Ovaj sastanak je održan na zahtjev Turske koja se pozvala na Povelju NATO-a i pozvala na konsultacije uslijed eskalacije nasilja u Siriji i borbenih aktivnosti Kurdistanske radničke stranke (PKK).

Turski predsjednik Erdogan je tom prilikom izjavio da je Turska napadnuta te da iskorištava pravo da se brani i to će pravo koristiti do kraja. Takođe je napomenuo da je to dužnost NATO-a, te da traži da Savez bude spreman na odbranu.

Iako je NATO potvrdio svoju predanost turskoj nacionalnoj bezbjednosti, Evropska komisija je tražila od Erdogana da nastavi s mirnim rješenjem kurdskog pitanja. Erdogan je takođe telefonom razgovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom o turskoj intervenciji u Siriji, dakle prije sastanka NATO-a. 

Prema izjavi iz Kremlja, razgovor se vodio o mogućnostima bolje saradnje u borbi protiv Daeša (ISIL) u Iraku i Siriji. 

Erdogan je pozvao NATO da učini sve što može u svojoj obavezi zaštite svojih istočnih granica. No, to ne znači da će NATO pokrenuti novu operaciju. Za to se teško može naći sredstava, a još manje volje među NATO članicama. Čak je i rasprava održana u Glavnom štabu NATO-a u Briselu bila na nivou ambasadora, što znači da je nedostajalo i pravih konsultacija unutar zemalja članica.

Podrška NATO-a tek je oblik legitimizacije borbe u Siriji, te davanje tihog zelenog svijetla SAD-u da u saradnji s Turskom da zadnji udarac Daešu u Siriji. No, evropski saveznici nisu toliko sigurni u borbu protiv PKK, posebno nakon što je Turska izvela vazdušne napade na njihove položaje u iračkom Kurdistanu. 

Mnoge evropske zemlje smatraju da će Kurdi biti veliki gubitnici takve akcije. U evropskoj javnosti  govori se o tome da zahtjevi PKK niti u jednom slučaju nisu uporedivi sa zločinima Daeša, te traže od američke i evropskih vlada da objasne Ankari kako se ne može istovremeno voditi rat na ova dva fronta u ime demokratskih vrijednosti. Posebno je zabrinjavajuće način kako su napadi na PKK započeli. Naime, turska vlada je optužila za napad u Surucu Daeš, ali su turski F-16 avioni umjesto na Daešovske položaje, pucali na PKK-ove položaje u planinama u sjevernom Iraku, duž granice s turskom provincijom Qandil. 

Početak jačih borbi protiv Daeša, koje su uslijedile nakon što je grupa izvršila bombaški napad u Surucu 20. jula, je pokret Ankare koju su njeni zapadni saveznici dugo priželjkivali. Odluka da se otvori vazdušna vojna baza Incirlik američkoj koaliciji protiv Daeša je jasan dokaz da je Turska napokon odlučila preduzeti snažnije mjere protiv terorista u susjednim zemljama. Vlada Strane pravde i razvoja (AKP) premijera Ahmeta Davutoglua odlučila se boriti protiv terorizma istovremeno na više frontova, ne samo protiv Daeša, već i protiv PKK-a, ali i u manjoj mjeri protiv ljevičarske terorističke organizacije Stranka-Front oslobođenja revolucionarnog naroda. 

Ankara cilja i na PKK kampove u sjevernom Iraku, nakon što je od tamo izveden napad na turske policajce i vojnike. Disproporcionalni način na koji se nastoji skršiti PKK u odnosu na kampanju protiv Daeša postavlja pitanja o stvarnim motivima AKP-a. Mnogi smatraju da vlada zapravo pokušava iskoristiti podršku javnosti za antikurdska djelovanja. Prema tom mišljenju, AKP se dodvorava turskim nacionalistima, i želi završiti mirovni proces koji je započela 2012. s PKK-om u saradnji s prokurdskom Narodnom demokratskom strankom (HDP). Međutim, HDP je dobila 13 posto glasova na izborima u junu, a kako su pregovori o sastavljanju nove vlade u toku, postoje indikacije da je stranka pod pritiskom Erdogana da se pripreme za nove izbore umjesto da se stvara koalicijska vlada s nekom od stranaka u parlamentu. AKP jednostavno ne može naći dovoljno dobrog kandidata koji bi sačinio takvu vladu. 

