"Stoga nisam imao dilemu da dobrovoljno odem na sud u Hagu, jer je to bio jedini način da stanem u odbranu svoje časti, ugleda vojske i dostojanstva naroda, i da kroz iznošenje saznanja kojima raspolažem dam svoj doprinos rasvjetljavanju istine." 

 

Naglašava da je oslobađajućom presudom u Hagu sa Vojske Jugoslavije i njega skinuta svaka odgovornost u vezi sa zločinima u Srebrenici, BiH i Hrvatskoj. 

 

"Haška optužnica me je teretila za zločine u Srebrenici zbog toga što sam navodno imao efektivnu kontrolu nad Vojskom Republike Srpske, a nisam ih spriječio, što sam mogao predvidjeti masovne zločine a nisam ništa preduzeo da ih spriječim i što sam pružao pomoć VRS", kaže Perišić. 

 

Pred Haškim tribunalom branio se gotovo 11 godina - od prvog intervjua koji je dao glavnom tužiocu Džefriju Najsu 2003. godine, do drugostepene oslobađajuće presude 28. februara 2013. godine, pa i poslije toga kada je glavni tužilac Serž Bramerc tražio reviziju, a sud donio odluku u martu 2014. da je drugostepena presuda konačna i da nema revizije.

 

Ne vraćam se u politiku

 

 

Dok je u glavi, riječ je rob ličnosti. Kada izađe iz glave, čovjek od integriteta mora biti rob te riječi. Po povratku iz Haga sam rekao da se neću vratiti politici i ostajem pri tom stavu.

 

"U prvostepenoj presudi VJ i ja smo oslobođeni odgovornosti u Srebrenici jer nismo imali efektivnu kontrolu nad Vojskom Republike Srpske, jer nam ona nije bila potčinjena, nikome nismo mogli narediti da radi ili ne radi nešto, i drugo, niko nije mogao predvidjeti šta će se desiti u Srebrenici. Takođe, sa VRS smo skinuli epitet "zločinačka organizacija", kako je ranije figuriralo u javnom diskursu". 

 

 

U Srebrenici se, neosporno, desio masovan zločin. Nekoliko hiljada ljudi je ubijeno, ali ne samo Muslimana nego i Srba. Mi smo dokazali da u Srebrenici nije djelovala kompletna Vojska RS, već samo njen manji dio - Drinski korpus. Za počinjene zločine nad muslimanima su, pravosnažno, osuđeni - Radoslav Krstić, tadašnji komandant Drinskog korpusa, zatim Ljubiša Beara, Vujadin Popović, Vinko Pandurević, Drago Nikolić, Radivoj Miletić, Ljubomir Borovčanin, Dragan Obrenović i drugi pripadnici VRS i policije RS. Prvostepeno je osuđen Zdravko Tolimir, a u toku su suđenja Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. 

 

Nažalost, niko nije osuđen za masovne zločine koji su izvršeni nad Srbima u okolini Srebrenice, a izgleda da će se Orić opet izvući. 

 

 

To ne znam. To će sud da utvrdi. 

 

Imali smo normalan odnos i korektnu saradnju. 

 

Rekli ste da, u tim trenucima, niste bili upoznati sa činjenicom da se na teritoriji Srebrenice događaju zločini, već da vas je kasnije o tome obavijestio Slobodan Milošević? 

 

Da, to je tačno.

 

Nisam u kontaktu sa Koštunicom.

 

Koštunica nije rođen u Koštunićima, veoma retko dolazi u Koštuniće. Tražio sam da kao bivši predsjednik SRJ i predsjednik VSO, doktor prava, bude svjedok pred Haškim tribunalom. Nije htio. Nakon toga nismo imali nikakav kontakt.

Kako je moguće da kao načelnik Generalštaba VJ niste znali šta se događa? 

 

Rat se vodio na teritoriji BiH, a ja sam sa tog prostora došao u Srbiju u aprilu 1992. Zločini su počeli da se događaju tek kasnije - u Sarajevu 1993, a u Srebrenici 1995. godine. U tom periodu nisam bio u BiH. 

 

 

O tome nemam potrebe da se izjašnjavam. Po dolasku iz Haga sam rekao da se neću baviti politikom i ne bavim se politikom. A to što me pitate je čisto političko pitanje. 

 

 

I da hoću, ne mogu da odem, zato što je protiv mene i dalje na snazi potjernica koju su podigli Hrvati prije mog odlaska u Hag. Možda su je i skinuli, ali ne želim da rizikujem. Da nema takvih ograničenja, išao bih. Da se poklonim sjenima svih žrtava, i muslimanskih i hrvatskih, ali i srpskih. 

