PROLJEĆE, sa čuvenim vašingtonskim cvjetanjem trešanja je ove godine kasnilo, ali je atmosfera unutar zgrade srpske ambasade bila topla. To veče mi je ostalo u vrlo prijatnom sjećanju. Sala je bila puna i hodnik je bio pun i ljudi su stajali na stepenicama. Došlo je dosta Amerikanaca, a došli su neki moji prijatelji i rođaci za koje nisam ni znao da žive u Vašingtonu - kaže za "Novosti" Vladimir Pištalo, sumirajući utiske sa nedavne promocije svog romana "Tesla, portret među maskama", u ambasadi Srbije u Vašingtonu.

Početkom godine njegova lirska biografija o Nikoli Tesli, u izdanju "Agore", za koju je 2009. nagrađen "Ninovom" nagradom, pojavila se u američkom izdanju, kod "Grejvulf presa" i u prevodu Bogdana Rakića i Džona Džefrisa. Roman je odmah osvojio američku publiku, po pravilu nepovjerljivu prema stranim knjigama. Prvo izdanje je brzo rasprodato, a Pištalo je u posljednjih nekoliko mjeseci na zahuhtaloj književnoj turneji po istočnoj obali.

Imao sam čitanje u Bostonu i u Kembridžu, dva u Njujorku, dva u Čikagu, u Vusteru u Masačusetsu, koje su organizovala tri univerziteta ("Beker", "Asampšn" i "Holi Kros"), zatim u Piterborou, u Nju Hempširu, gdje se nalazi "Mekdauel", najstarija umjetnička kolonija u Americi - kaže Pištalo, profesor američke i svjetske istorije na Univerzitetu u Vusteru.

Turneja se nastavlja?

Predstoji mi nastup na Univerzitetu u Nju Hempširu, gdje sam studirao, pa još jedan nastup u Vašingtonu, u Kongresnoj biblioteci, pa poslije u Pitsburgu, Mineapolisu, Floridi, pa ponovo u Čikagu. Nešto se dogovaram oko Zapadne obale.

CIPELE I GLAVA

KOLIKO se savremena američka književnost bavi ključnim problemima života, društva, morala, duha, svijeta? 

Pravo da vam kažem ne znam. Ja knjige obično čitam tek onda kada im prođe trenutna popularnost. Ne volim da mi određuju ni kakve ću cipele da nosim a kamoli šta ću nositi u glavi.

Na koricama američkog izdanja je i ocjena Čarlsa Simića da knjiga "ima dubinu, uzbudljivost i originalnost koja odlikuje modernog klasika". Da li ste često u kontaktu?

Često se čujemo. Veoma mi je drago što će na sljedećoj književnoj večeri u Durhamu, u Nju Hempširu, Čarls Simić govoriti o mojoj knjizi.

Prevedene knjige nisu česte na američkom tržištu?

Prije nekoliko godina moj roman "Milenijum u Beogradu" se našao u najužem izboru za francusku nagradu "Femina", koja se dodjeljuje za najbolji roman preveden u toj zemlji. Prikazan je u dvadesetak francuskih i švajcarskih listova, između ostalog u "Figaru", "Mondu", "Le nuvel observateru", "Livres ebdou". Sada se nešto slično ponovilo u Americi. Od svih knjiga koje izađu u Americi na prevode sa svih jezika otpada nekih pet posto. Da sam imao opskurnog izdavača možda bi knjiga ostala nevidljiva kao tolike druge. Međutim pojavilo se mnogo pozitivnih kritika.

Kako su izgledale te promocije?

Knjiga je bila izložena na primjetnom mjestu u svim knjižarama "Barns end Nobla", kao dio akcije promovisanja novih pisaca. To što je prvo izdanje prodato za nešto više od dva mjeseca svjedoči o interesovanju čitalaca. To interesovanje je bilo vidno i na književnim večerima. Bile su uglavnom pune a naručene knjige su se prodale. Bilo je ozbiljnih pohvala, prosto čovjeku bude neprijatno.

DVA ŽIVOTA
USPIJEVAJU li generacije Amerikanaca srpskog porijekla da se nose sa pitanjem identiteta? 

Ne hrvu se sa time gore nego drugi. Tesla. Pupin. Čarls Simić, Piter Bogdanovič, Karl Malden. To su samo neka od imena ljudi srpskog porijekla koji su ostavili trag u američkoj kulturi. Srbi su izgradili svoje institucije u Americi, sačuvali svoju kulturu. Emigranti su zanimljivi ljudi, jer imaju dva života. Rado pišem o njima. Na rubovima priče o Nikoli Tesli, ispričao sam priču o jednom arhetipskom srpskom emigrantu, Stevanu Prostranu. Moja priča "Hronika Lebdenja" (koju je dr Nada Petković sa Univerziteta u Čikagu prevela na engleski) posvećena je životu čikaških Srba.

