Ono si što šeruješ. Da li se ova maksima može primijeniti na savremenog čovjeka?

Ono što šeruješ i lajkuješ, dodao bih. Apsolutno je tačno. Neke dugogodišnje poznanike čovjek potpuno upozna tek kada se sprijatelji sa njima na mrežama. I to je dobro. Otkrijete neke nove dimenzije ljudi. Saznate da vam se dopada ista knjiga, serija, igra, sajt, iako nikada niste pričali o tome. Za neke shvatite da bi trebalo češće da se družite. A opet, za neke se zapitate: Šta ja radim sa ovom osobom? Sve na osnovu onoga što postavljaju na mreže.

Od nuklearne fizike do internet marketinga. Djelujete kao čovjek koji se nije libio da istražuje sebe?

Upisao sam ETF jer tamo idu djeca koja su bila vukovci, štreberi i tako to. Za stvari kojima sam ja htio da se bavim u životu nije postojao fakultet, pa sam sve to morao sam da naučim. A fakultet sam završio usput, čisto da imam neki papir jer sam, nažalost, bio vaspitan da je to bitno. Prvo sam se bavio muzikom, imao bend Linear Draft, stvarali smo dram end bejs i haus i izdavali ploče po inostranstvu. Zatim sam 1999. počeo da se bavim dizajnom Flash sajtova. U to vrijeme to ovdje niko nije radio. Umio sam to da napravim tako da ljudi budu impresionirani i da ostanu bez daha. Onda sam 2004. shvatio da taj svoj talenat zapravo ne treba da traćim tako što pravim lijepe prezentacije za Koka-Kolu i Mercedes, već mogu da ga koristim i za neki sopstveni biznis. Postaviš neki sajt, na taj sajt ti dolaze ljudi iz cijelog svijeta, i ukoliko na tom sajtu složiš impresivnu i fascinantnu priču, ako umiješ da im kreiraš viziju da će im to što nudiš promijeniti život, kupiće bilo šta od tebe. Od tada, čitam godišnje oko 30 knjiga iz psihologije, marketinga, sociologije, dizajna, kopirajtinga i, što je još važnije, pratim blogove i onlajn zajednice koje govore o tome.

Kako biste iz vašeg ugla zaključili i dalje otvorenu temu o digitalnoj eri i otuđenju. Šta nam je internet zaista uradio?

Ne znam da li se to može nazvati otuđenjem, ali ljudi definitivno manje izlaze po klubovima i manje se druže uživo. To je potpuno normalno, ako viđaš sve te ljude na mrežama svaki dan, manje ima potrebe za druženjem uživo. Drugo, ljudi se preko neta upoznaju i muvaju, što je odlično, daleko od otuđenja. Pa pogledajte realno – mnogo veće otuđenje je u klubovima i na splavovima. Niko nikom ne prilazi, svi sjede samo sa svojim društvom. Na netu će bar neko nekog i da startuje.

Pravite li selfije?

Jako rijetko. Uglavnom sam na fokusiran na svijet oko sebe, a ne na sebe. Kada se nalazim u nekom zanimljivom ambijentu, razmišljaću o tome kako da napravim zanimljivu foto-kompoziciju za Instagram, a posljednje što će mi pasti na pamet je da stavim sebe u tu sliku. Ali vidim da ima ljudi koji su oboljeli od selfija, i njima je zaista potrebno da razmisle o nekom psihoterapeutu. Narcisistički poremećaj ličnosti je prije pojave interneta bila dijagnoza kod 1% ljudi. Danas je ta cifra višestruko veća, pogotovo kod mlađe populacije. To je očekivano, mladim ljudima se često sve vrti oko fizičkog izgleda, a sada su dobili platformu gdje mogu da mjere afirmaciju kroz broj lajkova, i odatle poplava selfija i narcizma.

Rijaliti programi su otvorili vrata televizije kao moćnog medija običnim ljudima. Međutim, tek je internet stvorio šansu svakome da se osjeća kao zvijezda i da virtuelnim putem gradi taj lik. Da li je globalni narcizam ušao u malignu fazu i da li, kao stručnjak, možete da pretpostavite šta slijedi iza ove opsesije?

