NOVINAR: Prije svega, drago nam je da ste se ponovo odazvali našem pozivu, a danas bismo željeli da razgovaramo o duže vremena aktuelnoj temi, a to su rijaliti programi.

DRUGAČIJI POLITIČAR: Hvala Vama na pozivu, izvolite, šta Vas zanima?

NOVINAR: Za početak, kakvo je Vaše uopšteno mišljenje o rijaliti programima?

DRUGAČIJI POLITIČAR: Iskreno ne pratim pomenute programe, ali kada me već pitate, mislim da je trenutno malo rijaliti programa koji se emituju.

NOVINAR: Kako mislite malo? U posljednjih nekoliko mjeseci broj emitovanih rijaliti programa se ne može izbrojati na prste jedne ruke i Vi smatrate da je to malo?

DRUGAČIJI POLITIČAR: Da, smatram, zašto me tako sa čuđenjem pitate? Ne vidim ništa sporno u tome. Rijaliti programi su vrlo praćeni. Vi biste trebali da znate podatke o gledanosti bolje od mene, ali mislim da su svi rijaliti programi daleko gledaniji od svih drugih sadržaja koje imamo priliku da gledamo na našim malim ekranima. To znači da ako bi postojalo još rijaliti programa vjerovatno bi i oni bili gledani. Uporedite to sa jednostavnom situacijom. Vi proizvodite i prodajete na primjer automobile. Svaki dan, sve automobile koje proizvedete Vi prodate isti dan i kada biste proizvodili još više auta vjerovatno biste ih sve i prodavali. Da li biste tada Vi mislili da treba da se smanji proizvodnja auta ili da se poveća? Sljedeći tu logiku, kada bi se još rijaliti programa prikazivalo, televizijske kuće bi imale više gledalaca. Više gledalaca znači više novca za određenu televizijsku kuću. Više novca znači proširivanje kapaciteta, a proširivanje kapaciteta znači nova radna mjesta. Gledaoci imaju priliku da gledaju ono što žele, TV kuće se bogate i nova radna mjesta se otvaraju. Jednostavno rečeno i vuk sit i ovce na broju, ko sad ima koju ulogu to je drugi par opanaka.

NOVINAR: Sa ekonomske strane čini se da je sve uredno, ali sada me zanima šta mislite o tome da su oni pogubni za naše društvo i da treba da budu zabranjeni jer tamo imamo priliku da gledamo psovke, vrjeđanja, tuče i sl?

DRUGAČIJI POLITIČAR: Mislim da je to netačno. To što Vi navodite imamo priliku da vidimo svaki dan: na ulici, u školama, na poslu u kućama, domovima itd. Zbog toga se toliko i gledaju naši rijalitiji jer smo to mi, to je naša realnost. Veliki je problem poricanje toga. Odjednom smo sada svi mnogo načitane erudite i iznad tih malograđanskih gluposti pa se gnušamo na pomenute, ali šta ćemo jadni mi, apsolutno ništa drugo se ne prikazuje na televiziji pa eto moramo to gledati. Budimo realni. Da se mi gadimo i preziremo te stvari koje viđamo u rijalitijima onda vjerovatno ne bismo gledali iste pa se isti ne bi ni prikazivali. Sada postavite sebi jedno pitanje. Da li gledanje takvog jednog programa može štetno da utiče na Vas kao potpuno razvijenog homo sapiens-a? Tom logikom sa televizora treba ukinuti sve što ima bilo kakvu šansu, pa čak i imaginarnu, da utiče štetno na svjest čovjeka i država treba da odredi TV sadržaj koji će pozitivno da utiče na razvijanje naših psiho-fizičkih sposobnosti, koje svaki dan dokazujemo da nemamo. Sada već vidim jugonostalgičare kako im raste broj otkucaja srca i podiže se nivo seksualnog nagona na ove rječi država treba da odredi. E pa dame i gospodo žao mi je, ali država nema ništa sa tim. Država ne treba da određuje šta bismo mi sami trebali da radimo sa našim životima. Sami imamo slobodu da izaberemo program koji ćemo gledati. Daljinski upravljač je izmišljen još u prošlom vijeku. Ako neko uživa u gledanju toga kako neko psuje i vrijeđa, neka uživa i to ne treba nikome da smeta. Svako ima pravo da radi ono što želi dok god ne zadire u prava drugoga. Tako ja nisam nikako oštećen time što će neko na svom TV-u uključiti rijaliti program.

NOVINAR: Kažete da na potpuno razvijenog i formiranog čovjeka rijaliti programi ne mogu uticati, a šta je sa mladima? Kako ovakvi programi mogu uticati na mlade?

