Mnogi kritičari iranskog nuklearnog dogovora upoređuju Iran sa Sjevernom Korejom i smatraju da se taj dogovor neće održati jer su dva režima u svojoj prirodi ista. Neke sličnosti su postojale, npr. u stalnom natezanju Savjeta bezbjednosti Irana prošle su godine prije nego što su započeli razgovori koji su otvoreni s jedne i s druge strane, bez palca u džepu. Ali, postoje značajne razlike, jer je iranski nuklearni program očigledno miroljubiv, dok je sjevernokorejski ratohuškački. 

U septembru 2005. Sjeverna Koreja je pristala na zajedničku izjavu s pet partnera o Šestočlanim razgovorima koji bi vodili denuklearizaciji, napuštanju svih nuklearnih naoružanja i postojećih nuklearnih programa, te vraćanje osnovama Povelje o neproliferaciji nuklearnog naoružanja i sigurnosnim zasadama IAEA. Zauzvrat, Sjeverna je Koreja dobila potvrdu SAD-a i Južne Koreje da nikakvo nuklearno oružje neće biti stacionirano u Južnoj Koreji, te su dane garancije da ne postoji plan napada na Sjevernu Koreju s nuklearnim ili konvencionalnim oružjem. Pjongjang je bio informisan da SAD i Južna Koreja žele raspravljati o stalnom mirovnom ugovoru, diplomatskom priznanju, finansijskoj pomoći koja bi uključila i saradnju s južnokorejskom vladom u polju energije, te pravo Sjeverne Koreje na razvoj civilnog nuklearnog programa. 

U poređenju s iranskim nuklearnim dogovorom, razgovori iz 2005. nisu detaljizirani. Sjeverna Koreja nije pozvana na specifičnu aktivnost kako bi dobila dodatne povlastice, a vjerojatno ne bi ni dobila sve što traži. Mnogi sumnjaju da će Sjeverna Koreja održati svoju riječ i odustati od proizvodnje nuklearnog naoružanja. U tome se nisu razočarali do sada. Pjongjang je na kraju svih razgovora odlučio povući se. Zemlja je pala u krajnju izolaciju kao posljedica takvog čina. Jedini značajniji diplomatski 'uspjeh' bio je posjeta Dennisa Rodmana, bivšeg američkog košarkaša s upitnim prosuđivanjem političke realnosti. 

Svi kritičari iranskog programa koji upoređuju Teheran s Pjongjangom nalik su Rodmanovom rasuđivanju stvarnosti. Iran je zrela civilizacija koja ima ogromnu mogućnost preuzimanja pozitivne uloge u međunarodnim političkim odnosima. Posjeduje živahno građansko društvo, obrazovanu klasu kojoj malo ko u regiji Bliskog istoka može konkurisati, te jednu od najbogatijih dijaspora u svijetu, bogatoj poput prirodnih resursa kojima Iran obiluje. 

To je sve što Sjeverna Koreja nema, osim jedne stvari – uspješnog nuklearnog programa. Službene američke procjene govore da je Sjeverna Koreja sposobna proizvesti male nuklearne glave na interkontinentalnim balističkim projektilima. To znači da Sjeverna Koreja ima mogućnost napasti SAD. Unatoč tome, američka administracija ne podiže nikakve napetosti, te pokušava nastaviti s hladnom diplomatijom. Od završetka pregovora 2009., bilo je nekoliko pokušaja da se Sjeverna Koreja vrati za pregovarački sto. Nakon godina ćutnje, Sjeverna Koreja je 2012. uprkos zabrani međunarodne konvencije lansirala dugometnu raketu, pa se u SB razvila rasprava o ponovnom diplomatskom pristupu Pjongjangu. Ali, da bi se to postiglo, potrebna je dobra volja sjevernokorejskog diktatora Kim Džong Una, koji bi trebao napraviti snažniji korak prema denuklearizaciji. Strateška pažnja svjetskih sila opada, te se razvija i mišljenje da je diplomatski pristup Pjongjangu kriv. 

