Južni krst je ime za zvjezdanu konstelaciju vidljivu samo s južne Zemljine hemisfere. Popularno se zemlje Okeanije, a posebno Australija i Novi Zeland, nazivaju zemljama Južnog krsta, a njihovi stanovnici sinovima i kćerkama Južnog krsta. Još od kolonijalnog doba, Krst je upotrebljen kao nacionalni simbol nekoliko južnih nacija. Tako se zvijezde ili cijela konstelacija mogu vidjeti na zastavama Australije, Brazila, Novog Zelanda, Papue Nove Gvineje i Samoe. Takođe se nalazi na zastavama australijske države Victorije, australijskoga glavnoga grada Canberre, te Sjeverne teritorije, ali i na zastavi čileanske regije Mageljanski otoci, zastavi regije Londrina u Brazilu, te više argentinskih pokrajina, uključujući Ognjenu zemlju i Santa Cruz. I zastavi međunarodne organizacije Mercosur, koju čine Argentina, Brazil, Paragvaj, Urugvaj i Venecuela. 

U Australiji je Južni krst igrao veliku ulogu u izgradni nacionalnog identiteta. Peter Lalor, aktivista koji je preuzeo glavnu ulogu u pobuni Eureka, događaju koji se danas smatra rođenjem demokratije u Australiji, zatražio je 1854. da se njegovi pobornici zaklinju Južnim krstom da će zaista stajati jedan pored drugog i braniti svoja prava i slobode. 

I australska himna spominje Južni krst. Australijsko aboridžinsko stanovništvo je smatralo Južni krst važnim simbolom, te važnim dijelom aboridžinske religije. Krst je po Aboridžinima oposum koji sjedi na drvetu. 

Nacionalna semiotika uvijek je bila opterećena protiv-značenjima. Isti znakovi se upotrebljavaju za različita shvatanja. Tako je i s Južnim krstom. Podržavaoci pokreta 'Reclaim Australia' prošle su sedmice marširali ulicama Australije, noseći prepoznatljive australijske šešire i Drizabone kapute, majice s Južnim krstom i barjake obilježene kengurima koji boksuju. Povici su uključivali pozive na očuvanje Anzac baštine (Australija i Novi Zeland), očuvanje ženskih prava (bikini, a ne burke), borbu protiv šerijata, dogovorenog vjenčanja i poligamije. Neki su mahali aboridžinskim zastavama u susret antirasističkim protestantima, koji su na svom skupu upotrijebili iste te aboridžinske zastave. 

Time se jasno pokazuje glavna misao kulturne teorije – autori ne mogu kontrolisati način na koji se njihov tekst razumije ili čita. Simboli i mitovi nacije posebno su osjetljivi po tom pitanju. Njihovo značenje se često mijenja i zavisi od odnosa patriotizma i nacionalizma. Mit nacionalne jedinstvenosti je u osnovu mnogih nacija, a često se temelji na skromnim počecima i zajedničkim vezama koje su stvorene uslijed vanjske opasnosti, a sada se čuvaju kao duhovna veza zemlje. 

Australija nije takav slučaj. Nezavisnost najmanjeg kontinenta ostvarena je davanjem slobode od strane zemlje matice Velike Britanije, a ne kroz revoluciju. U vernakularu Australije ima malo pompe i ceremonije. Slave se većinom dostignuća običnih ljudi, rituali svakodnevnog života. Među rijetkim ceremonijama su one koje održavaju veterani Prvog i Drugog svjetskog rata, poneka posjeta još uvijek suverene kraljevske porodice Windsor... i to je, više-manje, to. Stoga je izliv nacionalne pripadnosti koji je posljednjih godina zapljusnuo australijske obale zaista rijedak i zanimljiv fenomen. Na sportskim događajima počela se pjevati nacionalna himna, što se nikad nije radilo. 

Australija je od svoje nezavisnosti bila zemlja useljavanja. I dok su nastajale etničke četvrti i vodio se u njima zaseban život, mnogi Grci, Italijani, Hrvati, Kinezi, ljudi iz jugoistočne Azije i Okeanije, prihvaćeni su kao državljani Australije bez brige da bi mogli biti podložni etničkoj mržnji, ksenofobiji ili napadima. Malo ko je tražio da ti ljudi naizust recituju riječi himne 'Advance Australia Fair', između ostalog i stoga što su sami Australijanci stranci u sopstvenoj zemlji. 

