Piše: Snježana Đošan

Jutros sam našla raspar čarapu, koju sam zaboravila, puškice za kontrolni  iz srpskog u 6. razredu osnovne, a sve tražeći knjigu geografije da nađem definicije emigranta, imigranta, migranta i sličnih varijacija od korijena riječi – migracija. I kad sam našla, pala sam u velike brige. Jer se studenti  „izbjeglice“ ne ubrajaju ni u šta! Oni su prosto izbjeglice jer izbjegavaju glupe prepreke političkih sistema, studentskih programa, verifikacija diploma, nemanja laboratorijskog inventara, manjka volje i sl.

Eto, studenti u inostranstvo otišli na višegodišnji odmor. Otišli su jer im je, njima maratoncima, dosadilo takmičiti se na sto metara sa preponama na svakom centimetru. Državna granica postala je polupropustljiva membrana. Iz ćelije pušta potoke svježih mozgova, a u ćeliju uvozi sve što mozgovima vani ne treba.

Naravno,  to što ti potoci idu uzbrdo, ćelijske sokove uopšte nije briga! Ko im je kriv što su pojurili vani, kad unutra može da se ulije.
Cijelu noć sam gledala programe za fakultete, tražila šta mi treba, šta gdje dobijam i sjetila se pokojne bake i njene jugonostalgije. “Imaš pos’o čim završiš! I to ne bilo kakav, nego svoj, onaj za koji  si učio!“  siktala bi baba po kući na novi režim. Meni, kad jutro svane, baba pomoći ne može. Ni Jugoslavija, koje više nema, ni ovaj komadić države, koji je ostao, ni tata, ni mama, niko!

Oh, zaboravih, može veza, štela, namještaljka! Ali i to dokle i što? Da mi neko namjesti mjesto,  pa da ne mogu zaraditi bolje, već treba cijeli život da zahvaljujem svojoj „vezi“.
A... ne! Odlučim da idem i onda shvatim da se bez novca ne može ni do Šipova, ni do Kalinovika, ma ni do kud, a kamoli do Graca, Beča, Pariza, Ljubljane gdje me vuku magneti budućnosti, gdje me zove sreća. Jeste poziv, ali nažalost nije moj opoziv.
Suđeno mi je da ovdje zemlju plodim, da strepim i ćutim, da  vrebam priliku da postanem emigrant ili da gledam kako mi djeca, otupjela od učmalosti, otplaćuju kredite zbog onih iz magarećih klupa što su molili da im bacim zadatak.

Njima zadatak, a ja u jarak!

Sakrila sam se pod zemlju, živa se zakopala. Ali, dobro.
„Ničija nije do zore gorjela“, možda po naše znanje dođu, za koje stoljeće, iz Berlina, iz Tokija i Pariza.

Izgleda da me svlad'o san.