 

 

Pojedinci u Hrvatskoj se i dalje ponašaju kao da je Hrvatska još uvijek u ratu. Vidjeli ste i sami koliko su oni pristrasni prema svojim generalima, a koliko su, sa druge strane, rigidni prema generalima Jugoslavije-Srbije, odnosno prema pojedinim srpskim političarima. Bio bih najsrećniji da Jovica Stanišić i Franko Simatović Frenki, u drugostepenoj presudi koja ih čeka, budu oslobođeni. Onda bi bilo dokazano da nijedan zvaničnik iz SRJ, kasnije Srbije, nije osuđen za zločine koji su se desili u Hrvatskoj ili BiH. Iz Hrvatske je osuđeno pet zvaničnika za ratne zločine na prostoru BiH, koji su ukupno dobili 111 godina robije. Tada bi konačno Hrvatska, a i svetska javnost, shvatila da je Srbija neosnovano optuživana za dešavanja na prostorima BiH i Hrvatske. 

 

Vašu oslobađajuću presudu pred Haškim tribunalom 2013. godine mnogi su tumačili na različite načine. Prema jednima, sud je učinio kompenzaciju zbog prethodnog oslobađanja hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača? 

 

To nijedan međunarodni sudski zvaničnik nije rekao, već neke vaše nebulozne kolege, koje su pretendovale da znaju šta se događa u procesima u Hagu. A kad sam došao iz Haga, nisu znali da ja nisam ni optužen za Zadar i Mostar, kako su navodili. Pojedinci bez elementarnog znanja uzimali su sebi za pravo da donose sudove i zaključke. I da budu veći pravnici od pravnika. Činjenica je i da su Gotovina i Markač optuženi za udruženi zločinački poduhvat. Neosporno je dokazano da su oni na sjednici na Brionima, koju je vodio Tuđman, zajednički donijeli odluku kako da Hrvatsku očiste od Srba, i to su kroz operacije "Oluja" i "Bljesak" realizovali. Ja nisam bio optužen za zajednički zločinački poduhvat, i optužen sam za zločine koji su se desili van moje države i van zone za koju odgovara vojska na čijem čelu sam bio, što je presedan u istoriji međunarodnog prava. Nikako se te naše dvije optužbe, a time i presude, ne mogu mjeriti istim aršinima. 

 

Međutim, zlonamerni pojedinci umesto da se raduju, ne što je Perišić oslobođen, već što je načelnik Generalštaba njihove vojske, naroda i države oslobođen odgovornosti za ono što nije počinio, time i Vojska Jugoslavije, i narod Srbije, i država Jugoslavija, odnosno Srbija, pokušavaju da naprave paralelu i kažu da je to kompenzacija. Pitam se sa kojim ciljem, ako ne vole mene, vole valjda svoj narod i državu. 

 

Nisam se predao Haškom tribunalu, nego sam otišao dobrovoljno da dokažem nevinost. Nisam bio uvjeren u oslobađajuću presudu, ali sam se njoj nadao, jer sam znao da nisam kriv. Kao što sam išao na front da branim čast i ugled vojske i države, tako sam otišao u Haški tribunal da u njemu branim, i odbranio sam, čast, dostojanstvo i države, i naroda i vojske, i svoje lično. To nisam mogao da branim na ulici, niti na mitinzima, niti pred našim sudovima, već pred međunarodnim sudom, jer on me optužio. Žao mi je što mnogi to ne razumiju, i neće da znaju. 

 

 

Da. Glavni tužioci su započeli razgovore sa mnom dvije godine prije toga u Beogradu. Željeli su da svjedočim protiv Slobodana Miloševića pred Tribunalom. Nisam htio da govorim neistinu i to što sam im rekao nije bilo upotrebljivo protiv Miloševića. Da bi me prisilili, optužili su me. Kada je optužnica podignuta, nudili su mi nagodbu - da svedočim protiv Miloševića, a zauzvrat bih dobio minimalnu kaznu od 11 godina, koja bi poslije bila smanjena na sedam. 

To sam odbio i sa timom vrsnih advokata na čelu sa Novakom Lukićem dokazao da nisam kriv. 

 

 

Prilikom mog izbora za načelnika Generalštaba VJ 1993, Slobodan Milošević je bio član Vrhovnog savjeta odbrane. Mene je na mjesto načelnika predložio tadašnji predsednik SRJ Zoran Lilić, ostali članovi VSO, pa i Milošević su se složili. Od prvog do poslednjeg dana na toj funkciji, dakle, pet i po godina, Milošević i ja smo korektno sarađivali, kao dva rukovodioca, intelektualca, na značajnim dužnostima. U toku te saradnje imali smo i identičnih stavova, ali i oprečnih. Borbom mišljenja i argumentacijom uvijek smo pronalazili optimalna rješenja. 

