“Bilo je to prvo muško finale Vimbldona koje sam sudio. Velika je čast bila što mi je povjeren taj zadatak – to je bio znak da su svi vjerovali u mene i bilo je divno imati taj osećaj dok sam izlazio na teren. Meč je bio fantastičan, ’klasik’ u pet setova dvojice najboljih tenisera na svijetu. Trajalo je oko četiri sata i bilo je jedno od najboljih finala u istoriji i nevjerovatno je što sam bio dio toga“. 

 

Britancu je dolazak u Kraljevo bio peti put da posećuje Srbiju, svaki put poslovno, na Dejvis i FED kupu. 

 

“Lijepo je vratiti se – prethodna četiri puta bio sam u Beogradu i ovo mi je prvo iskustvo u unutrašnjosti Srbije. Drugačije je, Kraljevo je manji grad, ali dobro je što je Savez odlučio da se igra kako bi se i ovdje promovisao tenis. Hala je bila puna, svi su željeli da vide Novaka, Viktora i ostale, zaista je bila izvanredna atmosfera“. 

 

Uvijek nasmijan Kjotavong kaže da je najjači utisak na njega ostavilo gostoprimstvo ljudi. 

 

“Nažalost, nismo imali mnogo vremena da obilazimo grad – tu smo tri-četiri dana i sve vrijeme radimo. Ali ono što smo vidjeli bilo je lijepo – imate fine restorane i barove na rijeci, Ono što je najvažnije jeste da su ljudi bili topli i prijateljski nastrojeni, a kada je tako, znači da se naš posao isplati. Vidimo mnogo zemalja, upoznamo mnogo različitih ljudi, a za Srbiju nas uvijek vežu lijepe uspomene“.

U martu 2006. godine sistem čelendža prvi put je korišćen na nekom zvaničnom turniru, bilo je to u Majamiju. Od tada je ’sokolovo oko’ neizostavni dio vrhunskog tenisa, a mišljenje je mnogih da je ta tehnologija uljenjila sudije. 

 

“Kada se sistem tek pojavio, sudije nisu znale šta da očekuju. Tokom godina svi smo našli način da sudimo na terenima sa ’sokolovim okom’. Ja se pravim da sistem ne postoji, trudim se da tako sudim – umiješam se kada treba, ispravim odluku kada smatram da je potrebno i mislim da je to način na koje se vrhunske sudije nose sa time. Ne treba samo sjediti tamo, govoriti rezultat i ne vidjeti ništa, mislim da je važno da i dalje radimo posao, a da ’sokolovo oko’ bude samo pomoć. Mislim i da igrači vole kada se tako ponašamo“. 

 

Kada igrač zatraži čelendž i ispostavi se da je sudija bio u pravu, osećaj je izvanredan. Međutim, postoji i druga strana medalje. 

 

“Kada sjedite gore u toj stolici i sve ide kako treba, onda je to najbolje mjesto u dvorani. Ipak, kada nešto krene po zlu, to je usamljeno mjesto. Nekada dođe i do rasprava sa igračima, ali to je sve dio posla. Ako pogriješimo pri ispravljanju odluke linijskog sudije, moramo da se izborimo sa time – ljudi smo i griješimo, baš kao što griješe i teniseri. Pokušavamo da svedemo greške na minimum, a većina igrača želi da aktivno učestvujemo – ako pogriješimo za milimetar-dva, nije kraj svijeta, ali mislim da vrhunske sudije ne prave mnogo grešaka“. 

 

Kjotavong važi za sudiju koji ne gubi nerve i rijetko ulazi u duže rasprave – zato nas je i iznenadilo kada smo čuli da na jednom meču 2005. godine nije pružio ruku belgijskom teniseru Gzavijeu Malisu.

 

“To nije istina, bio je to nesporazum. Bio je dug meč, rukovao sam se sa Garsija-Lopesom i nisam vidio da mi je Gzavije pružio ruku. Neko je od toga napravio vijest i eto, ali nije istina. Inače nije bilo mnogo kontroverzi na mojim mečevima i zbog toga sam zadovoljan“.

 

 

Namještanje rezultata jeste tema kojoj se u tenisu poklanja sve više pažnje – za sada se to uglavnom događa na fjučersima i čelendžerima, mada je u jednom procesu osumnjičeni i Potito Starače, nekada 27. teniser planete. 

 

“Nisam čuo ništa o takvim stvarima – nikada na svojim mečevima nisam primijetio da igrači rade bilo šta čudno. Vi znate više od mene – da budem iskren, koncentrišem se na svoje mečeve i to je to. Nikada mi niko nije prišao sa takvom nepristojnom ponudom niti poznajem nekog igrača kome se to desilo“, rekao je Kjotavong i dodao je: “Ne mogu to da komentarišem“ (I couldn’t possibly comment). 

 

Podsetili smo da ga da je to replika kojom političar Fransis Urkart u kultnoj britanskoj seriji “House of Cards“ zapravo na indirektan način daje potvrdan odgovor, na šta se Kjotavong od srca nasmijao i rekao da to sada nije slučaj. 

 

Sudije i teniseri provode zajedno dosta vremena, ali striktno profesionalan odnos ipak je nužnost. 

 

“Putujemo sa igračima skoro svake nedjelje i viđamo ih neprestano. Oni imaju svoj tim, mi svoje kolege, odnosi među nama su uljudni, javimo se jedni drugima, ali ne idemo baš zajedno na večere – to je profesionalan odnos, kao što bi se i očekivalo od ozbiljnih organizacija kao što su ITF, WTA i ATP. Mi radimo svoj posao, oni svoj i volimo da tako i ostane. Nemamo prijatelje ili omiljene među teniserima, tretiramo ih sve jednako“. 

 

Mnogi s razlogom zavide životu koji vode teniske sudije – prate lijepo vreme po planeti Zemlji, upoznaju različite narode i kulture, pa tako u svojoj karijeri mogu mnogo toga i da nauče. Kjotavong dolazi iz Velike Britanije u kojoj je vrijeme često sivo i sumorno, pa mu nije teško da odabere omiljenu destinaciju. 

 

“Volim Australiju. Saša, definitivno ti preporučujem da odeš tamo. Kraj decembra i januar, kada smo mi tamo, ovdje u Evropi je zima. Onda odete tamo usred ljeta i odlično je – odmah poslije Božića idemo na sunce, svi su srećni, svi šetaju u kratkim rukavima, može napolju da se igra tenis... Uživanje“. 

 

Za kraj, usudili smo se da pitamo koliko zarađuju teniske sudije, na šta je Kjotavong razvukao široki osmjeh i šeretski se izvukao: 

 

“To ti je pitanje od milion dolara. Sve što mogu da kažem jeste da nismo dovoljno plaćeni, to napiši“, zaključio je nasmijani Kjotavong za B92.