Novinar: Kakvo je vaše mišljenje o našem obrazovnom sistemu, odnosno, da preciziramo šta biste tu promijenili?

Drugačiji političar: Na to pitanje odgovor je vrlo jednostavan, jedna jedina riječ: vaučerizacija.

Novinar: Vaučerizacija? Ne razumijem. Šta je to?

Drugačiji političar: Naravno da ne razumijete, jer živite u sistemu u kome je nemoguće čuti da stvari mogu i drugačije da se rade. No da krenemo redom. Da bismo došli do toga kako da popravimo sistem obrazovanja, moramo da definišemo šta u tom sistemu ne valja. Ključni i osnovni problem našeg obrazovanja je neadekvatan odnos cijene i kvaliteta.

Novinar: Pa naše obrazovanje je besplatno.

Drugačiji političar: Besplatno? Pa kako se onda isplaćuju plate učiteljima, nastavnicima, profesorima, kako se plaća struja, voda, grijanje, ko plaća čistačice, domare, pedagoge? Zar svi oni volontiraju? Plaća se obrazovanje, itekako, samo što se plaća posredno, pa nam država stvara privid besplatnog. Nedavno je Libek u Srbiji objavio istraživanje da je obrazovanje osnovaca skuplje nego obrazovanje studenta na fakultetima društvenog usmjerenja. Tako da oprezno koristite riječ besplatno.

Novinar: Ako se već plaća, šta je onda problem sa kvalitetom?

Drugačiji političar: Problem je što se djeca ne pripremaju za tržište rada. Znanje jeste roba, i djeca poslije završenog školovanja moraju biti spremna da svoje znanje prodaju. Naša djeca to nisu. Razlog tome je što ne postoji konkurencija među školama. Škole dobijaju sredstva od države i nemaju interes da poboljšavaju kvalitet nastave. Privatne osnovne škole ne postoje, a srednje su mnogima nedostupne zbog cijene. Privatne srednje škole imaju motiv da privuku učenike kvalitetom nastave, jer od broja učenika zavisi njihov profit. Državne škole nemaju taj problem jer će novac svakako da dobiju. I tu dolazimo do rješenja. Rješenje je jednostavno, škola dobija novac preko djeteta, preko učenika. Novac prati dijete, a dijete i njegovi roditelji biraju u koju školu će da ide i tako ta škola dobija novac na osnovu svog kvaliteta i mogućnosti da privuče učenike i pruži im znanje neophodno da se sutra zaposle.

Novinar: Vi biste dakle ukinuli državno finansiranje škola?

Drugačiji političar: U obliku u kome to danas postoji, da. Vaučerizacija znači finansiranje učenika, umjesto škola. Umjesto da država daje pare direktno školama, daje ih učenicima koji tim parama plaćaju školu po svom izboru. Naravno, to ne znači da bi se ukinule državne škole. Ne. To znači da bi se izdavanja za državne škole smanjila i dio sredstava preusmjerio u finansiranje učenika. Tada bi državne škole bile na tržištu kao i privatne, samo što bi sada sva djeca mogla da upišu privatne škole, jer bi novac odvojen za njihovo obrazovanje, oni sami mogli da usmjere gdje žele. Kako bi se djeca izjednačila u mogućnostima, veće vaučere bi dobijala dvjeca slabijeg materijalnog stanja. To se zove Dženksova ograničena šema vaučera. To bi omogućilo da djeca slabijeg materijalnog stanja postanu poželjni učenici i u bolje opskrbljenim i kvalitetnijim, da ne kažem elitnim, školama. 

Novinar: Kako bi to konkretno izgledalo u praksi?

Drugačiji političar: Škole, privatne i državne, prijave se Ministarstvu prosvjete, koje bi vršilo akreditaciju. Morao bi se zadovoljiti neki propisani minimum kvaliteta, kako bi škole bile akreditovane. Jednom kada budu akreditovane, škole propisuju broj đaka koje mogu da upišu. Ministarstvo finansija izračuna koliko košta obrazovanje jednog učenika i na osnovu toga ocijeni koliko iznosi jedan vaučer. Uzmimo da je to iznos X. Za svakog upisanog đaka škola bi dobijala iznos X od ministarstva finansija. Lokalna samouprava bi vodila evidenciju djece slabijeg materijalnog stanja ili djece sa posebnim potrebama. Za takvu djecu lokalna samouprava bi mogla da dodjeli dodatne vaučere u iznosu od X/4. Škole bi mogle da povećaju cijenu školovanja po učeniku u odnosu na propisanu X ali samo za dodatnih X/4. Prema tome, svim učenicima bi bile dostupne sve škole. Ukoliko škola ispuni limit učenika koliko može primiti, obavezna je da sistemom lutrije odredi koji učenici će biti upisani, kako ne bi bilo nikakve segregacije.