Takvo mišljenje počiva na ideji da je raspravljanje o sjevernokorejskom nuklearnom programu čin koji taj program legitimizira. Svaka rasprava o ograničavanju tog programa, a ne posvemašnjem gašenju, jeste davanje prava Sjevernoj Koreji na posjedovanje nuklearnog oružja. Ali, to je krivi pristup, jer ne treba se legitimizirati program, ako se pregovorima nastoji ograničiti. To mišljenje bi značilo da je bolje ne raditi ništa i dozvoliti da se program dalje razvija. Drugo je mišljenje da nuklearno oružje već postoji i da se malo može učiniti u smjeru denuklearizacije. To je nestručno mišljenje, jer nije isto posjedovati nuklearno naoružanje i upotrijebiti ga, posebno ne protiv svjetskih sila. Napad nuklearnim oružjem na neku od tih sila zapravo bi bio krajnji samoubilački čin. 

Najzad, smatra se da je Sjeverna Koreja krajnje neodgovorna i da se ne može vjerovati kako će se držati potpisanih ugovora. To je istina, ali je istina takođe da su se SAD, a ne Sjeverna Koreja, povukle iz pregovora 1994., a ponovo se Amerika povukla iz okvirnog ugovora kad je Bushova administracija otkrila 2002. skrivene centrifuge. Takvo kršenje okvirnog ugovora naveo je komentatore da smatraju kako je došlo do krajnje nevažnosti nuklearne diplomatije. Međutim, tu su pogriješili, jer je nuklearna diplomatija uspješno zaustavila razvoj sjevernokorejskog nuklearnog programa za čitavih osam godina, i tek kad je Washington napustio okvirni sporazum Sjeverna se Koreja povukla iz Povelje o nuklearnoj neproliferaciji. Prema procjenama nezavisnih stručnjaka, da nije bilo okvirnog ugovora, Sjeverna bi Koreja danas imala mnogo više nuklearnog oružja. 

Pjongjang se nalazi iu dvoumici. S jedne strane očekuje sposobnost asimetrične eskalacije, što je stručni politološki naziv za prvenstvo upotrebe nuklearnog naoružanja u doba mira. S druge strane zna da ju time čeka sigurna odmazda. No, Sjeverna Koreja je oduvijek bila sklona tradicionalnoj opciji katalitične strategije, u kojoj nuklearno oružje služi kao razlog približavanja patrona svom nuklearnom partneru. Povijesno je patron bio Sovjetski savez, ali sada je to Kina. Barem u očima sjevernokorejske elite. Ako Kina ne pristane na takvu ulogu, onda bi Sjeverna Koreja zauzela položaj asimetrične eskalacije i čekala svoju sudbinu. 

U maju ove godine, SAD i Kina su razmišljali o dodatnim sankcijama protiv sjevernokorejskog režima. Razgovori o tome vođeni su tokom posjete američkog ministra vanjskih poslova Kini i Južnoj Koreji. Kerryjevi komentari u Seulu ukazuju da je Americi dosta čekanja da Sjeverna Koreja napravi prvi korak dobre volje. Umjesto da se radi na povratku za pregovarački sto, izjavio je Kerry, Sjeverna Koreja nastavlja razvijati svoje nuklearno oružje i balističke projektile. Zanimljivo je da je Kerry izjavio kako je američko iskustvo u pregovorima s Iranom mogući model za Sjevernu Koreju. U saradnji s kineskim ministrom vanjskih poslova Vangom Jiem, Kerry smatra da je najbolje upotrijebiti i pregovore i pritisak kako bi se Sjeverna Koreja držala svojih međunarodnih obaveza, te dodao da je teško da će Pjongjang razviti ekonomiju i probiti međunarodnu izolaciju ako ne pristane na pregovore. 

Sjeverna Koreja je jedna od zanimljivih područja gdje se američka i kineska politika približavaju. Uslijed kineskih aktivnosti u Južnom kineskom moru i potencijalu srazmjernom interesu dvije sile na Tihom oceanu, opasnost od Sjeverne Koreje je zajednička. Ipak, Kinezi nastoje da se povratak nuklearnim pregovorima ostvari bez pritiska na Pjongjang da iskaže dobru volju nekim svojim korakom. Odnosi Pekinga i Pjongjanga hladni su više od 18 mjeseci, otkako je na vlast došao Kim Džong-un i otkako je umro Džang Song-taek koji je bio glavni pregovarač između Kine i Sjeverne Koreje, ali je Kina i dalje glavna podrška sjevernokorejskim vođama. Kina odbija kritikovati sjevernokorejsko kršenje ljudskih prava u međunarodnim organizacijama, uključujući u UN-u. Uz to, Kina se javno suzdržava od komentarisanja detalja zajedničke američko-kineske pozicije prema Sjevernoj Koreji, već samo ponavlja ustrajnost na zaustavljanju nuklearnog programa i povratka na pregovore koji su stali 2009. 