Vođa HDP-a Selahatin Demirtas već je optužio tursku vladu za zaustavljanje mirovnog procesa s kurdskim militantima, ali je istovremeno zadržao jasnu distancu od PKK nasilja kako bi time i nadalje pokušao biti spona između Ankare i Kurda. Dogovoru skloni Turci sada ukazuju na presudnu moć HDP-a. 

Kurdska ljevica i liberalna inteligencija moraju se suočiti s PKK-ovim totalitaristima, te svim mogućim silama pritisnuti kurdske nacionaliste da ne pružaju podršku PKK-u. U Erdoganovom makijavelizmu nije za odbaciti taktiku da se vazdušnim napadima na PKK u iračkom Kurdistanu nastoji kriminalizovati kurdska borba i marginalizovati HDP do te mjere da na idućim izborima ne uspije preći izborni prag. U tim prijevremenim izborima, Erdogan bi nastupio kao vrhovni komandant pobjedonosne vojske. I zbog toga se čini da je turska država manje zainteresovana za borbu protiv Daeša koliko za borbu protiv PKK. Poznati turski vojni komentator i penzionisani general turske vojske Naim Baburoglu naglašava da je turska javnost već upoznata da su Daešovski militanti samo 300 metara udaljeni od turske granice, da tamo rade rovove, a da turski graničari ništa ne preduzimaju. 

Među NATO-ovim članicama već postoje podjele oko pravog pristupa turskom pitanju. Posebno njemački mediji izvještavaju o turskim napadima na PKK položaje u sjevernom Iraku. Njemački ministar vanjskih poslova Frank-Volter Štajnmajer je upozorio turskog kolegu Mevluta Čavušoglua da mirni pregovori s PKK-om ne smiju stati te da složena situacija ne smije postati još teža. I Jens Stoltenber je na norveškoj televiziji izjavio da se godinama ostvarivao napredak u pronalaženju mirne političke situacije, te da je važno da se turska vojna snaga opet ne uplete u dugoročne sukobe s Kurdima. Amerikanci su oprezni, jer podržavaju borbu protiv PKK, ali istovremeno smatraju da se mora nastaviti kurdski mirovni proces bez ugrožavanja borbe protiv Daeša. Portparol američkog Nacionalnog bezbjednosnog vijeća Alister Baski je izjavio da SAD poštuje Tursku kao NATO saveznika i njeno pravo za samoodbranu protiv PKK. Vašington poziva PKK, koju su SAD proglasile terorističkom organizacijom, da odbaci terorizam i da ponovno sjedne za pregovarački sto s turskom vladom, svakako prije nego dođe do ponovne eskalacije nasilja s obje strane. 

Gotovo je sigurno da Ankara neće dobiti veću podršku protiv PKK od SAD-a osim verbalne podrške, a posebno ako se utvrdi da Turci koriste NATO-ovu mašineriju protiv Daeša da se ujedno obračunaju s Kurdima ili da time pokušavaju izgurati HDP iz vlasti. S druge strane, Vašington neće dozvoliti da Turska cilja Kurdsku stranku demokratskog jedinstva (PYD) u Siriji i njeno vojno krilo Narodne zaštitne jedinice (YPG), koje su trenutno američki saveznici protiv Daeša. Ankara smatra da je PYD i njegova milicija samo produžetak PKK i stoga su stavljeni na tursku listu terorističkih organizacija. Vašington to nije učinio. 