 

Početkom 1998. nismo se usaglasili oko kvalifikacije oružanih grupa Albanaca na KiM. Insistirao sam da se oni u skupštini proglase za teroriste, da se preko prijatelja i lobista u svetu obezbedi takva kvalifikacija i od svjetskog javnog mnjenja. Tražio sam da se u Saveznoj skupštini donese odluka o proglašenju vanrednog stanja na KiM i da se upotrebe sve snage, pa i VJ, da se terorizam, tada već sa elementima pobune, eliminiše. Milošević je bio protiv. Bez proglašenja vanrednog stanja nije se mogla upotrebljavati vojska na tom prostoru. Milošević je htio da se delovi VJ nelegalno koriste. To je neprijateljski raspoložen međunarodni front iskoristio kao povod za NATO agresiju. 

 

Milošević me smijenio neposredno poslije govora na skupu u Gornjem Milanovcu, gdje sam 11. oktobra 1998. rekao da će SRJ biti bombardovana iz vazduha, ako se ne ispoštuju odredbe rezolucije 1199. Pa zar nije bolje da se prihvati rezolucija i spriječi bombardovanje, izbjegnu razaranja i sačuvaju ljudski životi, nego prihvatiti odredbe gore od rezolucije poslije ogromnih ljudskih i materijalnih žrtava? Nažalost, bombardovani smo, izgubili hiljade ljudskih života, pretrpeli užasna razaranja i prihvatili vojnotehnički Kumanovski sporazum koji je mnogo gori od odredbi rezolucije 1199 i znači uvod u konačan gubitak KIM, sa kojeg je policija i vojska neporažena, ali ponižena povučena, a nealbansko, posebno srpsko stanovništvo, ostalo nezaštićeno. 

 

Sa Stanišićem sam dobro sarađivao od prvog do poslednjeg dana na čelnim funkcijama, on na čelu Državne bezbednosti Srbije, ja na čelu VJ. Stanišić i ja po pitanju puča - državnog udara, imamo identično mišljenje, a ono je da o tome mogu maštati samo avanturisti, neodgovorni ljudi ili ljudi van realnosti. Takođe, da smo izvršili državni udar, to bi dalo legitimitet NATO da izvrši agresiju, jer bi dobio punu saglasnost Saveta bezbednosti UN. Mladima govorim da je promjena vlasti silom propast za izvršioce, narod i državu, i da o tome ne treba da razmišljaju. 

 

Kako je tekla vaša dalja komunikacija sa Miloševićem? 

 

O smjeni me je obavijestio telefonom. Htio sam da lično razgovaramo, ali je on rekao da nema vremena. Onda nećemo ni da razgovaramo, poručio sam mu. Odbio sam novu dužnost koja mi je određena - savjetnik predsednika savezne vlade, tada Momira Bulatovića, jer sam na tu dužnost raspoređen bez mog znanja i konsultacije. Nakon toga su me isključili iz vojske. Prvi put posle tih događaja smo se sreli u haškom pritvoru, 2005. godine. Našalio se i rekao mi: "Lija, lija, Momo, pa dolija". A ja sam mu odgovorio: "Da si me u nečemu poslušao, ne bi ni ti ni ja bili ovde". Na privremenu slobodu sam pušten juna 2005. Milošević je umro godinu dana kasnije, a ja sam se u Hag vratio 2008. 

 

Kao razloge ulaska u politiku 1999. godine naveli ste da želite da date svoj doprinos u borbi za demokratske promene, ali i zbog straha za sopstveni život. Da li ste imali neka saznanja da vam je život ugrožen? 

 

Više od 20 značajnijih ljudi u to vrijeme je ubijeno, a mnogi od tih slučajeva ni danas nisu rasvijetljeni. Ne zna se ni ko je naručilac ni ko je ubica. Želio sam da svoju porodicu i sebe zaštitim od svih tadašnjih represalija. 

 

Sigurno da hoće. 

 

Hoćemo li nešto o tome saznati kada se okonča proces oko "špijunske afere"? Rekli ste da su vam je napakovali neki čelnici DOS-a, i to u vreme već otvorenog sukoba između Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice. 

 

Suđenje je u toku i o detaljima ne mogu da pričam. Jedino se nadam da će biti otvoreno za javnost. Tada ćete imati odgovor i na to pitanje.

Izvor: Danas