Koji komentari su vas iznenadili?

Na književnoj večeri u Vusteru, profesor Predrag Čičovački sa Univerziteta "Holi Kros" je rekao da ima više knjiga o Faustu ali, ako se drugačije ne naznači, ljudi automatski pomisle da govorimo o Geteovom Faustu. On je pretpostavio da će američki čitaoci ubuduće kad se pomene roman o Tesli pomisliti na "Portret među maskama". Profesor Nalin Ranasinghe, načelnik odsjeka za filozofiju na Asampšn koledžu, izjavio je da je to jedna od najboljih knjiga koje je pročitao u svojoj karijeri pasioniranog i cjeloživotnog čitaoca.

Kažete da su najzanimljiviji dio književnih večeri pitanja čitalaca na kraju?

Američki čitaoci, među kojim ima Teslinih entuzijasta, pitaju me razne stvari: da li je Tesla bio ubijen u osamdeset sedmoj godini, u cvijetu mladosti? Da li je verovao u evoluciju? Neki se čude da je on do kraja zadržao veze sa Srbijom i srpskom kulturom. Valjda su prosto pretpostavljali da je on došao u Ameriku i postao Amerikanac.

Razlikuju li se shvatanje i doživljaj Tesle u Americi i u Srbiji?

To još otkrivam. U američkom kontekstu uvijek moram predstaviti svog junaka. U Srbiji se pretpostavlja da svi znaju ko je Nikola Tesla. To je čovjek sa novčanice, onaj po kome se zove aerodrom, svetac čija nezvanična kanonizacija još traje, onaj koji simboliše sve ono što mi svi potajno navodno jesmo i zato idealan predstavnik "nas" u inostranstvu.

Iz kog ugla ga posmatrate, čime vas fascinira?

Tesla je romantični junak u pozitivističkom vremenu. Čitavim svojim životom on je pobijao Dekarta, koji nas je odvojio od spoljnog svijeta i od sopstvenih intuicija. Definicija romantičnog junaka, bilo da je to Bajronov Don Huan ili Melvilov Ahab ili Muzilov Ulrih je da jeste to neko ko pokušava da pređe sve ljudske granice i sjedini se sa silama prirode. Tesla je to činio. Mislio je da je elektricitet i u nama i van nas. Da su izvori naših misli i u nama i van nas. Mislio je da je elektricitet čista suština prljavog svijeta.

Kako se u njemu prelamaju američki i srpski duh, san i stvarnost?

Meni je to najnormalnije. Čovjek je nešto i onda ode negdje i nauči još nešto i proširi svoje horizonte, ne prestajući da bude ono što jeste. Ostarjelog Teslu je u hotelu "Njujorker" posjećivao narodni guslar Petar Perunović sa rezbarenim kozorogom na guslama. I njih dvojica su sa visokog prozora gledali kako dole, sa svojim podzemnim, nadzemnim vozovima, hiljadama automobila bruji Njujork. I titrala je struna koja titra još od Homerovog vremena. Nad futurističkim prizorom zvučale su gusle, koje nisu instrument nego anestetik, koji čini da tijelo utrne a da duša odleti u carstvo priče. "Osećam kontinuitet" - često je govorio Tesla.

Ima li sličnosti između Teslinog i našeg doba? Kako bi se on snašao u ovom svijetu?

U jednu ruku za njega bi bilo idealno državno finansiranje naučnih projekata. Sa druge strane on se žalio da ga rad u instituciji guši. Kad je u instituciji, govorio je, ideje prestaju da mu dolaze. A kad je nezavisan - ideje su nadirale kao Nijagara. Problem je u tome što je i država takođe institucija. Nimalo drugačija od Vestinghausove kompanije u kojoj je Tesla odbio da ostane. Tesla je bio preveliki individualac, čak i za Ameriku, zemlju individualizma. Mislim da bi bio šokiran da problem prljave energije još nije riješen. Globalno otopljenje i uništenje okeana bi ga bacali u očaj.

Može li kvalitetna i ozbiljna književnost danas da dođe do izražaja, postane vidljiva u obilju zabavne literature?

Mislim da je ozbiljna književnost uvijek nalazila načina da postane vidljiva. Ko bi se kladio da će baš "nečitljivi" Kafka ili Beket označiti evropsku književnost dvadesetog vijeka a eto označili su je. Beket je bio spreman da ceo život provede kao autsajder i sopstveni uspeh ga je iznenadio. Mislim da je takva "spremnost na sve" osobina ozbiljnog pisca. Pisac ne može ništa narediti potomstvu. Iz književnosti određenog vremena potomstvo izabere onaj sastojak za kojim osjeća avitaminozu.

Izvor: novosti.rs