Mi sada živimo u dobu mikrobrendova. Postoje lokalne zvijezde, postoji djevojka sa najviše lajkova u Požarevcu i dečko sa najviše lajkova u Loznici. Kroz tu lokalnu, mikroslavu mnogo više ljudi može da osjeti slavu, da doživi taj osjećaj koji je ranije bio privilegija za sto ljudi u državi, za one koji stalno vise na televiziji. Znači, kao da smo nekada imali neku drogu koja je bila dostupna uskom krugu ljudi, a sada je dostupna skoro svakom. A kako se ponašaju ljudi kada ušmrču tu drogu zvanu slava, imali smo prilike da vidimo u prethodnih sto godina. Ako pogledate slavne zvijezde kroz istoriju, to su često neki burni životi, nestabilne ličnosti, egomanijaci, tu su prevare i ljubavne afere, skandali, ti ljudi konstantno osjećaju potrebu da budu u centru pažnje.

Na kojoj voltaži je vaša sujeta? Da li je pedagoški kanališete i koliko vam znanje kojim raspolažete pomaže da je ograničite?

Moja sujeta je nekada bila ogromna, ali mi je znanje koje imam pomoglo da je potpuno eliminišem. Kad se bavite marketingom, što je neka manipulacija ljudima, onda čitajući svu tu psihologiju shvatite šta se dešava i sa vašim mozgom. I volio bih kad bih mogao to znanje da prenesem svim ljudima koje poznajem jer kada se oslobodite sujete, vaš život tek tada počinje. Sujeta je bukvalno kao jedan lanac kojim ste vezani kao pas u avliji, i šta god da su vam životni ciljevi, ne možete se odmaći dalje od te avlije dok lanac ne skinete.

Recept za skidanje sujete zapravo je vrlo jednostavan i glasi ovako: Prekinite da slušate pohvale. Prekinite da potvrđujete sebi da vrijedite na osnovu nekih faktora iz spoljnog svijeta. Kad god vam neko kaže svaka čast na ovom uspjehu, istog momenta obrišite tu rečenicu iz mozga, ne dozvolite uopšte da ta informacija dođe do vas i da vam pravi nekakav prijatan osjećaj u tijelu. Jer je to jedna droga na koju se ljudi navuku, na primanje potvrde o sopstvenoj vrijednosti iz spoljnog svijeta. To mogu da budu i lajkovi, komplimenti uživo, šta god. Na primjer, kad sam bio mlađi, gledao sam da imam djevojku koja je što ljepša i poželjnija jer mi je to pravilo nekakav vještački osjećaj da vrijedim, prijalo mi je da mi pričaju kako mi je djevojka dobra riba. Plus ovo što radim – bio sam u tome uvijek najbolji, možete misliti koliko mi je tek to pumpalo sujetu. To je sve, dakle, veoma pogrešno i upravo taj prijatan osjećaj kod pohvala čini da se sujeta sve više i više uvećava. Jer, kad god se dogodi nešto što ne potvrđuje taj vještački stvoren izvor vrijednosti, čovjek poludi od bijesa. Dakle, onog momenta kada istrenirate sebe da ne čujete bilo kakve pohvale, vrlo brzo će nestati i vaša sujeta. Naravno, cijela ova priča je usko povezana sa narcizmom, selfijima, lajkovima. To vam je univerzalni recept da se skinete sa te droge i uštedite pare namijenjene psihoterapeutu.

Postoje li pozitivni efekti narcizma?

Naravno. Narcizam je kao jedna ružna gusenica koja se može pretvoriti u predivnog leptira. Taj leptir zove se samopouzdanje. Ako uspijete da budete samouvjereni bez narcizma, vi ste pobjednik u ovom životu. Čime god da se bavite, bićete tu među najboljima.

U skladu sa ovim o čemu razgovaramo, pored društvenih mreža svako ko je siguran u svoje znanje azbuke otvorio je sopstveni blog ili počeo sa pisanjem Fejsbuk statusa. Kako vam izgleda blogosfera u Srbiji?

Mislim da vrijeme blogova polako prolazi. Znate, blog kao forma bio je interesantan u početku jer je to bilo ono što danas zovemo pisanje prilagođeno za veb. U to vrijeme, članci u onlajn magazinima bili su kopi-pejst verzija iz papirnog izdanja, dakle ekstremno nečitljivi i dosadni. Blog je potpuno dominirao nad njima – kratki pasusi, linkovi, zanimljive slike, embedovani klipovi, lični stav. Danas su i onlajn magazini su shvatili kako se piše za veb i njihov stil je sada postao blogerski. Mnogi od tih ranih blogera sada pišu po tim istim magazinima. I drugo, danas je mnogo lakše i efikasnije biti tviteraš ili imati zanimljiv Fejsbuk profil. Blogovi su predugački. U internet medijskom diskursu trenutno dominira nešto što zovemo mikrosadržaj (microcontent). To je recimo status, tvit, slika i opis ili samo slika bez opisa... Sva nauka o kreiranju sadržaja na vebu danas se bavi time. Vi sada možete imati neuporedivo veći uticaj na ljude kroz taj mikrosadržaj nego pisanjem nekakvih dugačkih blogova i elaboracija.

