"Krimi žanr danas je najpopularniji u cijelom svijetu, u štampanim i elektronskim medijima. Ali, knjigu smo objavili zato što je nedostajala. Kad je objavljena, 1985., slučajno u Beogradu, premda su svi tekstovi izašli u Zagrebu, u 3000 primjeraka - nestala je preko noći. I s godinama je postala mitska knjiga koju su tražili svi ljubitelji žanra..."

Jeste li sami pokušali napisati knjigu tog žanra?

"Ma kakvi, nikad ništa od fikcionalne proze! Smatrao sam da nemam za to dara, iako sam možda i pogriješio. Nakon tri knjige mojih autobiografija mnogi su mi rekli da je šteta što se nikad nisam okušao u beletristici."

U zadnje vrijeme hrvatska književnost je dosta plodna, izašlo je nekoliko baš voluminoznih knjiga - Jergović, Ferić, Valent, prije koji dan Perišić... Piše se - tanko ili debelo. Ima li neka od tih knjiga kvalitetne šanse da postane klasik poput Filipa Latinovicza, “Kiklopa”, “Mirisa, zlata i tamjana”...

"Navalila je ta neka ideja da se kvantitetom nadoknadi kvalitet, pa i ja sam tome nešto pridonio tim autobiografijama koje, kad se zbroje, imaju oko 600 stranica. Ali to nije bitno, nego što se misli, kaže i kako se kaže... A nemoguće je i nepotrebno upoređivati bilo šta sadašnje s prošlim. Jedna koju apsolutno ističem je Valentova, “Umjetne suze”, koje su kompendij intelektualne i narativne proze našeg vijeka, kapitalno važan za hrvatsku književnost. Jeste teško prohodna za nestrpljivog čitaoca, ali Valent je kongenijalno uspio objediniti misaone dimenzije našeg vijeka, zajedno sa snažnom narativnom potkom, tako da se ne mogu oteti zadovoljstvu čitanja ovakve jedne knjižurine. Perišića nažalost nisam dobio - ko bi mi je poslao za privatno čitanje? Jer, kao kritičar više nisam aktuelan na sceni - a one koji nisu aktuelni svi žale, ali niko im ne da hljeba.

Spomenuli ste vašu autobiografsku prozu. Žanrovski vrlo sličnu napisala je i Mani Gotovac. Zanimljivo bi ih bilo uporediti.

"Prvo, bitna razlika - jedna je muška, druga ženska."

Pa? Kome to ide u prilog?

"Meni, apsolutno."

Ozbiljni ste?

"Mani previše drami o ljubavi, koju ja uopšte ne spominjem u svojim knjigama, iako je moja ljubav prema supruzi i kćerci neupitna, ali ne srcelomim se... Meni je Mani draga kao višedecenijska poznanica, prijateljica... I da, autobiografija je žanr, i te kakav, dokaz tome su i knjige naše najautoritativnije teoretičarke na tu temu, Helene Sablić Tomić. A što se tiče biti žanra, sve su autobiografije slične po tome što se autori svlače, ogoljuju, nastoje se prikazati u svjetlu koje ne poznajemo. Sad je samo stvar u tome ima li to dobru poentu, odnosno, ima li njihov život rezona u društvenom kontekstu. Jer, vrlo važno što je neko s nekim spavao, to se ponavlja svakih deset hiljada puta svaki dan, ali bitno je ima li taj naš odnos rezona u trenutku u kojemu živimo mi i naši čitaoci. Može li tu čitalac prepoznati nešto od svog vremena...

Nedavno je umro Dobrica Ćosić, nešto ranije Momo Kapor. Obojica su prononsirani srpski nacionalisti, ali vi ste uvijek nalazili argumente da ih od toga odbranite. A ja sam se uvijek pitala zašto, a i ne relativiziramo li tako svaki drugi nacionalizam?

"Potrebno je relativizirati ako želimo preživjeti. A važna distinkcija između ta dva pisca je ova. Ćosić sa golemim opusom u Hrvatskoj je nepoznat, niko pojma nema o njegovoj književnosti, a Kapor je bio najpopularniji pisac i u Hrvatskoj. A da njih objedinjuje “nacionalizam” je više-manje stupidno, jer nijedan ni drugi se nisu toliki eksponirali da bi bili gori od naših nacionalističkih pisaca. Mi imamo mnoštvo pisaca koji se i danas hvale kao nacionalistički pisci, pa ih svejedno držimo kao neke vrijednosti . Samo su nam strani pisci koji se eventualno zalažu za pitanje svoga naroda odiozni."

Šerbedžija i neoustaše

Dobro, tu se nikad nećemo složiti... 

"Ali ja bih tu išao i dalje, pa dodao jednu od najznačajnijih odlika hrvatske kulture danas, a to je srbofobija, koja je toliko izražena da prelazi u teški kompleks od kojeg bi mi sami morali najviše patiti. Jer kompleksaš je opterećen strašnom boli. Recimo, upravo sad, pred ljeto, već 15 godina, otvara se sezona lova na Radu Šerbedžiju i Teatar Ulysses na Brionima. Hrvatski jal tu prelazi u teški jal neoustaške strukture koja u našem društvu buja i u nekim novinama. Ta svakoljetna hajka je srećom još samo verbalna, ali prijeti da pređe i u fizičku. Evo, prije nekoliko dana Miloradu Pupovcu u Srbu je zaprijećeno da je ovo “zadnji put da tu dolazi i obilježava ustanak srpskog naroda u Hrvatskoj”... Što to znači? Da će mu začepiti usta dogodine? Gumenom kruškom u ustima? Ili će možda zabraniti srpsku stranku u Hrvatskoj? Ili će napokon trijumfirati ta ideja, o kojoj ja govorim već nekoliko godina, da je cijeli taj jal na, recimo, srpske pisce, ili, kako sam prvi, nažalost, rekao, na ćirilicu u Vukovaru, da jer to samo uvod u progon Srba iz Hrvatske."

Istorija naroda

"I šta to znači, ukinuti potpuno istoriju jednog naroda, jer Srbi su narod u Hrvatskoj, uvijek su i bili, a ne narodnost ili manjina ili entitet... eto, razljutio sam se jer me ta svakoljetna hajka na Šerbedžiju povukla i do ovog razvoja događaja koji pokazuje svoje zloćudne konture. I jal će prijeći u fizičku silu...

Kako tumačite apsurdnu činjenicu da se nakon nekoliko godina “detanta” u odnosima Hrvata i Srba napetost opet vraća?

"To je psihopatološka činjenica... dok je rat, nema mržnje: znaš koga se kolje i zašto. To jest, nizašto - zbog užitka klanja, ubijanja, istjerivanja. Mir je problem. To je ona vrsta abreagiranja, u kojoj, kad se naizgled stvari smiruju, dolazi do buktanja najzapretanijih duševnih energija... Ali ja stalno branim svoju zemlju i vlastiti narod, ne prepuštam je ustašama, i neoustašama, nastašama, jer tvrdim da je to samo jedan djelić hrvatskog naroda. Kao što vidimo, njihove strančice su uvijek poražene na svim izborima. Ali, pustimo mi to... đavo ponekad stoji u minornostima."

Izvor: Jutarnji list