Kineski oprez nije samo posljedica klasične kineske vanjske politike, već i spoznaja da, kad je Sjeverna Koreja u pitanju, sve opcije moraju biti otvorene. Kim Džong-un je na vlast došao iznenada i bez posebne pripreme. Bitka za vlast u njegovoj pozadini uključuje svirepa ubojstva unutar kruga njegove vlastite obitelji. Iako je teško predvidjeti bilo što u sjevernokorejskoj unutarnjoj politici, postoje naznake da je sam Kim Džong-un u opasnosti, te da bi prokineski elementi unutar sjevernokorejske elite mogli zgrabiti vlast s potporom vojske. Ako bi se to ostvarilo, Sjeverna Koreja bi postala određen kineski satelit, što ne bi odgovaralo Južnoj Koreji i SAD-u i stvorilo bi još jednu geopolitičku bojišnicu. Ako se sruši sjevernokorejski režim, Južna Koreja bi, uz podršku SAD-a i Japana, mogla napredovati prema sjeveru i ostvariti ponovno ujedinjenje Koreje. To ne bi odgovaralo Kini jer bi preko noći na svojim sjeveroistočnim granicama imala stacionirane američke trupe. 

Ali i to su samo spoljni činioci. Unutar sjevernokorejske političke elite razgovori, lojalnosti i odnosi su krajnja nepoznanica. Možda su ubistva u uskom krugu oko Kim Džong-una samo dokaz njegove moći, a možda su prikaz snažnih frakcija unutar režima, što bi moglo voditi pravom ratu unutar elite. Kako god bilo, za narod Sjeverne Koreje to nema nikakvih povoljnih posljedica. Nehumana i tragična sudbina Korejanaca je izvjesna, a režim čini povrede ljudskih prava kakve ne radi niti jedna druga država na svijetu. 

S političke tačke gledišta, sudbina Sjeverne Koreje je u kineskim rukama. Dvije zemlje se ne moraju voljeti, ne moraju sarađivati, ali Kini je važno održavati odnose na temelju sigurnosnog kalkulisanja. Sjeverna Koreja je na neki način tampon-država Kini, štiteći kinesku teritoriju od zapadnih uticaja i davajući garanciju da će svaki pokušaj ponovnog ujedinjavanja korejskog poluostrva biti pod kineskim uticajem. Ali, Kina će morati požuriti s konkretnim akcijama jer joj prijeti američka tihookeanska odbrana i protivbalistički sistemi, naglašena militarizacija Japana i potencijali japansko-južnokorejske vojne saradnje. 

Da ne "talasa", Peking nastoji održavati nadu u šestočlane pregovore sa Sjevernom Korejom, pogotovo ako nuklearni program Pjongjanga ima potencijal uvlačenja Kine u ratna zbivanja. Kinezima su nuklearne ambicije Sjeverne Koreje krajnje odbojne, ali to ne znači da će Kina napustiti izgrađene odnose s tom zemljom, kao što neki zapadni stručnjaci vjeruju ili se nadaju. 

Pjongjangu je jasan kineski stav, ali su previše vezani uz Peking da bi napustili saradnju. Na primjer, kinesko-sjevernokorejski ugovor iz 1961., koji je obećao međusobnu pomoć i saradnju, te kinesku vojnu pomoć u slučaju napada na Sjevernu Koreju, ponovo je potpisan 2001., te je na snazi do 2021. Sjeverna Koreja dobiva većinu nafte i plina iz Kine, polovica strane pomoći dolazi iz Kine. Uvoz Sjeverne Koreje sastoji se 57 posto od kineskih proizvoda, a 42 posto svog izvoza ide također u Kinu. Uz to, Kina je Pjongjangu važna u UN-u, kao rijetka zemlja koja zaustavlja veće napade i rezolucije protiv sjevernokorejskog režima. Stoga su ideje o kineskom uskom praćenju zapadne ideje o ponavljanju iranskog slučaja u Sjevernoj Koreji tek puste želje.

Izvor: Advance