Posljednjih decenija sve više jača svijest o aboridžinskom pravu na australijsku zemlju, kulturološki, ako ne već politički. Apsurd multikulturalizma, međutim, dovodi do toga da bijeli nasljednici britanskih kriminalaca koji su odbačeni 'tamo dolje' (Downunder), uzimaju aboridžinske simbole kao svoje, ali i dalje smatraju Aboridžine kao narod koji živi pored 'Australijanaca', u većinskoj unutrašnjoj pustinji. Time se i u Australiji dokazuje propast multikulturnog projekta, koji nastoji ostvariti odvojene kulturne zajednice na dijeljenom teritorijalnom području. Pitanje jest da li je Australija spremna prihvatiti interkulturalni projekat, dakle onaj koji bi sve etničke razlike prihvatao, ali ne bi tražio da se stvaraju zatvorene zajednice. 

Ako je pitati australijske zakonodavce, teško. Naime, interkulturalni projekat bi obuhvatio i realno veću političku vidljivost, od Aboridžina, pa do cijelog niza većih etničkih i kulturnih zajednica. Među njima se posebno ističu muslimani. Australija je najnovija zemlja koja se uključila u idejni program sukoba civilizacija s nazadnim oblikom nacionalnog populizma. Na skupovima širom zemlje muslimani se izjednačavaju s Daešom (ISIL), a vladini parlamentarni predstavnici poput Georga Christensena smatraju da je narod naivan ako ne misli da Australija nije u ratu s radikalnim islamom. 

Nije pretjerano jasno zašto. Naime, Australija je neočekivano mirna što se tiče terorističkih napada. Nekoliko napada zabilježeno je  proteklih godina, ali od 2005. naovamo bilježe se tek poneki incidenti,  i to u posljednje dvije godine. Radi se o opasnosti koju sa sobom nose povratnici iz džihadističkog obučavanja u Iraku i Siriji, a među njima nisu samo imigrantski muslimani, već i Australijanci koji su se pridružili Daešu. 

Bilješke terorističkih aktivnosti  govore o drugim motivima. Tako se Australijanci prisjećaju bombaških napada hrišćanskih fundamentalista na klinike za abortuse, ili napade na pojedine policijske stanice. Prije devedesetih terorizam u Australiji je bio vezan uz emigracione obračune, pa su tako zabilježeni mnogobrojni napadi na turske, jugoslavenske i izraelske konzulate i komercijalna predstavništva. 

Mnogi simboli Reclaim Australia pokreta su vezani uz rat i nasilje. Mladići rade mnogobrojne YouTube klipove na kojima pozivaju narod da brani ženska prava Australkinja kroz odbacivanje i napadanje islama. To ukazuje na dublje društvene probleme poput osjećaja manje društvene vrijednosti, postindustrijske krize radne snage, te nužnosti nalaženja žrtvenog jarca.

Kuda to može dovesti, govori slučaj Andersa Breivika u Norveškoj. Protesti su učestali, što znači da se javni prostor u Australiji doživljava kao forum jednoglasja, ali je privatni prostor i dalje upitan. Teško je za povjerovati da većina protestanata i podržavalaca Reclaim Australia pokreta piju tablete za smirenje jer ne mogu otići spavati od straha zbog ugrožavanja muslimana i brzo mijenjajućeg načina života. To je, sasvim jednostavno, teški fabrikovani mit. 

I tako je na najmanje očekivanom mjestu razvijen radikalni nacionalistički pokret s velikom vjerovatnošću većeg životnog vijeka nego prethodne male radikalne grupe. Razlog tome je široka i fluidna ideologija, manjak usredotočenosti na pojedinačne vođe i odanost učenju na greškama nacionalističkih grupa iz prošlosti. Time je Reclaim Australia pobijedila sve velike poteškoće s kojima se suočava klasična evropska radikalna desnica. Kako je svim tim strankama potreban zajednički osnovni element straha, on je pronađen u uobičajenom zapadnjačkom strahu od islamskog terorizma. 