DRUGAČIJI POLITIČAR: Prvo da razjasnimo pojam mladih. U svakodnevnoj komunikaciji misli se na ljude mlađe od 30 godina. Jasno se vidi da se ne može baš staviti znak jednakosti između odrasle osobe stare 30 godina i djeteta od neke 3 godine. Idemo redom. Što se tiče ovih najstarijih, mislim da su oni potpuno formirane ličnosti. Stavove i mišljenja okoline usvajamo negdje do kraja srednje škole, a možda i osnovne. Poslije toga smo samostalna jedinka koja ima formirane stavove o tome šta je dobro a šta loše, tako da rijaliti na njih ne može da utiče nikako. Što se tiče djece situacija je malo drugačija. Vjerovatno gledanje ovakvih programa može štetno uticati na razvoj djeteta, ali neko tom djetetu mora objasniti da je to loše i zbog čega je loše i na kraju zabraniti da gleda isti. Pa ne treba sada mojoj baki koja uživa gledajući farmu, uskratiti to zadovoljstvo da bi se roditeljima, učiteljima ili vaspitačima olakšao posao. Šta sad država treba na sebe da preuzme vaspitanje Vaše djece? Pored toga, djeci se izazovi nalaze svuda, ne samo u rijalitijima. Šta sad treba i internet ukinuti da bi se djeca lakše vaspitala? Odjednom nije problematičan tekst pjesme koji kaže: „Neko će mi noćas napraviti sina“ ili „Uhvati me na brzinu“, sad je neopisiv problem starleta koja se pojavljuje u rijalitiju. Nije problem što klipovi Kristijana Golubovića na YouTube-u imaju veći broj pregleda nego Republika Srpska stanovnika, sad je nerješiv problem što dotični učestvuje u rijaliti programu. Istina na kraju je najlakše kleti državu što je dopustila da se emituje određeni rijaliti pa je eto baš zbog toga ono djete problematično. Najlakše jeste, ali nije rješenje.

NOVINAR: Kako komentarišete mlade studente Pravnog fakulteta koji su na Trgu republike u Beogradu napravili protest protiv rijalitija sa transparentom „Hoćemo kulturu, a ne rijaliti“?

DRUGAČIJI POLITIČAR: Oni su studenti prava? Ja sam mislio da su to studenti Akademije umjetnosti. Sada ste me zatekli. Ne mogu vjerovati da budući pravnici mogu da naprave ovakvu glupost...

NOVINAR:  Zašto to mislite, pa protest je imao pozitivan odjek, naročito kod mladih ljudi?

DRUGAČIJI POLITIČAR: Hvala Vam što ste me prekinuli, a sada bih nastavio. Prvo za tekst transparenta bilo je boljih izbora. Na primjer „Hoćemo prirodne sokove, ne alkohol“ ili „Hoćemo električna auta, ne gorivo“ ili „Hoćemo integralni hljeb, a ne bjeli“ ili nešto slično. Jasno nam je da su nam obje strane dostupne i da mi imamo slobodu da biramo. Šta sad oni hoće? Ukinuti slobodu izbora, a time i sve ono što oni smatraju da je loše. Kakav je to šovinistički pristup? Ovim protestom su dali sebi za pravo da govore šta je dobro, šta je loše i kako bi trebalo da bude. Tako je, svaka vam čast, sloboda mišljenja ne treba da postoji, država je ta koja sve treba da odredi, a naše je samo da se povinujemo i poštujemo istu. Odlično razmišljanje za buduće pravnike. U najmanju ruku razočaran sam.

Kažete da je protest imao pozitivan odjek? Jeste i ja sam to primjetio, odjednom su mladi pohrlili u pozorišta, muzeje, domove kultura. Od tada je kroz pomenute institucije prošlo više mladih nego kroz Preševo izbjeglica. Budimo realni, protest je prenijelo nekoliko novina i istina članci su bili veoma čitani, ali već sutradan najčitaniji naslov bio je „Pao seks u Velikom bratu“ i to u vrijeme dok se na televiziji emituje kulturni dnevnik. Toliko o tome.

NOVINAR: Na nekoliko blogova su se pojavili i tekstovi o tome da mediji uništavaju mlade, kako to komentarišete?

DRUGAČIJI POLITIČAR: Opet netačno. Mladima obrazovanje nikada nije bilo pristupačnije. Tako nam bar govore stariji učeni ljudi, a ja do sada nisam našao razlog da im ne vjerujem. Udžbenici, knjige, slike i sl. sve nam je na dohvat ruke, jedan klik miša ili dodir telefona. Sa druge strane mediji nude ono što narod hoće da vidi što je i logično. Izbor je na nama. Ako će jedan mladi čovjek čitati rubriku Zabava u onlajn novinama ili uključiti TV i gledati rijaliti on je sam od sebe uništen nemaju mediji tu nikakvu ulogu.

NOVINAR: Vašom logikom i javni medijski servis bi trebao početi da prikazuje rijaliti.

DRUGAČIJI POLITIČAR: Ne, mojom logikom medijski javni servis ne bi trebao da postoji.

NOVINAR: Zašto to mislite?

DRUGAČIJI POLITIČAR: Da li biste Vi legalizovali iznudu?

