sa nama po naški, a dolaze iz Hrvatske, iako Dženifer nije znala da nam kaže odakle tačno, ali iz razgovora s njom shvatam da ne zna ni gdje idu. Mama mi kaže da idu da se nađu sa tatom, koji dolazi u Solun, a inače radi u Turskoj. Kaže da je i prije išla za Solun pa je pitamo koliko će nam još trebati. „Pet sati, ako ne i šest“, kao iz topa odgovori, a meni dođe želja da je izbacim kroz prozor, jer ideja o dodatnih šest sati u kupeu na plus 40 nije baš ulazila u predviđeni raspored. Ispostaviće se da je žena bila u pravu, a ne ona dvojica Makedonaca.

Makedonija izgleda kao zaista ogromna zemlja ako je čovjek posmatra iz kupea međunarodnog voza Beograd – Solun. Putuješ satima i putuješ, a njoj nigdje kraja. Razmišljaš o Vlatku Stefanovskom, Kirilu Džajkovskom, Adolfu Dadi Topiću, Mizaru, Arhangelu i svim ostalim kojih možeš da se sjetiš da su iz Makedonije ili su pjevali o njoj. Onda razmišljaš kako su Makedonci zaista sjebani jer im Grci ne priznaju ime države, Srbi crkvu, Albanci državni integritet, a Bugari – cjelokupni identitet i istoriju. Onda prestaneš da razmišljaš jer i za to treba snage pa samo sjediš i bleneš kroz prozor, kroz koji i dalje vidiš Makedoniju, ono parče zemlje između ionako sitnih balkanskih država, kojem i dalje nema kraja. Negdje čuješ kako mašinovođa uporno svira i shvataš da to radi zbog izbjeglica koje hodaju prugom. Kad čuješ koliko često svira shvatiš da je đavo došao po svoje.

A onda konačno dolazimo do Đevđelije, te Đevđelije koja je do prije mjesec dana bila poznata među nama uglavnom kao zadnje mjesto u Jugoslaviji (ili prvo, zavisi s koje strane se gleda), a sad je čitav svijet čuo za nju zbog svih tih izbjeglica koje se preko Grčke i Makedonije pokušavaju dokopati mirnijih sredina. Ali o Đevđeliji više u nekom od narednih putopisa.

Jer jednostavno, nije pošteno tolikoj količini nesreće posvetiti usputna dva-tri reda na kraju teksta. I jako je čudno posmatrati sve te ljude koji bježe, u najosnovnije značenju te riječi, bježe od čovjeka koji im je na vrata došao s kalašnjikovom. Čudno je shvatiti koliko si povlašćen, uprskoj tome što živiš u Bosni i Hercegovini, uprkos tome što para malo-malo pa nema, uprkos svim indikatorima što kažu da će budućnost teško biti bolja. Ali kad shvatiš da ti kroz prozor neće uletjeti granata, da tvoja ulica nije zatrpana ostacima zgrada koje su je okruživale, da ne moraš da preskačeš nikakve zidove ili električne ograde, da te niko ne gleda kao uljeza gdje god da odeš, počinješ da uviđaš da je tvoja pozicija u koordinatnom sistemu prilično dobra – samo treba uvidjeti ose.

Izvor: hodoljub.wordpress.com