Meliha Varešanović, tako se slučajno našla na listi popularnog magazina „Life“, a njen izgled ovjekovječio je britanski fotograf Tom Stoddart.

 

Malo ko je u svijetu bio poznat, a da toga godinama uopšte nije bio svijestan, kao što je to Sarajka Meliha Varešanović, bosanska Sofija Loren, kako su je u magazinu Craced nazvali, te napisali da je upravo Meliha „žena koja je donijela glamur u ratnu zonu“. Fotografiju, na kojoj Meliha u haljini ljubičasto-plavih cvjetova i u sandalama sa visokom štiklom, hoda visoko podignute glave pored skloništa sa vrećama pijeska, prošle godine je taj isti magazin uvrstio na listu pet foto-priča o „hrabrim ženama, buntovnicama u istoriji“.

 

„Nisam znala da sam bila uslikana. Prolazila sam ovim putem, kao što sam i ranije tuda išla. I taj dan sam išla sestri na Dobrinju. Ovo je bio taj put, ta maršuta, kuda se moglo prolaziti. A što se tiče odjevanja, ono što jeste svakako skrenulo pažnju fotoreporteru, uvijek sam vodila računa da budem uredna, da budem lijepo odjevena i dotjerana. I taj ponosni hod, gordost, pa i u tim vremenima se doda i malo inata i prkosa, bio je način da odagnam svoj strah“, tako je počela svoju priču Meliha Varešanović. 

 

Čuvenu fotografiju napravio je Tom Stoddart, čiji je zadatak bio da uradi foto-esej o ženama u opkoljenom Sarajevu. Fotografija je objavljena u časopisu „Life“, a kasnije u brojnim svjetski priznatim časopisima.

 

„Godine 2012. je bila izložba, na kojoj je ta fotografija bila najzapaženija. Postoji snimak gdje Tom Stodart - autor te slike govori, ispred bilborda koji je kao 'veliki izlog', da je ta fotografija privukla najviše pažnje“.

 

 

U trenutku kada je nastala fotografija, koja je proslavila Melihu Varešanović, na Dobrinji je zapucalo, ali Meliha je samo nastavila da hoda.

 

„Upravo tog momenta je pala granata tu negdje blizu. Ja sam na momenat zastala i onda sam nastavila da hodam. Nisam se osvrtala. Na fotografiji su i štikle... Ja sam i u tim ratnim vremena uvijek nosila štikle, nisam oblačila tene, mada su tada tene bile neophodne zbog lične sigurnosti, jer niko nije znao kad će granata pasti ili kada će zapucati. Nisam nosila tene da ništa ne mijenjam. Na fotografiji se vidi i da je moja kosa kratka. Napravila sam taj kompromis. Uvijek sam nosila dugu kosu, ali u ratu, vidjevši da neću imati uslove da uvijek budem uredna, ja sam se ošišala.“ 

 

Prošle su godine dok Meliha nije saznala za čuvenu fotografiju.

 

„Jedan paket je stigao u organizaciju bh. žena, i bio je namjenjen meni. Tada nisam znala da je fotografija već obišla svijet. Žene iz Engleske, Francuske, Italije skupile su novac i kupile novu garderobu, posebno odabranu za mene. U paketu je bio i časopis 'Life', gdje je bila fotografija. Od svega šta su one poslale, do mene je stigao samo časopis.“

 

Nakon toga o Melihi su počeli pisati i domaći mediji, a onda je uslijedio i susret sa Tomom Stoddartom, kojeg upoznala tek 2012.godine. U filmu Šejle Kamerić“1.395 dana bez crvene” Meliha Varešanović je dobila i ulogu statistkinje, a nedavno su joj ponudili i novi angažman. Meliha kaže da su njena vanjština, stav, hod i urednost bili jedino njeno oružje.

 

„Bio je prijedlog jedne kozmetičke kuće da budem njihovo zaštitno lice. Inspiracija je bila baš ta fotografija. To su sve momenti koji me iznenađuju , ali su i podstrek da predstavim naše žene u najboljem svjetlu. Želim i da budem primjer svim ženama,da bez obzira u kakvim okolnostima žive, uvijek pokažu da su zapravo ljepši pol.“

 

izvor: RSE