Ankara se takođe brine da bi sirijski Kurdi mogli uspostaviti autonomnu regiju duž turske granice i time podržati kurdski separatizam među PKK pobornicima u Turskoj. Ultranacionalistički političari žele da Turska udari po PYD-u i YPG-u, zajedno s napadima protiv PKK i Daeša, ali Davutogluu je jasno da bi time prešao granicu dopuštenog. 

Međutim, kurdski pojas će se teško ostvariti. Strateški pregovori između Turske i SAD-a završili su zaključkom da je potrebno stvoriti zonu bez Daeša na sjeveru Sirije, koja bi pokrivala oko sto kilometara široku i 40 kilometara duboku teritoriju. No, u tom slučaju bi Ankara morala preduzeti nezamislive korake – pregovarati i čak sarađivati s kurdskim PYD-om. Godinu i po dana je turska vlada bila mirna prema Daešu. Neki smatraju da se radi o političkim kalkulacijama, dok drugi vide da je turska država prepoznavala pretjerani rizik ako bi se uključila u borbu. Sada je vlast u potpunosti preokrenula situaciju zbog američkih napora i bombaškog napada u Surucu, te je Turska postala vodeća sila u borbi protiv Daeša. Zanimljivo je vidjeti da sirijska vazdušna odbrana i predsjednik Bašar al-Asad, kao i Rusi i Iranci nisu reagovalii negativno na tursko bombardovanje Daeša. 

Očito se razvija sasvim nova strateška slika Levanta. Amerikanci žele stvoriti koridor u južnoj i sjevernoj Siriji, a na sjeveru žele vidjeti što više turske saradnje. Cilj ove strategije je zatvoriti Daeš s dva koridora, povećati vazdušne napade i eliminisati teroriste koristeći Slobodnu sirijsku vojsku, PYD-ovu miliciju i Asadove snage.

Turskoj je poznato koliko američka vojska treba Incirlik zračnu bazu kako bi stvorila i održala takvu zonu na sjeveru Sirije. Zbog toga Ankara lukavo stavlja borbu protiv Daeša u Siriji i protiv PKK u Iraku u istu korpu, što vodi tome da bi Amerikanci u trenucima odluke možda mogli prihvatiti oboje. Bombardujući Kurde, Turska se nada da će ponovno postići stratešku superiornost koju je izgubila uslijed svoje pasivnosti. Ankara takođe shvata da mora biti više aktivna u koaliciji da bi spriječila PYD-ove snage da pređu na zapadnu stranu Eufrata. 

U tom smislu, Amerikanci moraju pažljivo odrediti svoju taktiku. Ako bi strategija u Siriji uspjela, s turskom pomoći na sjeveru, jordanskom pomoći na jugu, te svim raspoloživim snagama unutar Sirije, onda je idući cilj Irak. Međutim, gađanje PKK-ovih pozicija u iračkom Kurdistanu moglo bi poremetiti začudo dobre odnose Ankare i Erbila. Kurdski vođa u Iraku Masud Barzani nije pružio podršku vazdušnim udarima turske vojske. Davutoglu je turskim medijima izjavio da je Barzani potvrdio svoju solidarnost s Turskom, te da je turske operacije protiv Daeša i PKK nazvao pravednim, te da će pomoći u borbi protiv takvog terorizma. Već nekoliko sati nakon te izjave, Barzanijev ured je izdao izjavu u kojoj negiraju da je Barzani ikad rekao nešto tako, te da je kurdski lider izrazio nezadovoljstvo opasnom situacijom. 

Kurdi smatraju da je turska blagost prema daešovskim takfirističkim teroristima dokaz skrivenog saveza protiv sirijske kurdske milicije, te optužuju tursku policiju da surađuje s Daešom, te da je čak učestvovala u pripremi bombaškog napada u Surucu. Teoretski, akcija pod pokroviteljstvom NATO-a i uz učestvovanje Amerike mogla bi približiti vladu i najveću nacionalnu manjinu u Turskoj, ali međusobno nepovjerenje jača što se više približava ova akcija.

Izvor: Advance