Pobjede ostvarene kroz jednostrane opklade u korist kineske reintegracije koje su trajale proteklih trideset i pet godina sa ostatkom svijeta su došle do kraja. Kina je sada sastavni dio globalne ekonomije, a  zakoni ekonomske gravitacije od sada vrijede i u Kini. Prvi od tih zakona je da ne postoji nešto što se zove besplatan ručak.

Finansijska kriza u Kini se zahuktava, ali uobičajeni loši predznaci na berzi kao što je smanjenje izvoza kao i značajan pad juana samo su predjelo, dok glavno jelo tek predstoji. Nadolazak krize ima više veze s demografskom stagnacijom, odlivom kapitala i odlukom u 2013. da se tržištu dodijeli “odlučujuća” uloga u ekonomskom razvoju Kine. Kombinacija ovih trendova u narednih nekoliko godina sve više će otežavati kineskim službenicima na svim nivoima da ispune svoje finansijske obaveze.

Ukratko, problem je u tome što se Kina razvija u zemlju sa prosječnim nivoom dohotka, dok socijalna potraživanja prema vladi rastu brže od njenog BDP-a. Nedavno usporavanje rasta BDP-a samo je pogoršalo dugogodišnji trend. Društvene privilegije poput besplatnog javnog obrazovanja, adekvatne zdravstvene zaštite i starosnih penzija su skupe i rastu brže od inflacije, što Amerikanci i Evropljani jako dobro znaju. Povećavanje starosti kineske populacije će zahtijevati sve više i više tih usluga u budućnosti.

Porez dolazi

Kina i dalje nastavlja sa širenjem budžetskih zahtjeva kroz poboljšanje poreske učinkovitosti i velikom prodajom imovine. Ali to su samo jednokratne popravke. U 2008-09, Kina je restrukturirala svoj porez na dodatnu vrijednost i porez na dobit, smanjujući najvažnije poreske stope, time poboljšavajući učinkovitost naplate. Prihodi iz tih izvora su se povećali u posljednjih nekoliko godina, otprilike nominalno su se udvostručili od 2009. U stvari, ukupni prihodi države kao postotak BDP-a su porasli sa najnižih stopa svih vremena, koji su iznosili nešto više od deset posto sredinom 1990-ih na oko 22,7 posto u 2013. godini.

To je još uvijek na niskom nivou, čak i za zemlju prosječnog dohotka, kao što je Kina. U Meksiku, prihodi države kao postotak BDP-a iznose 24,4 posto. U Rusiji, to je 40,7 posto (podaci prije nastanka krize), prema najnovijim podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. U Brazilu ta proporcija iznosi oko 34 posto. Sa 31,2 posto, Sjedinjene Države imaju najmanji prihod  kao postotak BDP-a među bogatim zemljama OECD-a, naravno, Sjedinjene Države troše i izvan tog opsega. Mnogim evropskim zemljama rezultat je preko četrdeset a manje od pedeset.

Često se kaže da će Kina prije ostariti nego postati bogata; možda je podjednako istina da će se kineska ekonomija liberalizovati prije nego će se oporezovati. Da ne bi bilo zabune, kineski veliki porezi od socijalne sigurnosti nisu poznati i kao takvi nisu uključeni u navedene brojke. One mogu iznositi dodatnih pet posto BDP-a, čime bi se ukupni prihod vlade bio nešto veći od vlade Meksika. Međutim, dokazi pokazuju, da je na lokalnom nivou administrativni sistem značajno korumpiran i da je porez od socijalne sigurnosti koji je uplaćen na račune vlade manji od iznosa koji poslodavci prijavljuju. 

Nakon ubrzanog rasta u 2010. i 2011. godini zbog poreske reforme, kineski godišnji rast prihoda administraciji je pao ispod deset procenata i sada je približno u nivou sa rastom BDP-a. Drugim riječima, kineski primici su stabilni i rastu u skladu sa BDP-om. To je i za očekivati u poreskom sistemu Kine, koji se oslanja na dobit, potrošnju i porez na dodatnu vrijednost, koji je na ili na istom nivou, ili čak regresivan. U teoriji, Kina ima visok i progresivan poreski sistem, sa gornjom marginalnom stopom od 45 posto, ali primjena istog je veoma slaba. Pojedinačni prihodi od poreza na dohodak čine samo pet posto ukupnog prihoda države.