Postoji li istinska uticajnost u ovom domenu?

Sigurno da postoji. Ljudi se često sprdaju sa tim internet uticajem, ali to je realna stvar. Ima na stotine primjera kako se nešto izguralo putem društvenih mreža, a uvijek je to krenulo od jednog čovjeka. Evo, ja sam ljetos fotkao i postavio slike kockica šećera pored hrane i pića, i to je vidjelo 450.000 ljudi. Jedan dio tih ljudi je promijenio neke svoje loše navike u ishrani i meni je veoma drago što sam uspio u tome. Plus, uticaj se ne mjeri samo kroz to da li je pokrenuta neka konkretna akcija. Koliko ljudi je promijenilo svoj stav o ljudskim pravima, ratovima, drugim vjerama, gejevima, nasilju u porodici čitajući tvitove i statuse uticajnih ljudi? To je nešto što ne možemo da izmjerimo, ali nam je svima intuitivno jasno da se dešava.

Šta biste rekli o famoznoj Tviter uticajnosti, ali u balkanskim uslovima. Postoji li uopšte, i šta odnosi prevagu – stvarna potreba tviteraša da utiču na društvo ili ponovo samoopsjednutost i samopromocija?

Uvijek su obje stvari prisutne. Znate, mislim da samopromocija kod tih stvari može da bude vrlo korisna. Meni je primarno bitno da utičem na društvo, ali mi je važno i da se zna da ja stojim iza toga. Razlog je vrlo prost: svaki sljedeći put biće vam sve lakše da takve stvari lansirate i imate sve veći domet. Ako sutra budem htio da lansiram nešto novo, biće mi mnogo lakše nego da sam neko anoniman ko tek počinje. Iz istih razloga se i nevladine organizacije potpisuju na akcije – jer ljudi to zapamte, to ulazi u njihovu istoriju, i sve više i više ljudi vjeruje u svaku sljedeću akciju te organizacije. Opet, ako se ta samopromocija radi zbog zadovoljavanja sujete o kojoj sam pričao, to već nije dobro.

Postoji još jedna stvar oko koje se lome koplja – treba li postavljati fotografije davanja pomoći. Ja to potpuno podržavam. Znate, ljudi se često bune kada vide da je neko postavio na net uplatnicu za neko bolesno dijete ili je fotografisao sebe kako nosi hranu poplavljenima u Obrenovac. Kao argument navode da nije hrišćanski hvaliti se humanošću. Postoji samo jedan mali problem sa tom rečenicom: u vrijeme kada je pisano Sveto pismo nije bilo Fejsbuka, Tvitera i Instagrama. Ljudi moraju da shvate da postavljanje tih stvari na mreže nije hvaljenje, već čist marketing – poziv za ostale ljude da urade istu stvar. Ako vidite da je deset vaših prijatelja mrdnulo guzicu sa stolice i pomoglo poplavljenima, osjećaćete se glupo ako i vi ne uradite to isto. Ja svake godine doniram pedesetak dolara za finansiranje Vikipedije, i to javno objavim na mrežama zato što znam da će bar deset ljudi da uradi to isto kada vide da sam ja uradio.

Postoje li korisnici društvenih mreža čije postove redovno čitate?

Na Tviteru to radim sa @preduhitrivach, @NichimIzazvan, @koza_na_stiklama. Na Instagramu redovno provejravam šta je postavio @nicanorgarcia, fotograf iz Barselone. Nezaobilazan je The Oatmeal. On je broj jedan na svijetu kada je riječ o nekakvom uticaju koji je izvorno ponikao na internetu. U suštini, ako na mrežama dostignete nivo da ljudi dolaze samo na vaš profil da čitaju šta ste pisali, to znači da ste baš dobri u tome, što bi rekao naš narod – nema dalje.

Može li se izvući neki rezime o kvalitetu internet sadržaja u Srbiji za ovih posljednjih nekoliko godina – od onlajn medija do nezavisnih autora?