NOVINAR: Naravno da ne bih. To je teški napad na čovjekovu imovinu i treba biti zabranjen.

DRUGAČIJI POLITIČAR: Eto Vam odgovor, ali pojasniću Vam jer vidim da me zbunjeno gledate. Da li je normalno da Vi za Vaš novac koji krvavo zaradite svaki mjesec imate pravo da birate šta ćete taj mjesec kupiti? Jeste. E sad, da li bi bilo normalno da Vi mjesečno morate da platite na primjer 7KM nekom kafiću i onda imate pravo da tu svaki dan popijete kafu. Iako Vi možda ne pijete kafu, iako se taj kafić ni po čemu drugome ne razlikuje od ostalih kafića, iako Vam se možda taj kafić i ne sviđa, ali vi morate platiti 7KM inače će Vam izvršitelj doći na kućna vrata i biće Vam zabranjeno da posjećujete druge kafiće. Da li biste Vi pristali na ovakve uslove?

NOVINAR: Naravno da ne bih, ali i dalje mi nije jasno šta pokušavate da mi kažete?

Pa samo kafić kojem plaćate 7KM zamijenite sa javnim medijskim servisom i sve je savršeno jasno. Naime svaki mjesec Vi morate platiti pretplatu koja je ponekad i viša od cijene koju naplaćuju određeni kablovski operateri za svoje usluge, u suprotvnom Vi nemate pravo da uživate u televizijskom programu. Vi možda nećete nikada uključiti pomenuti TV kanal, kao što i ja izbjegavam da ga gledam jer bih mogao pomisliti da je pjesma Bolji život Dade Topića himna Republike Srpske i da Kristijan Bejl igra fudbal. Na stranu kvalitet i da taj program objektivno vrijedi koliko ga plaćam, možda ja jednostavno ne želim da ga gledam, jer za svoje pare mogu da biram šta ću kupiti. Doduše imam ja pravo na izbor ali to moram da platim, što je jednako iznudi.

Posebnu frustrirajuću situaciju mogu da dožive i vlasnici privatnih TV kuća kada pogledaju finansijski izvještaj javnog medijskog servisa. Istina najmlađi koji sam ja našao je iz 2012-te, valjda je rukovodstvo Odsjeka za finansije sljepo vjerovalo Nostradamusu i majama pa su ostali zarobljeni u toj godini, a Vama srećno sa pronalaženjem mlađeg. Uglavnom u tom izvještaju stoji da eto mi jadnici samo 59% svojih prihoda ostvarimo iz naplate RTV taksi. Zamislite se sada u situaciji vlasnika jedne privatne medijske kuće. Vi radite i dan i noć, ne spavate, trudite se da napravite gledan program, borite se i rukama i nogama da ostanete na površini plus plaćate porez e i doprinose državi za svakog radnika, plus plaćate porez na dobitak koji ostvarite, a ovi majini podanici imaju hrabrosti da napišu da su samo nešto više od 13.000.000 KM ostvarili od RTV taksi. Nema šta fer konkurencija, podjednake šanse za sve.

NOVINAR: Dobro, ali mnogi će reći da medijski javni servis ima posebnu ulogu u društvu.

Zakon o RTRS-u određuje zadatak i obaveze RTRS-a. Na kraju sve se svodi na informisanje javnosti putem programa najvišeg kvaliteta. Zamislimo na trenutak da se ovo ostvaruje u potpunosti. Po čemu se tako postavljeni zadaci razlikuju od onoga što rade ostale medijske kuće? Ne razlikuju se, to je suština. Ako postoji interes da se gleda sjednica Narodne skupštine RS, nju će prenijeti i ostale medijske kuće, jer time će podići svoju gledanost. Ako ne postoji interes, niko taj program neće gledati, džabe se emituje i stvara troškove i to ja ne želim da plaćam.

NOVINAR: Evo za kraj samo kratko nam recite, kakav je Vaš zaključak i poruka građanima?

DRUGAČIJI POLITIČAR: Što se tiče rijalitija, slobodni ste rođeni, slobodno i živite i uživajte u svome životu. Ako rijaliti nekome čini zadovoljstvo nemamo nikakvo pravo da to nekome oduzmemo. Javni medijski servis trebamo odmah ukinuti ili barem ukinuti finansiranje istog putem RTV taksi, pa neka se onda ravnopravno bori za svoje mjesto na malim ekranima. RTV taksa je samo jedan od primjera otimanja novca iz ruku građana, nažalost ima ih mnogo.

NOVINAR: Hvala Vam na ovom ugodnom razgovoru. Vidim da ste već najavili nove zanimnjive teme i  nadam se da ćemo uskoro imati priliku ponovo da razgovaramo.

DRUGAČIJI POLITIČAR: Hvala i Vama. Meni je bilo zadovoljstvo i svakako se nadam da ćemo ponovo razgovarati.

Aleksa Prole