Novinar: Rekli ste lutrija?

Drugačiji političar: Pa da. Ideja je da se eliminiše mogućnost diskriminacije po bilo kom osnovu i da prvoprijavljeni do polovine upisne kvote budu sigurni, a da druga polovina i oni koji su preko kvote ,,idu u bubanj“. Ovo je pogotovo razlog jer osnovne škole ne mogu da sprovode prijemne testove, niti neke druge objektivne sisteme odabira, što svakako ostavlja mogućnost za razne manipulacije. 

Novinar: Zar ovaj sistem ne bi bio skuplji?

Drugačiji političar: Ne, naprotiv. Danas kod nas većina škola ima zaposlene učitelje i nastavnike koji nemaju dovljno posla za punu normu. Mi imamo konstantni trend smanjenja broja đaka, ali to ne prati smanjnenje broja učitelja i nastavnika. To nema smisla. Kada bi se škole finansirale u zavisnosti od broja đaka, morale bi da usklade potrošnju. Dakle otpuštati višak zaposlenih, smanjivati plate ili ugasiti školu. Ministarstvo prosvjete bi motrilo da kvalitet rada ne padne ispod norme za akreditaciju, u protivnom škole gube licencu. Važno je napomenuti da mimo vaučera škole ne bi mogle dobiti ni marku više od države. Naravno, mogle bi da zarađuju sredstva na drugi način, već pomenutim X/4 školarinama koji su jednaki X/4 dodatnim vaučerima za socijalno ugrožene đake, mogle bi da iznajmljuju svoj prostor kao što je sala za fizičko ili školski teren, da prima donacije... Mislim da je sada jasnije kako će ovaj sistem natjerati škole da privlače učenike i da svedu troškove na optimum. Novac koji bi se uštedio, djelimično bi se usmjerio na prevoz đaka koji zbog ovakvog sistema nemaju školu u blizini, te tako roditelji ne bi imali dodatni finansijki teret.

Novinar: Ali to znači otkaze radnicima, nezaposlene, kako to mislite da prodate ljudima kada...

Drugačiji političar: Apsolutno nije tačno. Da, neko će biti otpušten, ali će se konačno iskristalisati koliko našem obrazovanju treba učitelja i nastavnika. Višak bi se skinuo sa tereta države. Naravno, okrutno je, nije lijepo, nije primamljivo, nije ružičasto, ali već ste decenijama glasali za primamljivo-ružičasti sistem, pa je kvalitet obrazovanja sve lošiji, a obrazovanje je sve veća rupa bez dna za pare poreskih obveznika. I povrh svega toga sve škole nisu jednako dostupne svim učenicima. Ako ste zadovoljni, onda ništa. Ja vam nudim realan koncept...

Novinar: Kažete realan, ali postoji li to igdje na svijetu?

Drugačiji političar: Naravno, pa nisam ja izmislio toplu vodu.  Čile, SAD, Švedska, Danska, Holandija, Velika Britanija, Slovačka, Poljska... i još mnoge države imaju ovaj sistem u različitim oblicima, u zavisnosti od organizacije i ekonomske moći.

Novinar: Mislite da će ovaj program dobiti glasove?

Drugačiji političar: Već sam rekao, ne lovim glasove. Ja građanima dajem nešto stvarno drugačije, nešto što smatram da je bolje, efikasnije, jeftinije. Dajem im mogućnost. Da li će je prepoznati i prihvatiti, to je na njima. Kad tad ovo društvo, ovako koncipirano, će propasti i onda će se pokazati da li sam bio u pravu ili ne. Do tada građani sa mnom barem imaju izbor, imaju nešto drugačije.

                                                                                Aleksandar Jokić, autor