Može, vrlo prosto. Onlajn mediji – sve gore. Nezavisni autori – sve bolje. Razlog što su onlajn mediji sve gori je sam mehanizam zarade od internet medija – što više klikova, to veća zarada. Bio sam u tom poslu i shvatio sam. Vi možete da započnete onlajn medij sa najboljim namjerama, ali prije ili kasnije shvatite da  morate da stavljate trivijalne teme, da spinujete skandalozne naslove i budite najniže porive u ljudima ako želite dovoljno klikova da biste opstali. Sa druge strane, nezavisni autori su se pomirili da neće vidjeti nikakvih para od tog svog stvaralaštva, rade iz ljubavi ili za slavu, i njihov sadržaj je neuporedivo kvalitetniji. Ne može kvalitetan sadržaj da stvara novinar kome je plata 200 evra i koji tog dana mora da smisli 10 treš naslova da skupi što više klikova jer ga vlasnik portala svaki dan pritiska.

Ja sam se zarekao da se neću baviti više nijednim medijom u Srbiji osim ako se ne pojavi način da se on finansira nekako drugačije, a ne od reklama. Ako se finansirate od reklama, nemate izbora, završićete kao još jedan portal sa golim starletama, strašnim vijestima o HAARP-u i naslovima koji počinju sa Stidi se Srbijo.

Da li je duhovitost ključ uspjeha na društvenim mrežama? Kako prolaze ozbiljniji sadržaji?

To je zanimljivo – jedno vrijeme je bilo presudno biti duhovit, sada više nije samo to. Sada su svi naučili kako da budu duhoviti čitajući druge duhovite ljude, kopiraju stil. Ta duhovitost je postala previše usiljena. Imam osjećaj da, šta god da se desi, većina ljudi otvori ono polje za pisanje tvita i onda se napinju: smisli nešto duhovito, smisli nešto duhovito..., kao da sjede na WC šolji i pokušavaju da izbace nešto iz sebe.

Ozbiljniji sadržaji jedno vrijeme uopšte nisu mogli da se vide od poplave postera sa Vukajlije i smiješnih slika, ali sada se to promijenilo. Međutim, ozbiljni sadržaji koji uspijevaju na mrežama su jako specifični. Najbolje prolaze ozbiljne teme koje se obrade na neobičan, kreativan način. Infografike ili pak neke takozvane zanimljivosti. Ljudi na mrežama vole opskurne ličnosti, neopjevane heroje. Vole kada se iskopa neki marginalni podatak o nečemu. Vole da čuju o zapostavljenim stvarima koje nisu dobile slavu koje zaslužuju. Jer svaki pojedinac se osjeća kao neopevani heroj i zato lajkuje priče i slike o neopjevanim herojima iz naroda.

Često ste pisali i o tipovima ljudi na društvenim mrežama. Šta sve društvene mreže jesu za običnog čovjeka – psihoterapija,  eskapizam, šansa da im se čuje glas, bolja realnost, prilika za sve što se u stvarnosti ne može ili čemu nisu dorasli?

Dobro ste naveli sve to. Znate, postoji ona čuvena priča da je u komunikaciji raspodjela važnosti 55% govor tijela, 38% ton vašeg glasa, a samo 7% smisao onoga što pričate. Odjednom, dobili ste jedan medij gdje je tih 7% zapravo sve. Ljudi koji su pametni, ali introvertni, koji imaju loš govor tijela i lošu intonaciju najviše su profitirali od društvenih mreža. Sada konačno mogu i oni da dođu do izražaja i da budu neke zvijezde, što im se nikada ne bi desilo u svijetu prije interneta. Ovo je upravo razlog zašto su neki uticajni tviteraši zapravo poprilično neubjedljivi u realnom životu – prosto ne možete da vjerujete da je to ta osoba koja vas zasmijava po cijeli dan. I obratno – neki ljudi koji su veoma harizmatični uživo, na mrežama nisu ništa posebno.  Ove godine bestseler u psihologiji je knjiga koja govori baš o tome, zove se Tihi: Moć introvertnih ljudi u svijetu koji ne prestaje da priča, autorke Suzan Kejn.

Konačno i marketing. Da li onaj koji ne umije da se predstavi može zauvijek da izgubi šansu da pokaže stvoje stvarne kvalitete?

Ne bih to baš tako posmatrao. Iako se bavim marketingom, ne mislim da je on presudan jer ako neko ima vrhunske kvalitete, onda taj neko ima nesvjesni osjećaj i za marketing. Ljudi koji su danas vrhunski u nečemu zapravo se bave marketingom a da nisu toga ni svjesni. I drugo, marketing je postao čest izgovor luzera za neuspjeh. Eto, ja radim to bolje od njega, al’ šta ćeš, on umije bolje da se izreklamira. Veoma je važno da ljudi budu svjesni vremena u kome žive. Mi živimo u vremenu kada ne prolaze više neki univerzalni talenti iz 20. vijeka, već neke novoformirane strukture.  Djevojčica koja savršeno svira violinu? Niko živi to neće šerovati ni lajkovati. Ali ista ta djevojčica, ako je obučete u bijelo, našminkate u anime fazonu sa tirkiznom kosom i snimite kako svira violinu na nekom snijegu uz dabstep bit – imaće sto miliona pregleda.

