Moskva je ubrzo nakon razgovora započela sa napadima na sirijske pobunjeničke teritorije. Rusija će nastaviti gomilanje svojih vojnih snaga, a evropski migrantski problemi će se samo produbljivati. Ali, hoće li Sirija postati nova tačka sukoba na relaciji SAD – Rusija, ili postoji šansa za (neradu) saradnju? 

Putin i Obama su bili u sukobu zbog Ukrajine još od početka 2014., nakon pada sa vlasti promoskovskih snaga u Ukrajini tj. predsjednika Viktora Janukoviča. Kremlj je tada aneksirao Krim i time započeo kampanju destabilizovanja jugoistočne Evrope. Nedugo nakon toga, Sjedinjene države su nametnule ekonomske sankcije Rusiji. Početkom ovog ljeta, činilo se da će odnosi otopliti kada je Obama pohvalio rusku ulogu u pregovorima oko iranskog nuklearnog oružja, a Moskva smirila anti – američku retoriku. Ali, odnosi su ponovo zahladnili kada je Moskva započela ozbiljno nagomilavanje vojnih snaga u Siriji, što su SAD protumačile kao preparaciju za vojnu intervenciju koja za cilj ima odbranu sirijskog predsjednika Bašar al – Asada. 

Ruski zvaničnici smatraju da Putinova retorika o ruskom prisustvu u Siriji treba biti sagledana u nominalnom smislu. On (Putin) tvrdi da se hiljade džihadista sa ruskog Kavkaza i bivšeg Sovjetskog Saveza sada u Siriji bore protiv tzv. Islamske države. Za Putina je bolje da se bori protiv njih u Siriji, nego da to radi u blizini svojih granica. 

U svom govoru u UN-u, Putin je pozvao na “veliku koaliciju” protiv ISIS-a i naglasio rusku obavezu i posvećenost na borbu protiv ovih formacija na sirijskom uporištu. Ali, šta se krije iza njegove retorike i zašto se baš sada Putin odlučuje za intervenciju, a ne npr. prije godinu i po?

Za Putina, trenutna situacija u Rusiji je određena ekonomskom slabošću i geopolitičkim prilikama, pa on želi da iskoristi prilike kako bi ublažio slabost. Ekonomska ograničenost je direktna posljedica pada cijene energenata koja je prouzrokovana sankcijama SAD-a i Evrope, kao odgovor na rusku agresiju u Ukrajini. Geopolitičke prilike se ogledaju u neuspjehu politike Sjedinjenih država u zaustavljanju ISIS-a. Putinova oportunistička nastojanja da poveća ruski uticaj na Srednjem istoku, dok se u isto vrijeme Kremlj predstavlja (posebno Evropi) kao ključni dio rješenja problema. 

Obamina administracija je s pravom zabrinuta oko ruske podrške Asadu, ali malo je vjerovatno da Rusija vojno i direktno podrži borbenog predsjednika. Mjesecima su Rusi tražili zajednički diplomatski jezik sa Saudijskom Arabijom oko sirijske krize. Ohrabreni svojom vojnom intervencijom u Jemenu, Saudijci nisu bili previše motivisani za diplomatske pregovore koje bi uključivale sirijskog predsjednika. Ruska strategija nije izazvala širi sukob, ali, isto tako, Putin je jasno stavio do znanja Saudijskoj Arabiji, Turskoj i Katru, da će bilo koji vojni pokušaj svrgavanja sirijskog predsjednika biti uzaludan. 

Izbjegličku krizu Putin takođe koristi da dalje odvuče pažnju sa Ukrajine i da kreira uslove pod kojima Evropa može ukinuti, ili makar oslabiti sankcije protiv Rusije. Rusija zna da migrantska kriza predstavlja izazov evropskom političkom zajedništvu i koherenciji. Njemačka, Francuska i Ujedinjeno kraljevstvo su djelimično podržale sankcije protiv Moskve 2014. da bi pokazale solidarnost sa istočnoevropskim zemljama –  a to su inače vlade koje sada odbijaju podijeliti teret migrantske krize (izuzev Njemačke). U međuvremenu, Putin nije ima poteškoća da ubijedi neke južnoevropske države, posebno Italiju, da se Rusija treba tretirati kao partner, a ne kao izgnanik. U posljednjih nekoliko mjeseci, Moskva je čak pokazala fleksibilnost u pregovorima koje je predvodila Njemačka, a koje su rezultovale prekidom vojnog konflikta u Ukrajini. 

Tako je Putin došao u Njujork vjerujući da drži čvrstu poziciju (ustvari, to je jedini razlog što je uopšte došao). Poslije svega, Obamini ciljevi u Siriji – poraz ISIS-a, uspostavljanje odgovarajućeg političkog kompromisa i potiskivanje Asada – izgledaju manje dostižni nego ikada. S obzirom na opiranje Vašingtona u dalje upetljavanje u srednjoistočne konflikte, Putin se nadao da će njegove akcije  prisiliti SAD da se fokusira na ruske prioritete.

Ali Obamino nepovjerenje u Putina je veoma duboko, te on na ovo nije pristao. Skorašnji susret djeluje samo kao početak podjela, koje će, čini se, potrajati dosta dugo. Međutim, nedavni rusko – izraelski sporazum bi mogao biti model potencijalnog sporazuma između SAD-a i Rusije.

Osim toga, Obama se suočava i sa dilemom. Američko predvođenje akcije protiv ISIS, kako se pokazuje,  ne vodi nigdje. Vrijedi vidjeti da li će moskovska vojna intervencija u Siriji oslabiti ekstremističke grupe. Obama bi trebao biti otvoren za saradnju sa Moskvom, pogotovo u kontekstu novih diplomatskih prijedloga koji se tiču mirovnih pregovora u Siriji. Ali bi, u istom trenutku, trebao eksplicitno staviti do znanja da će to uraditi, samo ako Moskva redukuje svoje vojne intervencije. Gledajući iz ovog ugla, obje strane bi trebalo da izbjegnu miješanje u Asadovu poziciju, ako se zaista želi pronaći konstruktivno diplomatsko rješenje.  

Preveo i prilagodio: Stefan Blagić