U javnosti čak i premijer Tony Abbott ne prestaje s upozorenjima na prijetnje australijskom načinu života od islamskih radikala i Daešovskog kulta smrti. Ovakve izjave djeluju na australijske građane, ali obični Australijanci teško prave razliku između radikalnog islama i praktikujućih muslimanskih komšija. Reclaim Australia to razumije i daje veću važnost anti-islamskoj poziciji samim time što upotrebljava službenu retoriku australijskih vlasti. 

Nekadašnji radikalni pokreti, poput antimultikulturalnih protesta u osamdesetim ili hansonizmu u devedesetim, koji su prijetnje australijskoj kulturi i društvu temeljili na izazovima australijskog ekonomskog načina života, nisu slični ovom novom pokretu, jer Reclaim Australia se za sada najviše drži jedne teme (islamski terorizam), pošto on najbolje prolazi među biračkim tijelom i dio je međunarodnog diskursa. Uz to, Reclaim Australia utjelovljuje tipičan set nacionalističke ideologije, odbacuje globalizaciju, podržava pan-nacionalistički pokret, protekcionističku ekonomiju, te izdaje svoje novine i web stranicu pod nazivom Nacionalistička alternativa. U njemu opisuju Australiju kao organsku naciju sazdanu na zapadnim/evropskim idealima, i stvorenu od njihovih nasljednika prvenstveno od anglosaksonsko-keltske etnije, kao i srodnih Evropljana iz sjeverne, srednje, južne i istočne Europe. 

Budućnost Reclaim Australia nije jasna, jer se temeljno radi o pokretu, a ne o organizaciji. To je važna razlika i ima strateške prednosti. Kao pokret, ne mora definisati političke pozicije, i narod će vidjeti što želi vidjeti u pokretu. Zbog toga je Reclaim Australia toliko širok pokret i može na okupu držati australijske patriote, fašiste, hrišćane i radikalne nacionaliste. Uslijed nedefinisanog vođstva ili strukture, protivnici imaju malo konkretnih ciljeva za napadanje. Uz to, mogu imati simpatizere među političarima koji pripadaju pojedinim političkim strankama, uključujući one u parlamentu. Prethodne radikalne nacionalističke grupacije kao što je Nacionalna akcija ili Stranka Prvo Australija imale su harizmatično vođstvo Jima Saleama, što je za protivnike radikalnog nacionalizma i za medije bilo lako jer su imali usredsređenost na cilj protiv kojeg se treba boriti. Reclaim Australia je više slična Tea Party u SAD-u. 

Opasnost pomankanja strukture je u mogućnosti izbijanja nasilja. To se već dogodilo na protestima, ali je zanimljivo da nasilje protiv policije na protestima većinom dolazi od antirasističkih kontra-protesta. Napori pokreta Reclaim Australia da se prikaže kao niz mirnih protesta je takođe lekcija naučena iz iskustva prijašnjih radikalnih nacionalističkih skupina. Političko nasilje Nacionalne akcije u osamdesetim i devedesetim bilo je ključno za gubitak mnogobrojnih pristaša. Nacionalna akcija je napadala vladine zgrade, univerzitetske kampuse i nekretnine Liberalne stranke. Njeni pripadnici su bili optuživani za bacanje bombe na automobile svojih protivnika te za sistemsko zlostavljanje novinara. Zbog toga je policija napravila poseban odjel koji se bavio samo Nacionalnom akcijom. 

Radikalne nacionalističke grupacije koje ciljaju državu i medije rijetko kada imaju široku podršku u društvu. Umjesto toga, Reclaim Australia upozorava na izbijanje nasilja u vidu radikalnog islama i radikalnog društvenog liberalizma. Ako pokret želi da i dalje gradi svoju podršku, mora se usredsrediti na savezništvo širokih australskih nacionalističkih vrijednosti i prikazati se kao manje radikalna skupina. Ali, ako bi se unutar pokreta počela stvarati hijerarhijska struktura s vođom na čelu, to bi moglo okrenuti sadašnju orijentaciju i od Reclaim Australia stvoriti političku stranku. Time će pokret postati ranjiviji i ideološki čvršći. 

Time bi Reclaim Australia postala dominantno stranka krajnje desnice koja ne može smanjiti svoj ekstremizam. Kako su australski građani kritični oko islamskog ekstremizma, tako su kritični i oko ekstremnih nacionalističkih pogleda, i to bi bila za Reclaim Australia kraj jednog zanimljivog i lukavog političkog projekta. 

Izvor: Advance