Fiskalni zid

Sposobnost Kine da i dalje omogući povećavanje kvaliteta socijalnih usluga u skladu s očekivanjima svog stanovništva zavisi od njene sposobnosti da poveća poreze. Čak i postojeći nivo pružanja usluga uskoro će postati nemoguć unutar trenutnog kineskog fiskalnog okvira, zahvaljujući rastućim troškovima i starenju stanovništva. Udio stanovništva u dobu od 65 godina starosti i više će se povećati od deset posto na gotovo 21 posto između 2015. i 2035., prema popisu U.S. kancelarije za projekcije. Stariji stanovnici su skuplji korisnici državnih usluga, a nakon četiri decenije programa jedna porodica jedno-dijete, više jednostavno nema dovoljno mladih ljudi da se za njih brinu.

Potpuno svjesni demografske vremenske bombe, kineska vlada očajnički ohrabruje ljude da imaju više djece, ali sa malo uspjeha. Ironično, ako vlada uspije u podizanju nataliteta iznad niskih granica zabilježenih u Japanu, Južnoj Koreji i Tajvanu, njena demografska kriza će se pogoršati prije nego što će se osjetiti napredak. Za prvih 20 do 30 godina baby booma, Kina će morati snositi troškove podizanja više djece bez povećanja njene radne snage. Naime, kineska radna snaga će i dalje padati što će uglavnom biti prouzrokovano činjenicom da će žene uzimati slobodno vrijeme za podizanje porodice.

Kineske vođe moraju biti svjesne fiskalnog zida koji blokira kineski put ka razvoju i oni moraju znati kako će biti teško probiti se kroz njega. Pronalaženje novih izvora prihoda neće biti lako. Kapitalni dobici u Kini su većinom neoprorezovani zbog utaje poreza dok se većina dobitaka na berzi uopšte ne oporezuje. Kineski trenutni planovi za poreske reforme su relativno skromni, ali očito naredni korak je povećanje prikupljanja poreza od kapitalnih dobitaka. Znajući da je porez na putu, bogati sloj Kineza čini sve što može kako bi iznjeli svoju imovinu (ili barem pravnu nadležnost nad svojom imovinom) iz zemlje.

Poslijedica planova da otvore kapitalne račune do pune konvertibilnosti dodatno sprječava vladu da iskoristi privredu. Kako se sada gubi uticaj na finansijski sektor, vladi prijeti opasnost da izgubi važan alat u borbi protiv utaje poreza. Ove reforme mogu biti ekonomski neophodne ali one smanjuju vladine fiskalne opcije. Kompanije koje su nekada bile u državnom vlasništvu sve više rade samo u sopstvenom interesu što može biti u sukobu sa državom.

Kina je izbjegla globalnu finansijsku krizu 2008. godine gotovo u potpunosti netaknuta, uprkos pretrpljenom padu od 16%  izvoza u 2009. godini u poređenju sa 2008. Kolaps izvoza je umanjen zahvaljujući presudnom Vladinom podsticajnom programu koji je ubrizgao 586 milijardi dolara u privredu. Za razliku od podsticajnog programa SAD-a, koji je uglavnom obezbijedio sredstva bankama, kineski program je bio klasični kejnzijanski, sa identičnom logikom državnog intervenisanja karakterističnom za kejnzijance. Kako bi spriječila dodatnu ekonomsku katastrofu, Kina je izgradila zračne luke, metro sisem, brzu željeznicu I mreže prijeko potrebne infrastrukture.

Danas je Kina liberalnija i ima puno manje prostora za manevar. U 2008. godini, kompanije u državnom vlasništvu su bile pod izravnom kontrolom vlasti; u 2015, mnoge su kvazi-neovisne. U 2008. godini, kapitalna kontrola spriječavala je da strana ulaganja napuste zemlju; u 2015, čak i kineski fondovi imaju mnogo puteva za izlaz. Kina i dalje može posuditi svoj put iz problema, kao što je učinjeno u 2008, ali je politička klima sada loša za velike javne poteze a i liberalizacija je napravila privredu mnogo ranjivijom nego što je to prije bio slučaj. A ako Kina posuđuje sada kao što je učinila nekada, nije sigurno kada će biti u mogućnosti da vrati novac nazad.

Često se kaže da će Kina prije ostariti nego postati bogata; možda je podjednako istina da će se kineska ekonomija liberalizovati prije nego će se oporezovati. Liberalizacija bez oporezivanja će gurnuti kinesku vladu u poznati obrazac Trećeg svijeta sa vječnom fiskalnom krizom. Kina, koja prikuplja novac prvenstveno kroz regresivne poreze i bori se da na ovaj način ispuni svoje obaveze,  izgledaće kao i ostatak Trećeg svijeta koji je Kina navodno napustila prije mnogo godina. Pad juana je samo uvod u ovu vrstu krize, a ne konačni čin.

Izvor: Foreign affairs