Ukoliko, posebno sada i ovdje, većina ne može sebi da obezbijedi savjet stručnjaka, kako učiti o tome?

Ako neko hoće sam da se bavi marketingom, kod mene na sajtu ima besplatno praktično sve što je potrebno. Uskoro ću objaviti i knjigu u kojoj je sve to sistematizovano. Ko zaista hoće da uči, znanje je svuda po internetu. Sve što znam tako sam naučio.

Znate, moja poslovna partnerka Ana je nedavno upoznala u Grčkoj čovjeka koji prodaje stare persijske tepihe, antikvitete. Sajt mu se zove Vintidž karpets ili tako nešto. I pita ga: Ko ti radi marketing? A on joj odgovara: Kako ko? Pa ja sam. Njemu kompletna prodaja dolazi preko interneta, iz cijelog svijeta. Nije lud da daje nekom drugom da se bavi marketingom kad mu je to suština posla i najviše mu se isplati da svoj mozak troši na to, a ne na nabavku i isporuku tepiha. I sve je više ovakvih poslova – gdje se vama mnogo više isplati da posvetite neko vrijeme da naučite sve o marketingu, a manje da se bavite tim konkretnim poslom. Gledam po Srbiji – koliko ima ljudi koji pokušavaju se bave nekim biznisom, sastavljaju kraj s krajem, a kad bi naučili ove stvari koje ja znam i kad bi se bavili time dva-tri sata dnevno, posao bi im cvjetao.

Nezavisno od biznisa i poslovanja, koliko je marketing važan za običnog čovjeka?

Mislite na lični marketing? To je oblast koja je sve prisutnija, dijelom i zbog priče sa početka – svako ima mreže, profil, i mogućnost da postane neko i nešto. Smatra se da je začetnik ličnog marketinga zapravo Pablo Pikaso. On je bio slikar koji nije imao pretjerano mnogo talenta za samo slikarstvo, ali je dobrim marketingom uspio da uđe u istoriju kao jedan od najboljih slikara ikada.

Šta god da radite, lični marketing vam je važan. Ja kažem ljudima: Napravite blog iz sfere kojom se bavite. Počnite da objavljujete zanimljive stvari iz te oblasti, da ljudima objašnjavate najčešće nedoumice o tome kroz veb-sadržaj, kroz infografike ili kratke video-klipove. Ako to imate, vi ste za nalaženje posla u toj oblasti neuporedivo ispred svih ostalih kojima u CV-ju piše Poznaje Ofis paket, ima vozačku dozvolu B kategorije i odličan je timski igrač. Marketing vam nije bitan jedino ako nemate nikakvih ambicija u životu.

Postoji li marketinški slogan ili parola koji su vam se u posljednje vrijeme posebno dopali?

Ne. Mislim da su marketinški slogani prevaziđena stvar. U današnjem dobu tvitova i statusa slogani djeluju malo usiljeno.

Koliko vremena dnevno ste onlajn?

Provjerim mreže nekoliko puta dnevno, sve zajedno možda sat-dva. Ali mnogo je veća opasnost moblini telefon jer je uvijek dostupan. Smart mobilni telefon je glavni uzrok zavisnosti od mreža.

Šta najčešće lajkujete na društvenim mrežama?

Volim stvari koje jednom slikom i jednom rečenicom objašnjavaju nešto bolje nego cijela knjiga o toj temi. Takve stvari su rijetke, ali se uvijek naježim kad ih vidim, i to ću uvijek lajkovati. Osim toga, volim sve što je offbeat, čudne slike, čudnu umjetnost, volim sve što je neočekivano.

Za mene su najbolje društvene mreža Redit i Tumblr. Na Reditu se okupljaju najinteligentniji i najzanimljiviji ljudi na svijetu. Sa druge strane, Tumblr je najiskreniji, tu niko ne pokušava da predstavlja svoj život ljepšim nego što jeste. Ljudi jednostavno stavljaju neku svoju najdublju intimu, zato su tamo uglavnom i anonimni.

Autor: Milan Nikolić 

Izvor: esquire.rs